Gledamo poslednjih nekoliko godina kako se NATO poslenici i političko rukovodstvo većine zemalja članica od Baltika, preko Poljske i Nemačke do Sjedinjenih Država i Kanade utrkuju ukazujući na opasnost od Rusije. Ukratko, Putin je megalomanijak koji želi da osvoji čitavu ili bar pola Evrope – mora se to sprečiti i tako odbraniti demokratija i sloboda, vele isti oni koji su upravo poništili izbore u Rumuniji (na primer).
A, da bismo odbranili demokratiju treba nam ništa manje do 5 odsto društvenog dohotka svake zemlje članice. U vreme prvog mandata Donalda Trampa je trebalo tričavih 2 posto. No, ministar odbrane Nemačke Boris Pistorijus objašnjava kako je 5 odsto bruto nacionalnog dohotka jednako 42 posto federalnog budžeta (230 milijardi evra) – mi jednostavno ne možemo da potrošimo pola državnog budžeta Nemačke na potrebe NATO-a, kaže Pistorijus.
Ništa zato, smenićemo ministra.
S obzirom na to da stalno pričaju kako je Ruska ekonomija na izdisaju te da je vojska sva izginula, a ni Putin se ne oseća baš najbolje, nije baš najjasnije kako to da nisu još umarširali u Moskvu i na Kremlj podigli šarenu zastavu duginih boja. Možda planiraju da to urade za 9. maj kako bi upotpunili paradu i proslavu 80 godina od kraja velikog "otadžbinskog" rata. Marširali su oni tim trgom i 1945. Koreografija bila malo drugačija, doduše.
Rusofobija je, kako smo već videli više puta kroz istoriju, zanimljiva kulturološka i politička disciplina. Što bi rekla nenadmašna američka ministarka spoljnih poslova Madlen Olbrajt, "pa nije fer da Brazil ima svu tu šumu, prirodno bogatstvo i da to zadrži samo za sebe". Zamislite samo šta je dotična mislila o Rusiji onda pa samim tim i o tim "sebičnim" Rusima koji ne daju prirodne resurse dobroćudnim i čovekoljubivim zapadnim kapitalistima. Još hoće i da se brane kad su napadnuti. Strašno!
Rusija je dakle predstavljena kao velika pretnja sigurnosnoj arhitekturi Zapada.
Moćna industrija propagande je izvrnula sve što se da izvrnuti i formirala svest (formiranje svesti je njihov posao a ne "istina") prosečnog zapadnjaka koji sad misli da je Holivud pobedio u Drugom svetskom ratu i da treba da nastavi da pobeđuje i snima lepe filmove u kojima Čerčila i Ruzvelta igraju crni glumci.
Kada se od takvog jednog, izmanipulisanog građanina traži da plati pet ili više posto za "bezbednost", on će platiti. Odnosno, dozvoliće svom demokratski izabranom predstavniku da to učini za njega i to bez pitanja. Teška su vremena, kažu politički prvaci, nemamo mi ovde vremena za prenemaganje. Setimo se samo kako je nemačka ministarka inostranih poslova Analena Berbok svojevremeno ne trepnuvši izjavila da je njen prioritet vojna pomoć Ukrajini bez obzira šta o tome misle Nemački građani. Kako vidimo, sasvim demokratski. Šta nju briga šta misle građani i glasači kad njen posao ne zavisi od njih. Drugim se stazama stiže do vrha političke piramide.
Kao da želi da potvrdi ovaj prezir prema građanima i glasačima kojeg smo svedoci, premijer Britanije ser Kir Starmer je odlučio da devet godina posle bregzita prisustvuje (i učestvuje) sastanku lidera Evropske unije. Otišao je tamo po uputstva, kažu britanski kritički nastrojeni komentatori, ponaša se kao da bregzita nije ni bilo.
No, što bi rekao britanski publicista i politički komentator Alister Kruk, možda je pravi rat Trampa, na primer, upravo onaj na domaćem terenu, a ne Rusija, Iran i Kina? Da li je moguće da je akutna rusofobija samo sredstvo u borbi protiv sopstvenog građanstva koje pokazuje već sasvim jasne znake nezadovoljstva i neposlušnosti?
Hajde da razmotrimo ovu tezu.
