Nemci sve bolnije zapažaju činjenicu da je s Kinom sve teže, a da se bez Kine (gotovo) ne može.
Situacija se dramatično i drastično promenila za relativno kratko vreme. Bilo je potrebno samo dve-tri decenije – prve nemačke firme stigle su u Kinu početkom osamdesetih – da učenik preraste u profesora svom nekadašnjem učeniku.
S posledicama kojih Nemci, zakasnelim buđenjem, bivaju svesni.
Potcenili smo Kineze, kao što to i danas u mnogim oblastima radimo. Oni su pažljivo posmatrali, slušali, učili i – pretekli nas. I to na najosetljivijem nemačkom "terenu": izbacuju na tržište ne samo jeftine nego izvanredne automobile.
A mislili smo da nikad neće uspeti da to učine tako precizno i kvalitetno kao mi. Tipična nemačka arogancija, konstatovao je, s neskrivenom gorčinom, u razgovoru sa novinarima "Dojče velea", ekspert za Kinu Manuel Verner.
Nemačka arogancija
Ta "tipična nemačka arogancija" činila je da se previdi ono što je bilo tako vidljivo. I precizno najavljivano u čuvenim kineskim petogodišnjim planovima. Ostajali su za Nemce, najčešće, nepročitani.
Još pre dvadeset godina Kinezi su u jednom od petogodišnjih planova predviđali i projektovali oslanjanje na E–mobilnost.
Nije, očigledno, pažljivo "pročitan" ni smisao politike kineskog lidera Si Đinpinga formulisane kao sinhronizacija "dva kruga". A njen "dvokružni" strateški cilj bio je, i jeste: da se zemlja osamostali od uvoza, a svet učini zavisnim od proizvoda koji nose oznaku "Made in China".
Nemci to sada osećaju na sopstvenoj koži. U oba smera. Otuda njihov strah i (bar za sada) snažan otpor Briselu da se oštrije nastupi prema Pekingu. Kineska "odmazda" bi mogla da bude fatalna za upravo (i dalje) najjaču privredu Starog kontinenta.
Zavrtanje slavine
Sami Nemci, s jedne strane, u firmama koje posluju na kineskom tlu – a po pravilu su zajedničke – podstiču hiperprodukciju koja preplavljuje svetska tržišta. Kineska "izvozna mašina" radi punom parom…
S druge strane, Kinezi zavrću "slavinu" kad je reč o isporuci dragocenih i retkih metala. Kina je, na primer, u aprilu isporučila Nemačkoj manje od jednog kilograma (!) dragocenog metala – nemačkog imena – germanijuma. I ni trunku, takođe tehnološki izuzetno važnog, galijum jedinjenja.
Bez germanijuma nema brzo prenosivih podataka optičkim kablovima, uređaji za noćno osmatranje kao i solarne ćelije na svemirskim sondama i satelitima ne funkcionišu.
Bez galijuma nema brzog 5 G interneta, brzi električni punjači se pregrevaju, bar-kod skeneri u samoposlugama postaju "slepi"…
Nemce je kritičkim tonom "upozorio", da sami podstiču kinesku hiperprodukciju i zavisnost, nedavno zvanični Vašington. U Nacionalnoj strategiji bezbednosti Sjedinjenih Američkih Država sadržana je i sledeća konstatacija:
"Rat u Ukrajini imao je paradoksalan efekat: povećao je zavisnost Evrope, posebno Nemačke. Danas nemačke hemijske kompanije grade neke od najvećih svetskih proizvođačkih pogona u Kini, koristeći za to ruski gas koji kod kuće ne mogu da nabave."
Apsurdna situacija
Situacija deluje zaista apsurdno. Ali i veoma ilustrativno za sadašnje (verovatno i buduće) ekonomske i tehnološke odnose Kine i Nemačke. Krajem marta ove godine BASF je u Džongdžijangu, na jugu Kine, pustio u pogon ogroman kompleks (investicija "teška" preko devet milijardi evra) koji će tamo proizvoditi specijalne hemikalije za kineske automobile i plastiku za industriju.
Za to vreme nemački automobilski gigant u svom matičnom Ludvigshafenu (zavičaju Helmuta Kola) zatvara pogone i otpušta radnike. Razlog: koncern je zbog rusofobične atmosfere koju diktira zvanični Berlin (nju je započeo još Olaf Šolc) ostao bez "pogonskog goriva", jeftinih ruskih energenata.
Činilo se da je Šolc to učinio iznuđeno i nevoljno. U njegovoj stranci, Socijaldemokratskoj partiji (SPD), dugo su, naime, bili snažni tragovi čuvene Brantove istočne politike i dobrih odnosa sa Moskvom. Njen DNK.
To je, kao političku ostavštinu, snažno praktikovao socijaldemokratski kancelar Gerhard Šreder: vreme gotovo idiličnih nemačko-ruskih odnosa, kad su sklopljeni za Nemačku egzistencijalno važni sporazumi o Severnim tokovima jedan i dva.
Šolcov naslednik, demohrišćanin Fridrih Merc je u te odnose uneo, na samom startu, ratno huškački ton, koji se, istina, poslednjih dana, pod teretom gotovo opipljivog nezadovoljstva građana – nikad jedan kancelar (i njegova koaliciona, sa socijaldemokratama) samo godinu dana od stupanja na kancelarski tron nije bio toliko, drastično i dramatično nepopularan – za nijansu stišava i malo "pacifikuje".
Trampov gnev
A u tom kontekstu valja tumačiti i videti reagovanje američkog predsednika na kancelarovu (nesmotrenu) konstataciju da je Iran u najnovijem bliskoistočnom ratu ponizio Sjedinjene Američke Države.
Trampovo gnevno reagovanje nije, izgleda, bilo (samo) izraz povređene liderske sujete. Znano mu je bilo, očigledno, raspoloženje javnosti i neskrivena frustracija nemačkih građana kad je konstatovao da je Merc loš kancelar i da (gotovo) uništava Nemačku…
Da se vratim na "naslovnu" temu ovog teksta, nemačko-kineske odnose. Dobri poznavaoci tih odnosa, iz raznih naučnih instituta, duboko su uvereni da će se nezaustavljiva kineska "ofanziva", sa sve većim ekonomskim i tehnološkim pritiskom na Nemačku nastaviti. I biti sve agresivnija.
Istraživači Centra za evropske studije upozoravaju da Kina već u sadašnjem petogodišnjem planu predviđa, za Nemce teško dostižan (zapravo nedostižan) "kvantni skok": fokusira se na kvantno računarstvo, veštačku inteligenciju, humanoidnu robotiku i interfejse između (ljudskog) mozga i računara…