U svom čuvenom političko-filozofskom eseju Ur-fašizam (tj. "Večni fašizam") iz 1995, Umberto Eko nabraja četrnaest osobenosti koje se mogu pripisati "fašističkim" režimima u najširem smislu (onom u kome se ta etiketa najčešće primenjuje na Zapadu, a u velikoj meri i kod nas). Iako je Eko sasvim dobro znao koga gađa svojim tekstom, širina i analitičnost duha su ga izdali, pa je svoje kriterijume definisao previše empirijski utemeljeno i samim tim labavo – tako da se vrlo lako mogu primeniti i na ideološke sisteme koje on lično vrlo verovatno nikada ne bi nazvao "fašističkim". Pod brojem osam na svom spisku filozof tvrdi da je jednom (kripto)fašističkom režimu "neprijatelj uvek istovremeno prejak i preslab" – njegova neograničena sposobnost da nas uništi treba da zastraši naše građane, ali njegova moralna i fizička dekadentnost, dubinska korupcija i inherentna nesposobnost treba da ostavljaju utisak džina na glinenim nogama koji može biti oboren jednim pažljivo plasiranim udarcem.
Ako vam ovo zvuči poznato, to je zato što ste sve to već nebrojeno puta čuli iz usta političara, ideologa i javnih glasnogovornika institucija tzv. "kolektivnog Zapada", a na račun njihovog geopolitičkog "drugog", bilo da je u pitanju ruska vojna sila, kineska ekonomija, ili milioni afričke i istočnoazijske sirotinje. Pritom, ova vrsta oksimoroničkog odnosa prema neprijatelju predstavlja osobenost zvaničnog zapadnog diskursa prema Rusiji praktično vekovima. Rusija je uvek istovremeno najzaostalija i najprogresivnija zemlja Evrope – ona uvek istovremeno hoće da Stari kontinent vrati u Srednji vek, kao i da u njemu sponzoriše revolucionare i radikale (francuske prosvetitelje, slovenske nacionaliste, komuniste itd.) koji hoće da unište njegove lepe tradicije.
"Naši sledbenici moraju uvek da se osećaju poniženo razmetljivim bogatstvom i silom naših neprijatelja", piše Eko. Odmah vidimo sliku: ruski oligarsi se razbacuju svojim pokradenim novcem za razliku od naših skromnih preduzetnika koji su svoj imetak stekli sa svoje dve ruke iz garaže. Sa druge strane, nastavlja Eko, "naši sledbenici moraju biti uvereni da je neprijatelja moguće pregaziti" – ti isti Rusi su poslušno stado tiranina iz Kremlja, dok naši samosvesni građani svi misle isto na iste teme zato što su prosvećeni i što su slobodno spoznali istinu.
Dvostruki aršini za dvoglavog orla
Ova slika ruskog neprijatelja se, međutim, dodatno komplikuje kada se ima u vidu svest dobrog dela zapadne javnosti da je Rusija često u stanju da reši inherentne probleme sa kojima se neuspešno suočavaju njihova društva. Prezir prema orijentalnoj despotiji nije sprečio stare i kulturne evropske monarhije da mole ruskog cara za pomoć kada im je iz nedara njihove vlastite naprednosti iskočila guja Napoleona ili bauk revolucije 1848, baš kao što ih gađenje prema prljavim komunistima nije sprečilo da četiri godine mašu crvenom zastavom po Londonu i Njujorku dok se Staljin u Evropi razračunavao sa još jednim progresivnim i kulturnim zapadnim pokretom.
U ovim kompleksnim odnosima, Rusija je uvek izuzetak, uvek specijalni slučaj za koji ne važe opšta pravila, nego se mora improvizovati i izmišljati u hodu. Naše društvo je inkluzivno i otvoreno za sve, ali ruska multikulturalnost je izraz kolonijalnog potčinjavanja drugih naroda. Naš kapitalizam je prosvećen, fleksibilan i human, a ruski je retrogradan, krut i represivan. Naši mediji se bave istraživačkim novinarstvom, ruski mediji se bave hibridnim ratom i dezinformacijama.
