
Učiteljica

Na poslednjoj autobuskoj stanici, na minus dva, Aleksadar Simović svira na gitari pesme Vite Nikolića koje je sam uglazbio. Na rukama su mu rukavice bez prstiju, poklon sestre poginulog ratnika Drleta.
Da mu se ruke ne smrznu. Ispred kutija od gitare u koju retki putnici zastanu da ubace koju paru. On je božja ptičica i njemu je dovoljno za koru hleba. Jurodiv boga radi.
Simo Tuševljak stigao je u Beograd iz Istočnog Sarajeva da mi ispriča priču sa kojom ne zna šta bi da uradi. Priču koju niko neće da čuje. Vodimo Aleksandra Simovića u malu balkansku krčmu na drugom kraju grada. Na fasadi mural doktora Dabića.
Unutra su četiri stola i slike Radovana, Ratka, Putina, Gadafija, vojvode Mišića i Njegoša. Tu je doktor Dabić uvraćao da gusla.
Aleksandar peva, na moju molbu, po šesti put Vitovu pesmu "Pismo učiteljici".

Simo Tuševljak mu u gitaru ubacuje BiH marke, ja dinare.
"Pišem vam gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
Podsetiše me na vas dvije male ptice,
dvije ptice na žici telegrafskoj.
Bio je rat, mitraljezi, bodljikave žice,
I nije, zaista, bilo lako naučiti dečake da zavole ptice."
Simo je čovek sa najtužnijim očima na svetu. Iz Nedžarića, gde mu je snajperista ubio četiri najbliža rođaka.
Simo Tuševljak se nalazio na čelu komisije koja je ispitivala muslimanske zločine u Sarajevu. Iskazi svedoka koje je on pronalazio ostaće duboko pokopani u mračnim arhivama Haškog tribunala.
Prvi put sam srećan što je moja majka učiteljica mrtva i što nikada neće pročitati ovu priču. Simo priča:
"Ana je bila mis na skupu učiteljica iz čitave Bosne u Sarajevu. Pola Sarajeva je ludovalo za njom. Bila je dobra učiteljica i deca su je volela. Uvek nasmejana.
Udala se za profesora fizičkog, Rastka, difovca, atletski građenog lepotana sa Romanije.
Njihova ćerka Lara bila je visoka na oca, vitka, lepša i od oca i od majke.
A zlo udara na lepotu.
Politikom se nisu bavili. Sve troje je po planinama bralo pečurke, lekovito bilje, zimi skijalo.
Da je rat počeo saznali su prekasno.
Kada se Lara, kojoj je bila sedamnaesta, vratila jedne večeri uplakana iz kafića.
Šef lokalne bande koja je harala Alipašinim poljem uhvatio ju je za dojku. Ćelo. Dobro su ga upamtili sarajevski Srbi.
Lara mu je udarila šamar i istrčala iz kafića. Trčala je do kuće.
Posle dva sata stigle su zelene beretke.

Razvalili vrta i upali u sobu.
Prvo su kundacima oborili oca na pod.
Strgli su odeću sa njega a onda mu je Ludi Sejo Grbavi nabio dršku od metle u anus.
Stari robijaši su ga silovali. Pred ženom i pred ćerkom.
Onda je došao Ćelo vodeći sa sobom osunećene dečake, bivše učenike učiteljice Ane.
"Valahi je red da i vi mrak skinete sa očiju. Evo, učiteljice da vas obući."
I dok su se dečaci redali na majci Ćelo je silovao Laru.
Trajalo je čitavu noć.
Potom su odveli oca u zatvor, Laru u Ćelin harem, a Anu u neku od javnih kuća za vojsku.
Posle šest meseci otac i majka su razmenjeni.
Ana je bila trudna.
"Ovu vam dajemo džabe. Rodiće šehida."
Kad je video trudnu ženu, kad je video da mu nema ćerke, Rastko se popeo na peti sprat solitera na Grbavici i skočio na beton.
Osedelu Anu, od batina natečenog lica, odveli su helikopterom na neuropsihijatriju u Beograd.
Porodila se pod lekovima i dete je dato na usvajanje.
Larina sudbina nije poznata.
Među mrtvim Srbima koji su bačeni u Kotlove nije nađen njen DNK.
Ostala je priča da ju je Ćelo darivao mudžahedinu koji ju je dalje prodao u harem na Bliskom istoku.
Simo Tuševljak je Anu pronašao i uspeo da nagovori da svedoči pred Haškim tribunalom.
Sudija je njeno svedočenje ograničila na deset minuta.
Nije se odnosilo na temu, rekla je sudija.
Ćelu je rahmetli babo Alija poslao svilen gajtan. Ubili su ga njegovi.
Druge učesnike zabave na Alipašinom niko nije tražio.




