U gotovo programiranim, neizbežnim političkim potresima koje "nude" ovogodišnji, uvek važni parlamentarni izbori u nemačkim pokrajinama (saveznim državama), a njih je u "krcatoj" 2026. rekordnih šest, onaj u Baden Virtembergu (nedelja, 8. mart) najmanje očekivano, bio politički veoma eksplozivan. Po mnogo čemu (ne samo medijski) senzacionalan. Iz više, gotovo mnoštva razloga.
Snažno favorizovana Hrišćansko demokratska unija (CDU) (pre)ambicioznog kancelara Fridriha Merca doživela je (istina: tesnim rezultatom) "gorak poraz". Mercove reči.
Zeleni su, paradoksalno, u samom srcu nemačke industrijske moći (u bogatoj južnoj pokrajini svoj "dom" imaju, pored ostalog, "Mercedes" i "Porše") opet, ovom prilikom neočekivano, trijumfovali. Sve je, naime, gotovo do poslednjeg časa, govorilo da će ekolozi (ovo više nije "njihovo vreme") doživeti težak poraz i prepustiti, konačno, "volan" nestrpljivim konzervativcima.
"Volan" je, naime, punih petnaest godina (od 2011) čvrsto držao Filfrid Krečman, jedan od retkih "zelenih", gotovo ideološki fanatizovanih stranačkih prvaka, koji je uspeo da uspostavi "ljubavni odnos" sa moćnim poslovnim svetom.
Trijumf "Anadolskog Švabe"
U ovom trenutku sedamdeset osmogodišnjem Krečmanu bilo je dosta. Odbio je da se ponovo kandiduje. Ekolozi su u izbornu arenu gurnuli, gotovo hazarderski, čoveka koji nema nemačke korene: Džema Ezdemira.
Bila je to, kako će se ispostaviti, dobitna kombinacija. I jedna, neočekivana, nemačka premijera: na premijerskom tronu u Štutgartu naći će se, prvi put, jedan Turčin!
Iako su njegovi roditelji šezdesetih godina minulog veka stigli ovamo, kao gastarbajteri (otac je radio u fabrici, majka kao krojačica) iz Anadolije, Džem ne voli da ga tako označavaju. Za sebe kaže da je "Anadolski Švaba". Bez obzira na činjenicu da je tek sa osamnaest godina, 1965. godine, dobio nemačko državljanstvo.
Kad su mu njegovi politički protivnici, uglavnom i najdirektnije iz Alternative za Nemačku, spočitavali tu činjenicu, kad su mu, jednom prilikom, "preporučili" da se hitno "vrati u domovinu", jetko je uzvratio: "Sledeće subote biću u domovini. Letim za Štutgart, sedam potom na lokalnu železnicu, vozim se do poslednje stanice, do Bada Uraha. To je moja švapska domovina. I neću dozvoliti da je vi uništite…"
Kao što prvi predsednik vlade u jednoj nemačkoj pokrajini (saveznoj državi) sa turskim korenima "neće da bude Turčin", ni zvanični medijski i politički svet u Ankari neće da ga prihvati kao Turčina. Tamošnji dnevnik "Hurijet" je konstatovao: on je samo po imenu, i ništa više, jedan od nas… Jedan od razloga, očigledno i glavni njegovog otpisivanja u roditeljskoj otadžbini: Džem Ezdemir je oštar kritičar tamošnjih vlasti, posebno predsednika Erdogana.
Jači od sopstvene stranke
Ovaj šezdesetogodišnjak, koji svakako nije reprezentativni uzorak uspešne integracije u nemačko društvo, stekao je upravo tu veliko političko iskustvo. Najpre poslaničko (u Bundestagu) a potom i ministarsko. U famoznoj "semafor koaliciji" maleroznog (socijaldemokratskog) kancelara Olafa Šolca bio je ministar poljoprivrede. Postao je, u nacionalnim razmerama, "prepoznatljivo ime".
Istraživanje javnog mnjenja je, čak i u završnici, saopštavalo je da su konzervativci (demohrišćani) upadljivo u prednosti (čak četrnaest, petnaest procenata!), a onda je došlo do velikog obrta: Ezdemir je trijumfalno stigao na cilj, makar "za grudi" (dve stranke imaće isti broj poslanika u pokrajinskom parlamentu), pre glavnog rivala, kancelarovog favorita. Analitičari su zaključili: bio je to (daleko) više njegov lični trijumf nego uspeh njegove stranke.
Ono što u ishodu minulih parlamentarnih izbora u Baden Virtembergu (jedanaest miliona stanovnika) deluje posebno zabrinjavajuće, ne samo za samu stranku, nego i za politički život najmnogoljudnije zemlje u evropskoj familiji, jeste sunovrat nekad tako moćne Brantove stranke.