Istovremeno, u zapadnim zemljama postoji veliki broj rezigniranih i razočaranih radikala – kako sa desne, tako i sa leve strane političkog spektra – koji u Rusiji kao konzervativnoj pravoslavnoj državi i baštiniku socijalnih tradicija SSSR vide prirodnog saveznika, što prirodno podstiče sumnjičavost i paranoju zapadnog establišmenta. Iz njihove perspektive, Srbi su čitav jedan narod takvih radikala. I nisu u krivu.
Lažni univerzalizam
Ambivalentni jezik rusofobije usvojen je i u javnom diskursu u srpskim medijima i savršeno se uklapa u kukavnu srpsku nacionalni politiku, koja istovremeno pokušava da dokaže svoj "bratski i saveznički odnos" prema Moskvi, dok se pred Berlinom, Briselom i Vašingtonom zaklinje da su nam Rusi "samo poznanici" i da jezičke i kulturne veze, jedinstvena religija, kao i zajednička prolivena krv za slobodu i opstanak naših naroda nikako nije prepreka na srpskom bezalternativnom evropskom putu.
U večitom dijalektičkom odnosu prema Rusiji, jedno od omiljenih oružja antiruske propagande jeste upravo lažni univerzalizam. Iako Srbi, kao natprosečno dobro informisan i geopolitički samosvestan narod, dobro vide da pravila koja važe za zemlje Zapada jednostavno ne važe za Rusiju, iz srpskih nominalno objektivnih (znate šta se priča za Srbe kada hoće da budu objektivni) i nominalno patriotskih medija ponavljaju se floskule da "u politici nema ljubavi" i da "svako gleda samo svoje interese".
Kada se u srpskoj politici primenjuju univerzalni principi, oni su nekako uvek na štetu Rusije, kada se prave izuzeci, oni su slučajno baš na korist Zapada. Zakon je isti za sve kompanije, ali je podložan promenama i izuzecima za strateške investitore iz EU i SAD. Srbija je neutralna kada treba podržati Ruse u Ukrajini koji stradaju na isti način kao Srbi u Krajini pre 30 godina, ali nije neutralna kada treba organizovati vojne vežbe sa NATO.
Nova Vizantija i romejska parabola
Kada se pogleda ovaj splet odnosa – kako naš, tako i naših kolonijalnih gospodara sa Zapada – nigde nije toliko očigledno da je Rusija zaista naslednik Rima, koliko u tom duboko licemernom odnosu prema njoj, koji savršeno odražava nekadašnji odnos prema Vizantiji. Kao što pravoslavni narodi rone suze za Carigradom kao svojim kulturnim centrom i identitetskim temeljom, iako su praktično celu svoju istoriju rovarili protiv njega i potkopavali njegovu moć i duhovni autoritet, tako je i zapadnjacima Rusija "naša kada nam nešto treba", a inače je orijentalna despotija i zaostala zemlja Drugog sveta koja je uvek-već na rubu propasti.
Sve je suprotno tragikomičnoj tvrdnji ocvalog engleskog komičara Džona Kliza, koji je nedavno galamio da "Rusija mora da shvati da nam od nje ne treba ništa". Naprotiv, svima od Rusije treba nešto. Nekome treba gas, nekome novac, nekome oružje, nekome treba diplomatska podrška, nekome politička solidarnost, nekome – spasenje od pokolja i totalnog uništenja. Kako kome, kako kad. Ali svi mogu da računaju na mestobljustitelja carskog prestola da će biti odgovoran roditelj, koji će se ponašati zrelo, i koji će biti spreman da nam progleda kroz prste naše detinje nestašluke.
Ova "romejska" parabola objašnjava zašto u Rusiji svaka novopečena i skorojevićka imperija vidi nešto zlokobno i zastrašujuće. Tokom milenijuma svoje političke istorije, Rusija je uvek bila omiljen trgovinski partner za države u razvoju i večiti kamen u cipeli svih pretendenata na uzurpatorsku carsku krunu Karla Velikog. Kad god se Britanija nalazila pod opsadom velikih evropskih kontinentalnih imperija, slamku spasa nalazila je u Moskvi, kad god se igrala globalnog hegemona, Rusija joj je postajala arhineprijatelj. Isto važi i za SAD, koje su principijelno dobile rusku podršku i pomoć u svom Građanskom ratu i kada je trebalo napraviti kontratežu britanskom transatlantskom monopolu, da bi sto godina kasnije Rusiju proglasili za đavola kada je istu takvu principijelnu podršku pružila Kubi.
