Na flaši kruškovače koju otac stavlja na sto piše krupnim ćiriličnim slovima: Baba Persa 2016. Otvaram je i sipam u čaše stegnuta grla.
Februar je 2016. godine i tada, deset godina ranije, situacija na Kosovu i Metohiji bila je suštinski drugačija. Zamrznut konflikt i mnogo nade. A baba Persa iz Paralova – jedno od imena ohrabrenja i svedočenja one čuvene krilatice da nema predaje.
Selo je u Drugom svetskom ratu i kasnije, u periodu komunizma, delilo sudbinu srpskog naroda. Ovde je bilo i ubijenih i proteranih od albanskih fašista, ali je sve to posle 1945. nekako zataškano zbog bratstva i jedinstva.
To bi ovdašnji Srbi možda i progutali da im mesni komunisti nisu porušili crkvu – i od nje načinili zadružni dom. To nije bio jedinstven primer na Kosovu i Metohiji u posleratnim godinama: ona u Đakovici, u kojoj je počivala i spomen-kosturnica srpskih oslobodilaca iz Prvog balkanskog rata, preživela je okupaciju pa bila minirana 1949. godine.
Paralovska crkva, posvećena Svetom caru Konstantinu i carici Jeleni, bila je rušena kamen po kamen, a njena građa odnošeno u novo zdanje. Na kakvim je temeljima bilo sazdano – tako je to zdanje i završilo. A od nekadašnje crkve ostali su temelji, nešto što se naziva crkvištem i čime je, iz različitih epoha, premreženo celo Kosovo.
Lokalni Srbi ipak su sačuvali sećanje na svetinju i krišom su o praznicima posećivali nekadašnju Božiju kuću. Krstili se i palili sveće. I nadali se njenoj obnovi, kad-tad. Umesto obnove, 1999. je došla golgota, napadi albanskih terorista na Paralovo, otmice i ubistva Srba i u ovom i u okolnim selima. Pod višegodišnjim terorom i pritiscima, mnogi se i iseljavaju. Prodaju imovinu bud-zašto i odlaze dublje u Srbiju, ne bili bar svojoj deci obezbedili sigurnost.
Kad naša "mala operativna grupa" (služim se u šali opisom Bate Živojinovića za njegovu jedinicu iz Povratka otpisanih) odlazi u Paralovo 2016, taj kraj između Gnjilana i Novog Brda je nacionalno mešovit, ali sa blagom srpskom većinom. Razlog odlaska u Paralovo je nesvakidašnji događaj, gde je jedna starica sprečila Albanca u pokušaju da uzurpira srpsku imovinu i pritom ga valjda i istukla; onda je sud osudio nju i čeka se odgovor na njenu tužbu. Dok put krivuda ka njenoj kući, po izgledu kuća u selu uglavnom se može raspoznati i ko u njima živi. Albanske kuće uglavnom izgledaju kao moderne vikendice, sa lepo održavanim dvorištima, tremovima i novim fasadama. Srpske kuće su manje, vidno oronule, a brojne čak i stare blatnare.
Baba Persa Stojković je ta žena koja je odavno svojim životom pokazala šta "nema predaje" znači, a sada je pružila i otpor. Gledam je, uspravnu i nasmejanu u njenom dvorištu, i razmišljam kako bi, samo sa izvrnutim smislom, trebalo ponoviti Nušićev amanet: "Srpska deco, postanite babe."
Kada bi nov naraštaj Srba i Srpkinja, svako u svom mestu i svako na svom polju, sledio baba Persin primer, pevali bismo drugu pesmu bez obzira kakva je sila na nas navalila. To je u praksi ono što govori Simovićev lik kneza Lazara: "Ja ne odlučujem da li ću ići u bitku, po tome kolika je sila koja mi preti, već po tome koliku svetinju branim."
Starica, ipak, nije branila smo svoje. Branila je vekove iza sebe. Jer ovaj nije kidisao na njenu baštu, nego upravo na crkvenu zemlju. Na ono crkvište gde se njeni zemljaci, sada rasejani širom sveta, okupljaju o prazniku Svetog Konstantina.
