Petak je veče, deca su zaspala, radovi završeni, ima se sat vremena da se malo prošaltaju kanali na TV-u. Ništa specijalno, samo da se nađe nešto opuštajuće i mozak pusti na otavu. Ispostavlja se da je za tu svrhu najbolje proći kroz filmske programe i zaustaviti se na nekom sci-fi kanalu. Tako je i ove večeri: krećem od trećine filma neobičnog naziva Američka turšija, za čiji bi se sadržaj reklo da obećava. Neka bizarna komedija koja govori o susretu predaka i potomaka.
Predak, doseljenik u SAD, slučajno upada u bure sa turšijom i, praktično konzerviran i savršeno očuvan, budi se posle sto godina. Sreće se sa praunukom, programerom, i tu započinje sudar svetova i različitih vrednosti koje su bile na snazi 1920-ih i 2020-ih. Kako u Americi, tako i na Balkanu.
Na Zapadu je tema putovanja kroz vreme bila često ekranizovana: od američkih filmova The Time Machine iz 1960. preko čitavog popularnog serijala Back to the Future iz 1980-ih, pa Filadelfijskog eksperimenta, Zvezdanih staza, Terminatora, Dvanaest majmuna, Ponoći u Parizu… do komičnih francuskih Posetilaca s početka 1990-ih.
Susret bivših i sadašnjih, kao i sadašnjih i budućih, uvek je inspirativan i za umetnike i za gledaoce.
Za grofa Monmiraja, recimo, upoznavanje sa svetom njegovih dalekih potomaka nije bilo problematično samo zbog onolikog tehnološkog i naučnog napretka, već i zbog toga što u savremenoj Francuskoj plemić nije našao svet vere, zakona i viteštva kakav je ostavio u svojoj epohi. I zato gledaocima, ma koliko bio anahron, nije mogao da ne bude i šarmantan…
U slučaju Američke turšije između susreta predaka i potomaka nije prošao milenijum, ali je generacijski jaz u stotini godina u Njujorku postao nepremostiv. Čovek s početka HH veka za početak ne može da svari ništa iz jelovnika svog praunuka vegana, a nova votka s vanilom mu predstavlja pravu blasfemiju. Praunuk programer, uspešan u svom poslu, u međuvremenu je postao i ateista, a grobove svojih predaka prepustio je korovu.
"Kako oplakuješ mrtve, kad ne znaš molitvu?", pitaće vaskrsli pradeda svoga praunuka. Kad mu pomene termin "zavet", za koji je bio spreman da položi život, praunuk ostane potpuno ravnodušan.
Vrhunac raskoraka nastaje onog trenutka kada čovek HH veka počne da projektuje svoje vrednosti u "otvoreno društvo" novog stoleća. Vredan i preduzimljiv, predak brzo razrađuje svoj posao i u novim okolnostima, ali naposletku sve gubi jer se javnim angažmanom suprotstavlja vrednostima neoliberalizma. Njegova tradicionalna i jednostavna postavka stvari, kako oko nacije, tako i oko odnosa među polovima, biće žestoko kritikovana, a upravo samozvani liberali i glasnogovornici džender-ideologije, najpre će ga "kenselovati", a potom bezmalo linčovati – i prognati. U svojevrsnom savremenom ostrakizmu, predak strada kao "šovinista", osuđen i prokazan i od samog praunuka.
Tragikomični prikaz ovog susreta, zapravo sudara vrednosti dveju epoha, ujedno bi mogao da bude i satirični prikaz stanja u Americi i na Zapadu, gde su agresivne manjine najpre u ime demokratije nametnule svoje (neretko devijantne) teme kao legitimne za razgovor, da bi postepeno svaku kritiku proglasili za fašizam i do pojave Trampa i Maga pokreta uz takvu etiketu olako diskvalifikovali iz javne sfere čitav niz konzervativnih mislilaca i organizacija. Kontroverzni Pazolini će još 1960-ih upozoravati na opasnost od fašizma antifašista, a s vremenom se takva ideja, koja je ranije izgledala možda samo kao provokacija, pokazala u punoj zbilji.
Ipak, misleći o čitavom nizu problema koji se otvaraju sa diskusijom o Američkoj turšiji (politički diskurs autora biće oštro kritikovan i u nekim recenzijama na srpskom jeziku), ne možemo a da se ne zapitamo i kako bi izgledao potencijalni susret predaka i potomaka i na našem podneblju. Za stotinu godina se ovde mnogo toga promenilo, možda i radikalnije nego što je to slučaj u Americi.
