Kada je Ratko Mladić došao na ovaj svet, vodio se svetski rat, koji mu je sam odredio ime. Sam je kasnije rekao da je bio treća generacija Srba koja nije upamtila svog oca, jer je oca ratni vihor zanavek odneo. Možda bi izraz "ratni vihor" u njegovom slučaju bio prikrivanje istine: Neđu Mladića ubio je ustaški metak u Ivan-sedlu, rodnom kraju Ante Pavelića.
U drugim krajevima tadašnje NDH masovno su ubijani i Ratkovi vršnjaci, ali je Kalinovik, bliže Srbiji i Crnoj Gori, ipak bio nešto bolje sudbine. Taj kraj je stradao, sagoreo, ali se u borio i sačuvao svoju decu, a u njima i istorijsku svest.
To ne znači da je Mladić bio nekakav četnik. On se nije formirao na srpskim epskim tradicijama, već je kao momčić otišao od kuće, na školovanje, i oblikovao se najviše u jugoslovenskom duhu. Kao mlad oficir, i on je položio zakletvu Jugoslaviji i Titu, i držao se je dok god su i država i njen vladalac bili u životu. Ponosno je gazio strojevim korakom pred maršalom na paradi povodom Dana mladosti '63. godine. Od 18. godine bio je član partije. Službovao je, kao oficir JNA, od Skoplja do Prištine, i svuda pokazivao privrženost ideologiji bratstva i jedinstva. Ali je znao šta je ustaštvo i naučio je kako da ga prepozna.
Ocene na akademiji bile su mu visoke, karakteristike u službi besprekorne. Kao jedan od najboljih pitomaca 18. klase, dobio je ručni sat sa Gošnjakovom posvetom. Pričalo se da je govorio i kako su mu i srpska i hrvatska nacionalistička znamenja jednako mrska. Ali je odluku o upućivanju u Knin 1991. prihvatio bespogovorno, spreman da u osvitu rata ispuni sve zadatke koji su se pred njega postavljali.
U prvim sukobima sa hrvatskim separatistima, Mladić je profesionalac. Oficir koji od mesta do mesta gasi požar, suzbija akciju neoustaša, stvara tampon zonu među zaraćenim stranama, do poslednjeg detalja poštuje pravila ratovanja. Ipak, on prepoznaje istorijski trenutak i vidi da se suštinski radi o povampirenju nacizma.
"E neće biti ubijanja i mučenja srpskog naroda, ja vam to garantujem", govori uz psovku na početku sukoba u Kninskoj Krajini 1991. godine. Ovo će postati njegovo životno opredeljenje, dok se na njemu bude topila ljuštura jugoslovenstva i komunizma, i kada bude postajao predvoditelj naroda koji se posle pola veka opet našao na ivici jame.
Pošto sa uspehom vrši evakuaciju garnizona JNA u Dalmaciji, igra i veoma važnu ulogu u uspostavljanju primirja na ovom delu ratišta. Kada bude prešao u Bosnu i Hercegovinu, on će se najpre naći na dužnosti načelnika štaba II vojne oblasti, a onda i komandanta Srpske vojske u BiH (kasnije iz nje izrasta Vojska Republike Srpske). Ovo će značiti da će Mladić imati jednu od glavnih uloga u srpskoj istoriji s kraja HH veka: u integraciji srpstva, istorijskom razdvajanju od muslimana i rimokatolika i prvom pokušaju da se Drina pređe i poništi kao granica iz pravca od zapada prema istoku. Sve to koristeći pravo srpskog naroda na samoopredeljenje: pošto BiH ne želi ostanak u Jugoslaviji, ni srpski narod ne želi ostanak u BiH pod dominacijom muslimansko-katoličke koalicije.
U tim procesima, srpske institucije, pa i vojne snage, poslednje su se konstituisale. To mnogo govori ko je želeo rat, a ko ne. Uvezivanje ratnih obeležja muslimana i Hrvata širom zemlje bila je još jedna opomena, uz odgovor koji je jedini mogao doći sa srpske strane: nikad više '41. Odgovor je na mnogim mestima bio žestok. Možda bi se cela priča mogla sagledati iz konteksta koji je Mladiću još tada predočio načelnik generalštaba general Panić: "Tamo gde nas napadaju, da nas zapamte!"
Ovde, ipak, treba biti oprezan, pa razlikovati žestok vojnički odgovor od zločina koji su činile razne dobrovoljačke ili lokalne jedinice, koje su i u ovom kao i u svakom drugom ratu, koristeći početnu stihiju, počinile razna nepočinstva – sve pod izgovorom odbrane srpstva.
A pritom na umu treba imati i to da '92. godine za broj žrtava jedne strane nije bila presudna ma kakva humanost protivnika, nego nadmoć u tehnici i naoružanju. Onamo gde su ih isprva imali Hrvati (Posavina) ili Muslimani (Srebrenica i Podrinje), broj ubijenih srpskih civila bio je zastrašujući.
Mladićevi stavovi o ratu najbolje se vide iz izlaganja u Narodnoj skupštini u Banjaluci maja 1992: po njemu "rat je strašna reč" i ne treba ga voditi "protiv muslimana kao naroda, niti protiv Hrvata kao naroda, već protiv onih koji su taj narod poveli i nahuškali protiv nas". Na temu formiranja homogenih i etnički čistih teritorija rekao je:
"Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu." Konkretno o Sarajevu: "Mi ne smijemo kazati, mi ćemo uništiti Sarajevo. Ne mi nećemo. Mi hoćemo da sačuvamo Sarajevo. Nama Sarajevo treba."