Socijaldemokratska partija Nemačke doživela je pravi debakl: sa ponižavajućih 5,5 procenata osvojenih glasova. I za "dlaku" izbegla totalnu katastrofu: da ne preskoči obavezni "prag" od pet odsto i prvi put ostane pred vratima jednog parlamenta!
Ozbiljan alarm
Alarmantan znak za najstariju nemačku stranku (gotovo dva veka, sve ostale nastale su, i nastajale, posle Drugog svetskog rata) koja decenijama predstavljala, ne samo jedan od pouzdanih stubova nemačkog parlamentarizma i demokratije. Po svom, takođe dugo vremena, izričitom pacifizmu, socijalnoj osetljivosti i pravednosti pokazivala je lepšu stranu nemačkog "lica", Nemačke kojoj se moglo verovati.
Nesporna moć i veličina stranke, i same Nemačke, vezivala se u turbulentnim posleratnim vremenima (Hladni rat) vezivala, nimalo slučajno, za Vilija Branta, socijaldemokratsku "ikonu", prvog njenog kancelara i lidera koji se četvrt veka nalazio na kormilu Socijaldemokratske partije Nemačke.
S Brantom je Savezna Republika Nemačka "prodisala na oba plućna krila": prvi njen kancelar (demohrišćanin) Konrad Adenauer uključio je zemlju u zapadnu familiju, Brant joj je, u vreme oštre podeljenosti (ne samo evropskog) sveta otvorio "istočni prozor". Njegova čuvena "istočna politika", koja će dugo biti utisnuta u DNK stranke, donela mu je, zaslužno, Nobelovu nagradu za mir.
Brantovi naslednici, a reč je, izuzimajući onog neposrednog, Helmuta Šmita, o njegovim "političkim unucima", generaciji ambicioznih junoša, koji su se smenjivali na kormilu stranke, a neki od njih stizali i na kancelarski tron (Gerhard Šreder, Olaf Šolc) samo su "krunili" njegovu političku ostavštinu i političku moć stranke, do neprepoznatljivosti.
Dugi hod po mukama
Njen dugi "hod po mukama", koji preti nekad velikoj stranci da postane beznačajna i nebitna (alarmantno upozorenje iz Baden Virtemberga!), počeo je poodavno, a paradoksalno, upadljivo kad je trebalo da politički "unovči" takozvani "kancelarski bonus": sa Gerhardom Šrederom na najvažnijem političkim položajem u zemlji.
Iako je na kancelarski tron stigao zahvaljujući činjenici da je stranka predvođena predsednikom Oskarom Lafontenom 1998. godine ostvarila impresivan uspeh (osvojila je 41 odsto glasova!), Šreder je napravio vratoloman politički zaokret.
Uveren da se pobednički glasovi više ne stiču na levici, krenuo je u juriš ka centru. Radikalnom reformom (Agenda 2010), koja se prevashodno odnosila na tržište rada, rigorozno je smanjio socijalna davanja i učinio radno mesto "fleksibilnim", znači nesigurnim. Bio je to razarajući udar na tradicionalnu biračku bazu socijaldemokrata – radništvo i siromašniji slojevi društva - koju ona politički preživela.
Poslovni svet je aplaudirao. Angela Merkel je preuzela kormilo. Socijaldemokratsko sunovraćivanje bilo je nezaustavljivo. Pod Angelinim vođstvom, i "gvozdenim zagrljajem", socijaldemokrate su u tri od četiri njena mandata bili "mlađi" (potčinjeni) partner, sve više gubeći sopstveni profil i identitet.
Seoba (i bežanija) nekadašnjih vernih socijaldemokratskih glasača (najpre ka stranci Levica, a potom, i sve više, ka Alternativi za Nemačku) nije se zaustavila ni kad se, sasvim neočekivano, na kancelarski tron popeo opet jedan socijaldemokrata: malerozni Olaf Šolc prokockao je olako u tročlanoj "semafor koaliciji" (crveni socijaldemokrate, žuti liberali i zeleni ekolozi) svoj "kancelarski bonus".
U prvim u dugom nizu pokrajinskih parlamentarnih izbora, u Baden Virtembergu, veliki uspeh ostvarila je (nezaustavljiva) Alternativa za Nemačku (duplirala je rezultat u odnosu na prošle izbore). Palo je, međutim, dosta političkih glava: čelni ljudi stranaka koji nisu uspeli da uđu u parlament, podneli su, očekivano, ostavke. A u ovom pokrajinskom parlament ovoga puta neće biti predstavnika liberala (FDP), Levice i (takođe levičarskog) Saveza Saveza Sara Vagenkneht…