"Mržnja, to je ona strast koju smo mi stali da upoznajemo u našem unutrašnjem, partijskom životu. Mi smo ratovali sa šest raznih nacija i nijednu od njih nismo mogli mrzeti, a hteli smo između sebe da se omrznemo. Nama priroda nije bila podarila onu strast, ona beše strana našoj duši. Ali mi smo bili otpočeli da se veštački mrzimo. Mi smo bili uobrazili da je to čak potrebno i u višem interesu. I tako nas je ta strast stala da razjedinjuje, da nas truje svojim otrovom. Pomirljivost se smatrala kao poltronstvo. Da bismo se ujedinili u ovoj mržnji, mi smo nastali da se tuđimo u familiji i porodici; da bi zadovoljili jedno veštačko osećanje, mi smo u sebi ubijali jedno prirodno osećanje. Tako, mi smo išli na to: da jedno od najlepših osećanja (pripadnosti zajednici – prim. aut. N. D.) zamenimo najodvratnijom strašću, koja nam nije bila svojstvena.
Izgledalo nam je, jedno vreme, da se politika bez mržnje ne da ni zamisliti. Mržnja, to beše pričešće, koje smo mi bili dužni uzimati pre stupanja u onaj (politički, prim. aut.) život i, prema tome, svaki ko bi ovaj otrov odbio da primi, smatran je da je bez smisla za taj život. Ko god je hteo lakše da živi, taj je trebao da nauči da mrzi. Mi smo svi bili svedoci kako se u našoj zemlji pojavljivahu profesionalni agitatori mržnje. Oni su je sejali u štampi, u administraciji, u školi, u vojsci, u porodici. Oni su njome dojili i opijali čak i decu. I kao u Francuskoj, 'videlo se da se javljaju ljudi kojima, izgleda, inteligencija služaše samo da lažu, a srce samo da mrze'."
Zvuči napisano kao u našim danima, zar ne?
Zapravo je rečeno pre više od jednog veka, posle ratova za oslobođenje i ujedinjenje koje je srpska država uspešno vodila i čiju je cenu preskupo platila.
Autor citata je Dragiša Vasić, a objavljen je u okviru njegove polemičke knjige Karakter i mentalitet jednog pokolenja 1919. godine. Vasić je ovim delom zapravo napisao odgovor poznatom francuskom psihologu i antropologu Le Bonu, koji je u svojim radovima posvećenim uzrocima i posledicama Velikog rata krivicu bacao na divlje, gotovo varvarske balkanske narode. A koji je i Srbe, iako francuske saveznike, označavao kao surov, ratnički narod, nesklon da prihvati višu kulturu i drugačiji sistem upravljanja nego što ih je imao u Osmanskom carstvu.
Vasić je stvar postavljao suštinski drugačije, mada nije pisao apologiju svog naroda, već kao intelektualac uviđao i njegove slabosti. Karakter i mentalitet jednog pokolenja, iako daje portret generacije koja je posle viševekovnog ropstva uspravila i ujedinila srpski narod, bila je decenijama zabranjena, pa prećutkivana, i konačno do danas ostala slabo poznata knjiga. A mogla bi postati i delom lektire.
Kako primećuje Jelica Zupanc, "da smo knjigu Karakter i mentalitet jednog pokolenja čitali i rasli uz nju, bila bi nam stalna moralna podrška u naporu da nam se krize ne pretvaraju u katastrofe". Između ostalog. A mogla bi i da bude vodič koje vrline isticati i negovati ukoliko težimo da ponovo postanemo, kako bi Vasko Popa rekao, "uspravna zemlja".
Podele i partijaštvo koje Vasić uviđa, u godinama uoči i nakon Velikog rata bile su tek u povoju, ali plitko iskopani jendeci su se tokom 1930-ih godina pretvorili u provalije. Moglo bi se reći da je sa svojim istorijskim nasleđem i dinarskim temperamentom naš narod bio pogodan za strastveno bavljenje politikom, ali tokom 1930-ih te podele su, znamo to jedan vek kasnije, bile nametnute i "uvezene". Podgrevale su ih i Kominterna i njena domaća ispostava KPJ, i Velika Britanija sa svojim satelitima na terenu, a najposle i Nemačka i srpski prijatelji Novog poretka. Od 1941. i novih istorijskih okolnosti, te tri politike, odnosno tri skupine koje su ih sledile, vodiće u Srbiji i srpskim zemljama krvavi građanski rat.
Opet sa distance, možemo reći da je rat pripremljen ranije, da se prvo vodio verbalno.
Srpski seljaci bezmalo do 1941. nisu čuli ni za "španske borce" ni za "petokolonaše", ni za "kulake" niti "politkome". To je bio rečnik revolucionara, koji je do okupacije nekom Šumadincu ili Moravcu mogao izgledati komično. Ali se onda pokazao u svoj svojoj zbilji, i svoj opasnosti. Pa je kao petokolonaš i reakcionar nastradao i Dragiša Vasić, a ujedno sa njim i čitavo njegovo delo.
