"U oslobođenom Jasenovcu": Dubina rana Ćamila Sijarića

Lutajući bespućima interneta, naišao sam i na vest kako je krajem oktobra u Sarajevu obeležena 110. godišnjica rođenja Ćamila Sijarića, i to promocijom novog izdanja njegovih izabranih pripovetki, a koje je objavilo Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u Bosni i Hercegovini. Ne znam koliko se Sijarić danas čita u Srbiji, rekao bih slabo, uz eventualni izuzetak među Bošnjacima u Sandžaku. Nije, međutim, uvek bilo tako.

Još 1972. Predrag Palavestra je uvrstio Sijarića u svoju "Posleratnu srpsku književnost 1945–1970". Sedamdesetih i osamdesetih za njegova je dela i te kako bilo mesta u vodećim beogradskim izdavačkim kućama. Jer Sijarić je pisac čija proza, koliko god bila zanimljiva i kritičarima, na takozvanog običnog čitaoca deluje kao kazivanje rapsoda pored vatre. Njegov jezik je moćan i sugestivan.

Jasenovac

Sijarić je bio plodan pisac i njegov opus je veliki, no mesto u srpskoj kulturi zaslužio je već i knjižicom "U oslobođenom Jasenovcu" iz 1945.

Bio je među prvima koji su ušli u Jasenovac nakon bega i povlačenja ustaša, i ta je njegova reportaža istovremeno i vrhunska logorologijska literatura i potresan dokument.

Čisto ilustracije radi, evo jednog pasusa: "Sava je ovd‌je – pred Jasenovcem, široka voda. Reklo bi se da je ovd‌je i duboka. Gledam njeno vodeno ogledalo, po kojem je prileglo proljetno sunce. To proljetno sunce nije danas veselo. Nego je danas to proljećno sunce tužno – jer ono pada po leševima! Okretali smo se desno i lijevo i gledali ljudske leševe. Nosi ih voda. Crne se na njoj kao kakve tačke koje se miču, putuju. Neke voda nanosi k nama – pa ih tako vidimo izbliza, vidimo im lica, svezane ruke, preklano grlo, naduven trbuh, sagorjelu kožu... Voda ih nosi, okrene ih, prevrne. Oni koje zauzme matica rijeke prolaze brže, a oni koje izbacuje na krajeve zaostaju: zaostaju tako kao putnici koji su se na putu premorili... Na sebi nemaju gotovo ništa – komad haljetka koji se na njima crni, ili ni to, nego im na suncu sijevaju goli trbusi, kukovi, leđa, noge, šije – već kako kome i kako kad. Poneki je od njih ženski leš, a neki muški – a podjednako su goli svi. Nad njima se viju rojevi muha, pa tako i ti rojevi odlaze niz Savu."

Život i literatura ukratko

Pisac poznat i kao "mitski pripovjedač" rodio se, dakle, 1913. Svoju prvu čisto fikcijsku knjigu objavljuje tek kao četrdesetogodišnjak, no od tada ne staje sve do smrti. Tri godine kasnije stiže nagrađivani roman "Bihorci", a zatim, u narednim decenijama, celi niz uspešnih proznih knjiga, pripovedačkih, novelističkih, romanesknih, putopisnih.

Posebna stvar je njegova prozna poetika. Postojala je u antičkoj Grčkoj filozofska doktrina prozvana hilozoizam. Rečnik je neutralno definiše kao "učenje da je sva materija, uključivši i anorgansku, oduhovljena". Ćamil Sijarić je primer hilozoiste. U njegovom književnom svetu važi ona sijarićevska – sve je nekad zborilo. Drveće, kamenje i životinje ravnopravni su u Sijarićevom delu s ljudima.

Na vrhuncu njegove stvaralačke snage Sijariću su znali spočitati staromodnost i arhaičnost, dok danas u njegovim literarnim postupcima možemo pronaći avangardnost i modernost. Postoji u njegovom opusu ta sugestivna aura usmenosti, taj bajkoviti kvalitet koji zna učiniti da njegov diskurs zvuči drevno. Vidljivo je to već i iz naslova Sijarićevih priča i knjiga: "Miris lišća orahova", "Kad d‌jevojka spava, to je kao da mirišu jabuke", "Bor, ptice i ništa", "Zelen prsten na vodi", "Jedan trn na putu".

I paradigmatski strog kritičar kakav je bio Miroslav Krleža, naročito pod stare dane, za Sijarića je imao samo reči hvale, pa je tako 1979. o Sijariću rekao: "U početnim je danima bio pod utjecajem Andrića, ali se razvio kao osebujna stvaralačka ličnost (...)  Ukoliko je Andrićeva beletristika i bila u početku inspiracija Sijariću i tada je Sijarić bio interesantan, ali da je tako dobar pisac kakav se iskazuje pripovijetkom 'Hasan, sin Huseinov', nisam vjerovao. Sasvim sigurno, to je jedna od najboljih stvari kod nas napisanih. Zapravo, ovo što vam govorim trebalo bi da napišem, da štampam i kažem: Evo Vam Ćamila Sijarića, koji kod nas prolazi nezapažen."

Lirika

Tokom najvećeg dela njegovog stvaralačkog perioda, nepoznato je bilo da Sijarić piše poeziju. Onda je 1988. Beogradski izdavački zavod (BIGZ) objavio Sijarićevu knjigu "Lirika". Verovatno u istoriji južnoslovenskih književnosti nema hrabrijeg naslova za prvu knjigu poezije. Mladi – sedamdesetpetogodišnji – pesnik Sijarić objavio je stotinjak stranica genijalne poezije. Barem jednu od tih pesama vredi ovde navesti u celini:

„Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj

I donese grčku tepsiju i po tijelu

rane

Žene mu rekoše da mu tepsija

Iz Grčke ne valja, jer je plitka.

Mi mu rekosmo da mu ni rane

Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.

Rekosmo mu:

Mi bismo ti kod kuće zadali dublje

Rane."

Mogla bi se cela studija napisati o genijalnosti ovih desetak stihova. Na izvestan način, Sijarić kaže istu stvar koju kaže i Duško Trifunović kad piše da "najgore je među svojima", ali opet u formi (stihovane) priče.

Veliki španski filozof Hoze Ortega i Gaset za Stendala je rekao da uvek pripoveda, čak i izrazitije dok formalno esejizira. To bi se moglo primeniti i na Sijarića: priča koju nam je ispričao u ovoj pesmi, bolja je priča od nekih antologijskih priča. Valjalo bi da nova, mlađa i šira publika u Srbiji otkrije Ćamila Sijarića. Sebi na korist.