Pet anglosaksonskih zemalja, Velika Britanija, Sjedinjene Države, Kanada, Australija i Novi Zeland, su posle Drugog svetskog rata pokrenule organizaciju "pet očiju". Njih je pet pa otud i broj očiju. Organizaciji je zadatak prisluškivanje i prikupljanje podataka i u početku se to odnosilo na geopolitičke suparnike i strane sile. Međutim, kako nas je već čuveni Edvard Snouden informisao, ovih pet očiju je okrenuto protiv samih građana ovih zemalja i to po principu ja špijuniram tvoje, ti njegove, on njene i tako u krug.
Nominalno je to možda bilo u skladu sa zakonom, ali u praksi svakako nije jer su agencije međusobno delile privatne informacije svojih građana.
Setimo se skandala kad je prisluškivana i nemačka kancelarka Angela Merkel. "Pet očiju" sakupljaju ogromne količine podataka pa onda analiziraju i operacionalizuju šta i kad im je potrebno. Poznato nam je svima da nas naši mobilni telefoni prisluškuju. Pa eto, sve to ide u enormne banke podataka koje nisu pod civilnom kontrolom. Vojna tajna.
Samim tim, pošto nas naša vlada ilegalno špijunira znači da im je stalo do javnog mnjenja. Toliko im je stalo da sada, posle relativno naprasne smrti medija glavnog toka, moraju da nekako ograniče i slobode govora na društvenim platformama i uopšte u javnosti. Evropa i Britanija su donele zakone o slobodi govora koji obiluju elementima cenzure. Ona se ne zove tako, naravno, to bi podsetilo na neke nesretne prethodnike od pre stotinak godina, već eufemistički borba protiv dezinformacija i poluistina. Svrha i efekat su naravno isti.
U Britaniji se hapsi zbog pogrešne poruke ili natpisa na uličnom protestu. Odluke se donose na "procesu" u Kafkinom "Zamku". Skoro milion imigranata (neto) stiže godišnje u ovu ostrvsku zemlju. Kažu da će ih u narednih pet godina stići još pet miliona pa će nas biti ukupno 72 miliona. To su uglavnom ljudi iz severne Afrike i sa Indijskog potkontinenta i slabo obrazovani. Integracija ovih ljudi već jeste, a biće još više problematična.
Uglavnom već postoji konsenzus u zapadnim zemljama da je ideja "multikulturalnosti" propada. Možda, ali je ideja "različitosti" još uvek živa. Da bismo nju, tu ideju razumela i njen geopolitički i civilizacijski karakter treba da planetu pozdravimo iz perspektive neke multinacionalne kompanije ili finansijskog giganta. Njima samo treba jeftina radna snaga. Da li je to Englez, Arapin, Avganistanac ili Papuanac nije toliko važno. Ali cena rada mora da se spusti, a uslovi rada da se redukuju. Prava radnih ljudi kroz prozor, a nova sveža radna snaga koja ne zna šta su unije i radnički pokreti napred na glavna vrata.
Ruku pod ruku sa idejama različitosti, inkluzivnosti i jednakosti ide i ideja o transrodnim osobama i mnoštvu rodova. Opet kao pre, sa tačke gledišta multinacionalnog giganta to su sve sitnice, detalji koji su sasvim pogodni da se pučanstvo iscepka u što više različitih i nespojivih delova.
Kad je Tramp pre neki dan najavio da od sada u Sjedinjenim Državama postoje samo dva roda, muški i ženski, LGBT+aktivisti su se javili da kažu da rodova ima 76 (ili 96?).
Ko im je to rekao i kako je taj neko to utvrdio ostaje nejasno. Jasno je, međutim, da ako ima toliko rodova koliko oni kažu da ima, a ne dva, kako, na primer, Biblija, Donald Tramp, Vladimir Vladimirovič Putin, Italijanka Đorđa Meloni i Mađar Viktor Orban kažu, onda nema nikakvog logičnog razloga da tih rodova ne bude koliko i ljudi na planeti, što je naravno samo po sebi besmisleno i dovodi kategoriju do apsurda i samoukidanja.
No, da se pojedinac ne bi osećao usamljeno u ovoj mreži sačinjenoj od cenzure, rodnih i nacionalnih identiteta i konstantnog pomeranja tla, imali smo poslednjih godina i to zadovoljstvo da nam serviraju i pseudo-pandemiju sa sve histeričnim izlivima bezbednosnih mera i skoro potpunim suzbijanjem ličnih sloboda građana.