Kao ključnu vrlinu srpskog naroda u požaru građanskog rata, prepoznaje jedinstvo. To ističe na mnogim mestima, i njegova, kao i zasluga otaca Republike Srpske, jeste ta što su sve ideološke, političke, regionalne i druge razlike unutar naroda ostavili po strani i pokrenuli ih u pravcu nacionalno-oslobodilačke borbe.
Kad jednog dana istoričari, potpuno hladne glave, samo na osnovu dokumenata i činjenica, budu davali ocenu stvaranja Republike Srpske 1992, prepoznaće mnoge sličnosti sa nacionalnom revolucijom u Srbiji iz 1804. godine. U tom duhu najpre treba tumačiti poznate reči generala Mladića o "buni protiv dahija", koje su kasnije često zloupotrebljavane.
Kada je došao na čelo VRS, Mladić je zatekao teško stanje na ratištima od Krajine, preko Posavine, pa sve do Sarajeva, Podrinja, doline Neretve. Gotovo svuda se vojska nalazila u defanzivi ili uzmicanju, a civilno stanovništvo bilo je izloženo stradanju. Situacija se za kratko vreme promenila, pa slede protivudari i briljantne pobede, posebno u operacijama Koridor 92, Vrbas 92, Lukavac 93…
U nekim od njih, kao i kasnije kod Goražda, general se lično isticao junaštvom i samopregalaštvom, utičući u presudnim trenucima i na svoje borce. Nije ni prvi ni poslednji put da su neki od presudnih srpskih juriša, a time i pobeda, bili nasilno prekidani političkim inicijativama. Ali tamo gde je Mladićeva vojska postavila granice Republike Srpske, "ostatke ostataka srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" kako je ranije primetio Milorad Ekmečić, ostala je i mogućnost da jedan narod bar slobodno peva pesme koje mu srce zaželi, i drži bezbednim i neoskrnavljenim ćirilične spomenike svojih dedova. U vremenu u kom živimo, kada se širom Hrvatske i Federacije BiH upravo čini suprotno, vidimo da je stvaranje Srpske kolosalno delo, jedan od najvećih uspeha srpskog naroda u inače stradalnom HH stoleću.
Sažeto i precizno, ulogu generala Mladića u događajima iz jula 1995. ocenio je njegov prvi biograf iz reda istoričara, Bojan Dimitrijević.
"Ono što se dešavalo u Podrinju od proleća 1992. do tog trenutka i nebrojeni zločini koje su počinile snage Armije BiH bez sumnje su učvrstile generala Mladića u odluci da ima manje milosti prema njima. Ali, da li i da naredi likvidaciju? I pored niza godina rada Haškog tribunala i niza zaplenjenih dokumenata i izjava svedoka – nije pronađen nijedan dokaz da je on taj koji je naredio njihovu likvidaciju. Nema dokumenta, nema telefonskog razgovora, nema izjave svedoka koji bi tu optužbu potvrdio."
Nesumnjiv zločin koji su delovi srpskih snaga ovde počinili nad zarobljenim protivnicima, uz mnogo maglovitih i zatamnjenih detalja, imaće dvostruku ulogu. Da homogenizuje muslimansku stranu i zauvek od nje načine neprijatelja srpskog naroda. Da pod pojmom genocid potre svako sećanje na jedini stvarni genocid na Balkanu u stoleću za nama – onaj koji se desio u Jasenovcu. Pitanje režisera spolja nije pravovremeno postavljeno, niti je dokraja razjašnjeno. Naposletku hiljade ubijenih muslimana bivaju genocid. I stotine hiljada ubijenih Srba – ne bivaju genocid. I od 8.372 žrtve nema rasprave da li je možda bila 8.371, dok se od nekadašnje procene o 600.000 žrtava u Jasenovcu poslednjih godina olako došlo do cifre od 80.000 kao "realnije" i "utemeljenije". Čak i u srpskom javnom prostoru.
Koliko je susedstvo Pala i Banjaluke bilo miroljubivo, vidimo iz ovovremenih reakcija na Mladićevu smrt: može se samo zamisliti kako je sve izgledalo na početku 1990-ih, kada je zeleno-crna koalicija mislila da će očas do Drine. A njen deo potom i zelenom transverzalom do Stambola. Ime generala Mladića zadugo će još, možda i zauvek, postati jedno od čvorišta srpsko-bošnjačkog spora. Za Bošnjake, on će u najkraćem ostati odgovoran za sve one koje nije spasao smrti, a morao je.
Za Srbe, on će ostati zaslužan zbog spašavanje tolikih života, koje kao oficir JNA nije bio u obavezi da spašava. Nadalje, Srbi neće raspravljati sa narativom žrtava rata, već sa političkim narativom Sarajeva, Zagreba i centara moći koji region i posle tri decenije drže u zamrznutom konfliktu.
Svojim pritiscima, jednostranim i ostrašćenim pogledima i traženjem krivice za građanski rat samo u jednom narodu uspeli su sve suprotno: da se od početnog posipanja pepelom stvore svesrpski pokret otpora protiv verzije prošlosti koju nazivamo Haškom istorijom.
Na kraju su i oni dali doprinos u stvaranju Mladićevog kulta. Kad je jednom ušao u guslarsku pesmu, postao je legenda, koja ma o kakvim zabranama da se radi više nikada iz pesme neće izići. Legendi će narod oprostiti grehe, i hotimične i nehotimične. I kult Ratka Mladića bivaće među Srbima s vremenom sve veći i veći.