Ne mali, već veliki Rusi
Mutatis mutandis, Srbi su odani i privrženi Rusiji kada god žive svoju žilavu, epsku kulturu otpora tuđinskom zulumu i borbe protiv ropstva, a okreću joj leđa kada god usvoje kukavnu politiku mimikrije i slugeranjstva, koja je istorijski nanela više štete našem narodu od svih njegovih ustanaka i buna. U praksi, to znači da je kod Srba – kao i kod većine pravoslavnih naroda – narod na ruskoj strani, a politička i kulturna elita na strani kolonijalne metropole. Razlika je samo u tome što srpski narod, za razliku od drugih pravoslavnih naroda, još uvek nije potpuno skuvan i potčinjen, pa njegova elita i dalje mora da pazi šta radi i govori.
Lepu ilustraciju ove zakonomernosti predstavlja nedavna izjava predsednice srpske Narodne skupštine, koja se u intervjuu za jedan ugledni zapadni medij krupno zaklinjala da "Srbi nisu mali Rusi". Srbe, zaista, na Zapadu često vide kao "male Ruse", jer je Zapad civilizacija kvantiteta koja nije u stanju da prepozna veličinu u jednom narodu koji ni po jednoj ekonomskoj, niti geopolitičkoj statistici nije bogat niti moćan. Srbe vide kao male Ruse, zato što u Srbima vide mali narod. A Srbi su, zapravo, veliki Rusi. Kada je ruski šef diplomatije i veliki prijatelj srpskog naroda Sergej Lavrov izneo svoju čuvenu krilaticu da "Rusi ne mogu biti veći Srbi od Srba", nije bio svestan da od Srba takođe ne mogu da budu ni veći – Rusi.
Teleologija iznad politike
Ovde treba naglasiti da srpski afinitet prema Rusima predstavlja kompleksan sociokulturni fenomen koji nikako nije lako objasniti, baš kao što je sve što ima veze sa Rusijom i inače anomalno i vanredno. U našem spolja diktiranom medijskom diskursu na tu temu se provlači mnogo ciničnih teza, ali i propagandnih kukavičjih jaja. Tako možemo čuti zlobne opaske da su Srbi "rusofili iz inata", da su "razočarani anglofili", odnosno da "vole Ruse samo zato što nikada nisu imali zajedničku granicu". Svako od ovih određenja zvuči ubedljivo u našem ozlojeđenom i razočaranom javnom mnjenju kome se već četvrt veka čekićem izbijaju ideali iz glave, ali upornost i kontinuiranost srpske naklonosti prema Rusiji ne može da se objasni tako banalnim argumentima.
Bez pretenzije da se za ovo složeno pitanje nudi još jedan simplifikatorski i formulaičan odgovor, srpski odnos prema Moskvi mnogo se lakše može razumeti ako se ne posmatra kao politički, već kao sakralan. Analogija sa Vizantijom još jednom izlazi u prvi plan – opipljivi politički i istorijski odnosi mogu imati svoje viševekovne uspone i padove, a intenzivnost saradnje ne mora nikada biti naročito upečatljiva, pa će opet svaki Srbin znati da mi – uprkos konfliktu interesa, plitkom političarenju i narcisizmu malih razlika – radimo na istom projektu.
Zato je Rusija naša i kada na tronu u carskoj prestonici sedi gruzijski boljševik-ateista, zato je naša i kada njeni oligarsi prave nelojalnu konkurenciju na globalnom tržištu kapitala, kao što je naša čak i kada ulazi u neprincipijelne pregovore sa Amerikom, pretvarajući se da nije Amerika ta koja diriguje ratnom mašinom koja svakodnevno proždire žive ljude u Ukrajini. Srbi na Rusiju gledaju sub specie aeternitatis, pa samim tim i obaveza koju osećaju prema njoj nije politička, već – teleološka.
Antikomunizam, antikapitalizam, antihrišćanstvo
Ovde treba napomenuti da je ova paradoksalnost srpskog odnosa prema Rusiji itekako dobro poznata našim kolonijalnim upraviteljima i nema tog ritualnog zaklinjanja Ane Brnabić koje ih u tom uvidu može pokolebati. Uprkos izgledu, ljudi koji nama upravljaju nisu idioti, a guje koje nas jedu itekako znaju gde udaraju. Zato je rusofobija opšte mesto u dirigovanom medijskom mononarativu, ona se provlači kao zlatna nit kroz uređivačke politike i prorežimskih i antirežimskih medija. I samo u ovim drugim poprima svoje vulgarno i bolno očigledno ruho.