Kad smo se otarasili zaključavanja u kuće, nošenja maski, izbegavanja ljudi i pretnje vakcinacijama do kraja života, na scenu je stupila još veća histerija spašavanja planete od konačne propasti – Zelena agenda. Nekada se zvala globalno otopljavanje a onda kad su videli da baš i ne odgovara opisu morali da rebrendiraju u Klimatske promene. Evo na primer, pre neki dan pao sneg u Maroku.
"Promene" je definitivno mnogo bolje od "otopljavanje"!
Sve u svemu, Zelena agenda nam obećava čistu, obnovljivu energiju i dugovečnost planete. Ukinućemo potrošnju takozvanih fosilnih goriva, uglja, drveta, atomske energije i gasa, a energiju ćemo dobijati od vetra, sunca i vode.
Britanski ministar za energetiku Ed Miliband kaže da Britanija treba da bude vodeća svetska sila u tom polju. Naravno, zemlja gde sunce neprestano sija, gde vetar duva svaki dan i gde do Škotske gore nema ni jedno osrednje brdo (brzina vode) niti pristojan rečni tok. Priroda ovde ne pogoduje dotičnoj agendi, ali će na svetskom nivou biti uspeh ukoliko se Tramp i tome usprotivi kako je već obećao da će uraditi.
I još nešto, Zelena agenda je garancija osiromašenja građana. Jednostavno je nemoguće proizvesti predloženim načinima potrebne količine energije koja je potrebna industrijama, transportu i građanima za vrlo sebične potrebe kao što je na primer, zimsko grejanje. No, kako bi dostigao svoje samozacrtane ciljeve ministar Miliband nas sad obaveštava da će deset posto obradivog zemljišta u Britaniji biti namenski preusmereno prema obnovljivim izvorima energije.
Gde su bile livade, pašnjaci i oranice sada će biti gigantske metalne vetrenjače i polja sunčanih panela. Hrana je očigledno manje bitna jer je nacija ionako gojazna, a i hrana može da se provede sintetički. Nije ni zdrava ni ukusna, ali rešava (privremeno) ovaj akutni mali problem nedostatka energije.
Ako neko slučajno pokuša da se kritički osvrne na bilo koju od ovde pobrojanih dogmi ide, (kao) po komandi, cunami medijskih napada, ličnih i profesionalnih diskvalifikacija, otpuštanja, pa i zatvaranja. Ne zaboravimo da je Britanija, taj vekovni bastion slobodnog izražavanja prošle godine utamničila preko tri hiljade osoba zbog "širenja dezinformacija i/ili govora mržnje".
Ovde možemo dodati još jednu simpatičnu i simptomatičnu "demokratsku" bravuru. Evropska unija je uvela "sanitarni kordon" čija je istorijska politička funkcija da ne dozvoli učešće u političkom procesu, izborima ili formiranju vlade određenim političkim partijama čije strategije ili ideologija koja nisu prihvatljive i/ili su ocenjene kao ekstremističke.
No, nije to kraj evropskoj birokratskoj inventivnosti, Brisel je sada inaugurirao i Specijalni komitet za evropski demokratski štit čiji je primarni zadatak da štiti (poetično, vrlo) demokratiju od napada koji dolaze sa bilo koje strane. Opet ta pretnja spolja koja dolazi (valjda) od Rusa i Kineza. Od Amerikanaca i njihovog USAID-a nikako, zaboga. Uprkos tome što i sama nova Američka vlada priznaje da je ova organizacija ispostava CIA sa izričitom ulogom da "usmerava" demokratske tokove.
Koje i kakve su to partije "nepoželjne" po kriterijumima Evropske unije i Britanije? Svakako pre svega one već marginalizovane i pežorativno označene kao "populističke". Setimo se samo Viktora Orbana u Mađarskoj, Fica u Slovačkoj pa sada i Đorđeskua u Rumuniji čiji je izbor poništen zbog navodnog "ruskog mešanja" u izborni proces (pominju i kineski Tik-tok). Isto tako je i Najdžel Faraž u Britaniji optužen za "populizam".
Da je to jednostavan i siguran način da birokrate Evropske unije eliminišu demokratski izabrane, a po njima nepodobne političare svedoči i izjava francuskog političara, člana Evropske komisije, Tijerija Bretona, koji nam je objasnio da su oni to učinili u Rumuniji i da će to svakako ponoviti i u Nemačkoj ako nude potrebe.
