U francuskim i svetskim medijima pisalo se poslednjih nedelja o Alberu Kamiju. Neki od povoda tiču se godišnjica: ove zime se navršilo tačno šezdeset pet godina od Kamijeve prerane smrti, a takođe ove godine je punih osam decenija od premijere njegove možda i ponajbolje drame "Kaligula".
U toj čuvenoj premijernoj postavci naslovni lik rimskog cara igrao je veliki glumac Žerar Filip. Sam Kami je u to vreme imao jedva trideset i dve godine. Ipak, Kami je pisac toliko svevremenski i uvek aktuelan da neki vanjski povod za prisustvo njegovog lika i dela u intelektualnoj javnosti i nije potreban.
Uostalom, i recentna knjiga Sare Bejkvel "U egzistencijalističkom kafeu" (koju je na srpski preveo Ivan Radosavljević, a objavio ju je "Službeni glasnik") bavi se koliko Kamijevom filozofijom i umetnošću, toliko i njegovim životom. Jer taj život, uostalom prilično kratak, definitivno nije bio dosadan i običan.
ŽIVOT I SMRT: Rođen je sedmog novembra 1913. godine u Alžiru. Otac mu je umro za vreme Prvog svetskog rata. Mati ga je teškim radim othranila i iškolovala.
Detinjstvo i mladost bili su mu siromašni, ali sunce i more ipak su ih učinili blistavim. Kami je studirao filozofiju, no u njegovom su razvoju veliku ulogu takođe odigrali pozorište i fudbal. Usprkos siromaštvu, Kami u mladosti i relativno često putuje.
Njegove prve knjige zapravo i jesu svojevrsni lirski putopisi ("Pirovanje"). Pravu slavu, međutim, Kami stiče s kratkim romanom "Stranac" objavljenim 1942. godine. Iste godine Kami publikuje i "Mit o Sizifu", fascinantan filozofski esej koji je u isto vreme i svojevrstan komentar romana "Stranac" i čudesna meditacija o pitanju samoubistva. Neki kasniji romani ("Kuga", "Pad") možda i jesu bolji od "Stranca", ali u žanru eseja teško da je nadmašio "Mit o Sizifu".
Inače, u vreme izlaska ove dve knjige Kami je aktivan u francuskom pokretu otpora. Posle Drugog svetskog rata Kami će se istaći kao dramski pisac, a njegov "Pobunjeni čovek" biće povod za čuvenu polemiku sa Sartrom. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost kao jedan od najmlađih njenih laureata. Imao je četrdeset četiri godine. Život je, činilo se, tek bio pred njim. Samo par godina kasnije, međutim, filozofa apsurda je zadesila apsurdna sudbina.
Četvrtog januara 1960. godine automobil u kojem su se nalazili Mišel, Žanin i Ana Galimar, njihov pas te Alber Kami sletio je sa ceste, udario u jedan platan, zatim se odbio o drugo drvo te se raspao. Žene su ostale nepovređene, pas je nestao, Mišel je ozbiljno povređen (pet dana kasnije umire od posledica), Kami je ostao na mestu mrtav. Sat u automobilu ostao je zaustavljen na 13 časova i 55 minuta. U torbi koju je Kami imao sa sobom u momentu smrti pronađen je rukopis njegovog nedovršenog romana "Prvi čovek", rukopis koji će njegova ćerka objaviti 1994. godine u izdavačkoj kući "Galimar".
ETIKA I AKCIJA: Pre desetak godina, o stotoj godišnjici Kamijevog rođenja, cela Francuska i ne samo Francuska obeležavali su taj jubilej. Jedna od brojnih knjiga o Kamiju, bio je zbornik eseja koji je priredio Eduardo Kastiljo, a u čijem predgovoru, između ostalog, stoji: "Zašto volimo Kamija? Šta volimo u njemu: čoveka, intelektualca, delo, angažman? Svi želimo da svedočimo o našem divljenju, poštovanju i osobito ljubavi za tog čoveka, za njegov polivalentni rad koji mu je omogućio da opiše, pronađe i shvati suštinu izazova njegovog doba. Jedan od ciljeva autora ove knjige je da podsete na konstantni Kamijev angažman protiv zločina, nepravde i neshvatanja Drugog… Kako da se dâ smisao svetu koji nema repera? Svetu koji nema smisla? Po Kamiju ljudskom biću je potrebna etika koje se ne može odreći, ali i akcija… Pobuna može da dozvoli da se ode dalje od apsurda… Kod Kamija pisca postoji nešto suštinsko, nezaobilazno: važnost reči, ili bolje, smisla reči i njihove preciznosti: Netačno imenovati stvari – znači povećati nesreću na svetu".
Ovaj fragment ilustrativno pokazuje da je Kami jedan od onih ljudi isklesanih, kako se to kaže, iz jednog komada. Kod njega je teško razdvojiti ličnost od dela, književnost od novinarstva, umetnost od aktivizma. Iza svojih stavova stajao je celim svojim bićem i karakterom, telom od krvi i mesa. Za njega je, kako bi rekao Nasim Nikolas Taleb, sopstvena koža uvek bila u igri. To je jedan od razlog za trajnu vrednost njegovog dela.
STIL I ANGAŽMAN: Kami je pisac bez truni pozerstva, možda najskromniji veliki pisac modernog doba, pisac što je u fudbalu i pozorištu nalazio protivtežu samoći pisanja, pisac čije uživanje u suncu i moru prosto isijava iz njegovih knjiga.
Kami je u isto vreme hedonista i moralista, filozof i strasnik, vrhunski stilist i angažovan pisac. I mada se za njega najčešće veže reč "apsurd", ključna reč u njegovom opusu je "sreća". Poslednji pridev u "Kugi" i "Mitu o Sizifu" je identičan: srećan. Sizifa trebamo zamisliti srećnog, a kuga će svoje pacove poslati na srećan grad. A prvi Kamijev roman, roman koji nije objavio za života, a koji se često smatra skicom za "Stranca" (glavni junak tog romana zove se Merso) nosi naslov "Srećna smrt". Radi se, dakle, o sreći. Kami je bio tragač za srećom. Čovek koji je govorio: "Ovo je moj svet i ja ne mogu živeti mrzeći ga" morao je tragati za srećom.
Potragu odnosno život prekinula je (saobraćajna) nesreća. Bio je to oblik, bilo je to lice njegove smrti. "Ljudi umiru, oni nisu srećni", replika je njegovog Kaligule.