"Ovoj je naše mesto bilo crkveno, ali teja Šiptar da ga kupi. Dolazija stalno i zamalo se potepaše sa mojega sina. I jedanput deca bili svi u Srbiju. Nikoj ne maja – samo ja sam bila. I imaše tu jedan ovuj njivu, ali taj čovek nije tu. I Šiptar doša da gu kupi. Ja reko ne, toj ne može da kupiš. Toj ako treba ja će dam pare da otkupim. I tako beše posle onaj čovek dadeni gu za neke sitne pare. Ali on kad će na mene. Za gušu, majke mi moje, evo mrtva mi je majka… U sve ti se kunem da sam ga za dušu dovatila. I ne mož' da kupiš!" – tako je svojevremeno govorila novinarima o svom podvigu, koji ona nije nazivala tim imenom. Prosto je branila svoje, i u toj i u mnogo drugih prilika. Zbog toga su pretili njoj, njenim sinovima, napadali je, te 2016. čak prvostepeno i osudili – ali starica je odolela.
"Zakolji me slobodno! Ne dam!", rekla je silniku Ibišiju u jednoj prilici i to je i nama prepričala 2016. godine. Kada joj je pretila zatvorska kazna, koja je mogla da se preinači u globu, odbila je da plati bilo šta i odabrala odlazak u zatvor. "Ali tamo niti ću da jedem niti ću da pijem", da me ne otrujete, rekla je policajcima…
Nekoliko godina kasnije, na crkvištu je sazidana crkvica – kapela kao još jedan simbol neodustajanja i istrajavanja svojih na svome. Pošto sveštenik nije dolazio, baba Persa bi sama otvorila i okadila prostor, očitala molitvu o svakom prazniku. "Krv će bine! – Što bre krv? Pa i ja imam 3 brata, 6 unuka, zetovi… Ti misliš nemam nikoga. Aj da vidimo!", tako je govorila starica sa srcem Obilića.
Deset godina kasnije, na Kosovu žive ostaci ostataka nekadašnje srpske zajednice, i to u mnogo gorem položaju, i sa mnogo manje nade. Nedavno je nekako tiho mimo nas prošla vest da se u Gnjilanu upokojila poslednja srpska baka: poslednja Srpkinja, kako to samo zloslutno zvuči, pa makar se radilo i o jednom, otetom i okupiranom gradu. Kad jednom nestane poslednji izdanak u zavetnoj zemlji, sve što u njoj preostane jesu zatvorena crkva – koja se sve češće obija, i groblje – koje se iz godine u godinu sve više skrnavi.
Od 15. marta, naša braća moraće postepeno da se prilagođavaju i Kurtijevom zakonu o strancima. Sa znanjem i blagoslovom njegovih inostranih mentora. U nas se uvukla, i s ove i s one strane Ibra, više nego od dušmana, i bojazan od konačne izdaje. Otud i onaj osećaj stegnutog grla nad čašom nasute baba Persine kruškovače. Kada smo 2016. razgovarali, mi – tadašnji mladi istoričari-romantičari, i neki od uglednijih lokalnih Srba, na temu kuda dalje, oni su u nama videli Beograd. Bez obzira na to što nismo predstavljali nikakvu instituciju, niti organizaciju. Jednostavno, došli ste iz Beograda, tamo ste, naši ste, krećete se u nekom društvu i imate prilike da čujete šta se govori i o nama i recite nam: ima li nekog plana za nas.
Iz njihovog pogleda videlo se da vape da im kažemo da neće biti ostavljeni na cedilu, da "ima neko, gore" ko misli i na njih, neki genijalni um, koji ih ima u vidu i kada o njima ne govori glasno, ko ima pripremljen i plan B i plan C… I ja sam ogrešio dušu i nisam im rekao ono što je moje mišljenje. Ipak, ima li smisla "racionalizovati" i suštinski obeshrabrivati svoj narod koji zaista svedoči zavet na dnevnom nivou, pritom se svesno izlažući rizicima i problemima?
Baka Persa je, ogrnuta crnom maramom, u poslednjem intervjuu datom 2021. kazala sa istim onim žarom: "Moje imanje ne dam, i Bog!" A kada su pre svega dve nedelje albanski tzv. kosovski policajci napali muške glave porodice Zdravković iz Paralova, njihov odgovor, dostupan jednako kao i staričin preko digitalnih medija, bio je jednako jasan: ''Mi nemamo nameru da prodajemo ovo i neće' da prodajemo… I da vam ja kažem, da šanse nema, pa da mi poklone i celo Kosovo i celu Srbiju!"
Neka ostane negde zapisano da su tako govorili samo naizgled obični kosovski Srbi, a ustvari branioci pravoslavne civilizacije, u leto Gospodnje 2026. godine. Na pragu Trećeg svetskog rata.