Zašto u Nemačkoj? Pa naravno da je zbog toga što je "populistički" AfD (Alternative für Deutschland) preti da pobedi na (demokratskim) izborima.
I još nešto, obratimo pažnju na apsurd da se u navodno političkom demokratskom sistemu protivnici diskvalifikuju zato što su popularni među građanima – "populisti". Suština demokratija i jeste vladavina većine, ili je bar tako nekada bilo. Ne, sada imamo evropske tehnokrate koji nam nameću marionetske vlade. Tako je i moguće da britanski premijer Kir Starmer izjavi da mu je Davos preči od Vestminstera.
Globalistička birokratija i krupni kapital pre demokratski izabranih predstavnika građana kojima je on premijer, šef vlade?
Izjavio je to čovek i ostao živ.
Zamislimo sad samo šta on u stvari misli o demokratskom procesu kad ovo javno iznosi na britanskoj televiziji pred istim tim građanima koje očigledno prezire. A misli sledeće, upravo je otišao sa sastanak lidera Evropske unije, a sledeći takav sastanak će se održati 19 maja u Londonu, a cilj mu je zbližavanje Britanije i EU! Oh, užasa, viču sad u glas svi oni koji su (demokratski, na referendumu) izglasali bregzit. Užasavaju se i oni principijelni koji su glasali protiv. Volja naroda je volja naroda, ili možda...
No, kao da to Starmeru nije dosta, sad njegova Laburistička partija želi da odloži na godinu dana lokalne izbore zakazane za maj 2025, u dvadesetak izbornih jedinica. Stvar je reorganizacije, kažu. To što bi, kakvo je raspoloženje, izgubili većinu mesta u tim jedinicama, nema veze.
Iz svih ovih razloga izgleda, nije teško zaključiti, da se samozvane političke elite zapadnog sveta više plaše sopstvenih građana neko ruskih tenkova i raketa. Ovi poslednji im, međutim, dođu sasvim zgodno da shodno vekovnim običajima iskoriste "spoljnog neprijatelja", kako bi učvrstili sopstvenu vlast.
Takvih primera u istoriji ima na pretek, a novost u ovom današnjem slučaju je to što su u prošla vremena mogli da računaju na snishodljive i korumpirane medije glavnog toka kojima nije bilo ozbiljne alternative i koji su entuzijastično "kreirali svest" građana. Autoritet ovih medija je sada definitivno poljuljan i bez izgleda da bude povraćen. Kada će i da li će "elita" i "duboka država" uspostaviti kontrolu nad društvenim platformama, videćemo. Kako bilo, u međuprostoru i međuvremenu treba sad biti kadar stići, uteći i na strašnom mestu postojati.
Takav nam je vakat.
Demokratski politički sistem Zapada i kapitalistički privredni model su pod ozbiljnom pretnjom od strane direktnih takmaca. Kina i Rusija nude alternativne vizije i modele. A ono što postaje sasvim jasno jeste da je politička "demokratska" struktura Zapada u potpunosti korumpirana od strane multinacionalnog kapitala.
U Nemačkoj Analena Berbok izjavljuje da joj je preča Ukrajina od sopstvenih građana. Kir Starmer je upravo potpisao ugovor o saradnji sa Ukrajinom na sto godina.
To je isti onaj Starmer koji je britanskim penzionerima ukinuo novčani dodatak za zimsko grejanje, građanima slobodu, a sada je u procesu ukidanja i čuvenog demokratski izglasanog bregzita.
Bilo bi vrlo naivno misliti da svi ovi Makroni, Trudoovi i slični to rade iz altruističkih razloga i ljubavi prema pravdi. Naravno da ne, oni izvršavaju domaće zadatke, nemaju oni ni intelektualne ni duhovne kapacitete i integritet da bi osmislili, artikulisali i sproveli sopstvenu političku agendu u skladu sa mandatom koji su dobili od građana. Proces selekcije je takav da samo najposlušniji i oni koji mogu da budu ucenjeni prolaze.
To nam je već valjda svima jasno.
Kome nije jasno neka počne od skidanja ćirilice sa sopstvenog računara pa sve do spaljivanja ćiriličnih knjiga. Za svaki slučaj, da neko tamo ne pomisli da je to neka proruska, mračna i subverzivna rabota. Pritom, nema veze da li je ta ćirilica srpska ili ruska. Iz perspektive Brisela i Vašingtona, toliko smo do sad naučili, to je sve isto.