Predak rođen krajem XIX veka, kada bi se kojim slučajem našao u Srbiji iz 2020-ih, morao bi da se suoči sa činjenicom da se najčešće živi u oblakoderima, da su u svetu njegovih praunuka potcenjene i redefinisane i uloge muževa i očeva; da je njegova zemlja obezvređena, kao i svi plodovi koje ubira sa nje (dok ovo pišemo poniženi mlekari plaču i prosipaju mleko po ulicama širom zemlje); da je odeljen od svog atara, zavičaja, predanja i zvezdanog neba. U tom svetu ne služi se vojni rok, vojska ne nosi šajkače niti se pozdravlja sa "pomoz' Bog", a general koji zagovara suprotno hapsi se zbog konstruisane afere. Takođe se često ne veruje ni u zavet (ovu reč kao da smo opoganili u meri da ćemo morati da tražimo novi izraz) niti u Boga. Skandira se protiv vladika i "popova" kao da je '45, mada je ne pamte ni oni koji skandiraju isto kao ni onaj koji je prespavao HH vek. Igraju se druge igre i pevaju tuđe pesme...
Pradeda bi se čudom čudio gde je sve naknadno proglašen za okupatora, ne bi ni u snu pomislio da se Srbija može odreći Kosova, niti da se treba strašiti od Arnauta. "Na ćoravog vuka i zec diže nogu", mogao bi da zaključi.
Među Srbima se put kroz vreme jednom davno odigrao kroz ozbiljnu umetničku konstrukciju, doduše ne na filmu nego u literaturi (igrana je i kao predstava).
Radi se o satiri Radoja Domanovića, Kraljević Marko po drugi put među Srbima. Dozivan od svojih potomaka godinama, da im ponovo dođe i sveti Kosovo, kraljević Marko se konačno odaziva, ali tamo ne nalazi svet kakav je očekivao. Nova generacija Srba je "pragmatična" i privržena materijalizmu. Marko ih kuša:
"'-Kako bi bilo kad bi sad ustao Marko Kraljević pa da dođe k tebi?
-To već ne može da bude - veli seljak.
-Al' baš kad bi došao, što bi ti radio?
-Zvao bih ga da mi pomogne da okopam ovaj kukuruz - našali se seljak.
-Al' kad bi te on pozvao na Kosovo?
-More, ćuti, brate slatki, kako te Kosovo snašlo! Nemam kad da odem u čaršiju da kupim soli i opanke deci. A, vidiš, nema se čim ni kupiti.
-Dobro, brate, ali znaš li ti da je na Kosovu propalo naše carstvo, pa treba Kosovo osvetiti?
-Propao sam i ja, moj brate, gore ne može biti. Vidiš da idem bos?... A dok me stegne plaćanje poreza, neću znati ni kako mi je ime, a jadno ti mi Kosovo!"
Marka se potomci najpre odriču, pa ga hapse, pa mu sude, teraju ga u ludnicu, sve dok sam ne presvisne od muke. Kad se Bogu ispovedio, došao je do strašnog zaključka: "Bože mi oprosti, ali mi se čini da i nisu moji potomci, iako mene pevaju."
Ali Domanović je ovu priču posvetio ljudima HH veka. Možda su se, nakon onolikog progresa, ljudi XXI veka promenili na bolje?
Šalu na stranu, u američkom filmu predak i potomak se na kraju ipak mire i hodaju ruku pod ruku. Valjda ćemo se nekada i mi odvažiti da spoznamo svet svojih predaka i iskupimo im se, kad-tad, za olako izneverene ideale. Za skupo plaćenu slobodu koje smo se suviše lako odrekli. Za zaborav svetinja i trgovinu njima zarad obećanog zlatnog teleta. Za okretanje glave od Kosova, dok nam tamo gase i poslednje simbole državnosti. Neka za utehu bude to da su i Domanovićevi antiheroji, samo deceniju posle objavljivanja satire, ipak zajedno sa Kraljevićem Markom osvetili Kosovo.
Prečica do otrežnjenja jeste spoznaja da HH vek nije kratki, kako ga neki nazivaju, već zapravo dugi HH vek. Sa mnogim i dalje aktivnim istorijskim procesima od 1914. do danas. Zato sa precima ne treba biti zavađen već – čuti njihov glas. Njihov svet nikakvom neprobojnom barijerom nije odvojen od nas. Kako Andrić reče, suprotno od toga mogu verovati samo dve kategorije ljudi: neuki i nerazumni.