Tada je bilo sve što ranije nije moglo biti, da neko ko je osvedočeni rodoljub, društveni aktivista, solunac i ratnik za ujedinjenje srpstva, čojstven i prema političkim neistomišljenicima – obnoć postane označen kao neprijatelj, pa da se i nad njim i nad svim njegovim spisima sprovede svojevrsni damnatio memoriae.
A Vasić je u tom smislu samo simbol stradanja srpske nacionalne elite pod komunizmom. Ujedno, i tragedije cele jedne generacije, koja je HH stoleće započela oslobođenjem i ujedinjenjem svih Srba, da bi se samo posle tri decenije ujedinjeni sami razjedinili.
Ukoliko nas Vasićev citat ne podseća ili minimalno podseća na naše dane – onda ništa.
Potpisniku ovih redaka se čini da su i sada, kao posle Velikog rata, podele prošle kroz sve institucije i društvene kategorije, pa i kroz familije; da postoje na obe strane profesionalni (i plaćeni) sejači mržnje koji veštački podižu tenziju jednako se upinjući da nam rutinske poslove prikažu kao odsudne bitke, a različito misleći politički pol kao janičarski ili ustaški. Pritom, toliko relativizujući pojam ustaša i ustaštva, da se čini da nesvesno rehabilituju stvarne jasenovačke i jadovničke krvnike. I da, i ovde se pomirljivost smatra slabošću i poltronstvom.
Koliko puta smo na blage reči dobili rukavicu u lice: "Ko te plaća da tako govoriš?" Stiče se utisak da su se savremene podele na ćacije i blokadere primirile, ali bi moglo biti da su samo privremeno gurnute pod tepih, u iščekivanju obe strane da događaji, u svetu i u regionu, pokrenu i novo poluvreme. Bar verbalni sukobi na društvenim mrežama i u javnom prostoru govore nam da je retorika jednako zaoštrena kao u proleće prethodne godine.
Dijalog u međuvremenu nije ostvaren, institucijama koje bi trebalo da ojačaju sabornost ugled je okrnjen, ministarstvu sile isti gotovo pa srozan, a politička polarizacija i dehumanizacija protivnika navodi na zaključak o mogućnosti stvaranja "dve kolone".
A kad smo kod kolona, treba reći da su domaći komunisti neprijatelje revolucije, od zboraša do informbirovaca, uglavnom kolektivno nazivali petokolonašima. Termin je vukao poreklo iz Španskog građanskog rata: u opsednutom Madridu 1936. vladajući republikanci smatrali su da imaju da se obračunaju sa četiri neprijateljske kolone koje marširaju prema gradu, ali da najveća opasnost vreba od pete, koja deluje unutar gradskih zidina. To su bili nacionalistički simpatizeri, koji bi republikancima udarili u leđa i pomogli napadačima da osvoje grad. Opasniji od svakog "trojanskog konja" i druge smicalice koje vrebaju spolja. A da se to ne bi desilo, levičari su sproveli "preventivni teror", čistku nad sumnjivim licima bez obzira na njihovu stvarnu krivicu. Jeziva logika građanskog rata. Kao i 1939, kada je Madrid zaista pao delovanjem "petih", za koje se verovalo da više ne postoje.
Kao što je trebalo vremena da zloslutni pojam petokolonaš zaživi, a onda i postane dovoljan da se neko otera u smrt, tako se čini da i kovanice našeg vremena nisu samo bezazlene ili satirične.
Ćaci je i među naprednjacima poodavno počeo da se piše bez navodnika, iako se isprva smatrao uvredljivim. Od ćacija se među njihovim protivnicima lako prešlo u kolektivnu oznaku ćacad, nalik na prasad, koje tako treba i tretirati. Zbog žiga blokader, pak, danas se može izgubiti angažman, projekat koji finansiraju državni fondovi, pa čak i sam posao, i ugroziti egzistencija.
No u celoj priči postoji i jedna grupacija koja je odurna obema stranama: to su "neutralci".
Njih pišemo pod navodnicima jer uglavnom nisu prihvatili nametnutu podelu po logici "sa nama si ili protiv nas". Njegovo opredeljenje predstavlja se kao konformističko, iako je sve samo ne oportuno. "Neutralac" nije pristao ni da njegova kandidatura bude verifikovana prisustvom u Ćacilendu (još jedan prilog za novi srpski revolucionarni rečnik), ali nije želeo ni da angažman temelji na proveri ideološko-političke podobnosti unutar plenuma. Bio je više opoziciono orijentisan, ali svoj politički stav nije artikulisao unutar uličnih sukoba.
Onda se utišao, okrenuo porodici ili akademskom radu. Ali to nije smeo, u vremenu kada je trajala borba za bolje Sutra. Kakva će onda biti sudbina "neutralca", na horizontu okončanog sukoba? Streljaće ga i jedni i drugi?
Već jednom napisasmo na ovoj adresi: imperije i njihovi večiti interesi su tu, neke nove Kominterne pod slađim imenima su tu, okruženje iz vremena Centralnih sila i Trojnog pakta je tu, zapaljivi i istorijom nepoučeni Dinarci su tu. Neka nam je, ako ovo pokolenje ne smogne snage i ne nađe načina da zaliči na ono pokolenje, Bog u pomoći.