Antiruska propaganda u Srbiji je sveprisutna i najčešće je nevidljiva, pogotovo tamo gde je najpotrebnija, a to je pre svega kada treba pokolebati i obesmisliti bilo kakvo kršteno političko organizovanje na patriotskim, suverenističkim i slobodarskim temeljima. Gospodari srpskih medija imaju spremnu priču za svaku ideološku grupu među srpskim i inače međusobno posvađanim i dezorijentisanim slobodarskim snagama. Jednima se rusofobija prodaje kao antikomunizam, drugima kao antikapitalizam, trećima kao antikolonijalizam, četvrtima kao antislovenstvo.
Najzad, glavnom metom u suzbijanju srpske rusofilije bila je i ostaje Srpska pravoslavna crkva. U zavisnosti od toga kome se obraća, medijski mononarativ u Srbiji čas udara na Crkvu kao instituciju srpskog Ancien Régime, Duboke države zbog koje "ne možemo u Evropu", dok se sa druge strane ulizuje srpskim vernicima i teolozima pripodnoseći im beskrvnu i impotentnu surogat-veru u liku grekofonog i fanariotskog NATO-pravoslavlja. Ako se u Srbiji može govoriti o bilo kakvoj "obojenoj revoluciji", ta revolucija je nedvosmisleno usmerena protiv srpske Crkve.
Između tri Rima
Tu naša priča o rusofobiji okreće pun krug, vrativši se nazad na pitanja sakralne svesti i veroispovesti. Srbi su narod epike i kao takav prepoznaju samo večne probleme, a jedan od njih je svakako kontinuitet rimskog religijskog autoriteta. Jer Rim je večni grad i religijski centar, a u Srbiji su sva tri Rima i dalje aktuelna. Ona prva dva Rima koja su pala i dalje se koriste da sablažnjavaju Srbe, kao što su ih sablažnjavala Firentinskom unijom i papskom krunom za Stefana Prvovenačnog, odnosno sa muhamedanskom verom kojoj se pristupalo u ime vernosti "caru u Stambolu".
Rusi su još u vreme Petra Velikog odustali od parabole o Trećem Rimu i ova fraza se na njihovoj kulturnoj sceni u najboljem slučaju koristi ironično, ako ne potpuno posprdno i satirično. Ali kao što smo rekli – ne mogu Rusi biti veći Rusi od Srba, pa je i paradigma Trećeg Rima među Srbima živa i zdrava, baš kao što je živo sećanje na pali Carigrad ("našeg" Konstantina Velikog, i još više našeg Konstantina Dragaša), kao i na Rimsko carstvo kojem je, kako Srbi sa ponosom ističu, današnja srpska zemlja dala sedamnaest (ili osamnaest) imperatora.
Ali ako je sećanje na sva tri Rima kod Srba živo, samo jedan od njih i dalje predstavlja putokaz prema srpskoj slobodi, srpskoj veri i srpskoj samosvojnosti. I zato je samo taj Rim i dalje opasan za naše kolonijalne gospodare. Za njih je on istovremeno smešna fantazija i besmislena maštarija i mitomanska izmišljotina, ali i opasna propagandna poluga kojom Rusija – koja samo što nije izvršila invaziju na Evropu i ostala bez goriva pod neumoljivom baražnom vatrom hrabrih, malih, ukrajinskih dronova – širi svoje pipke i sadi svoj otrovni korov u Boreljovoj evropskoj bašti. I to nas vraća Umbertu Eku.
Iz perspektive večnosti
"Fašističke države osuđene su da gube ratove, jer su konstitutivno nesposobne da objektivno procene snagu neprijatelja", podseća nas Eko, blaženo nesvestan toga ko će dvadeset godina nakon pisanja tog članka u Evropi ratovati pod fašističkim zastavama, obeležjima i rasističkim zabludama o inferiornosti slovenske rase. Nama Srbima ostaje samo da ne učestvujemo u toj evropskoj autohipnozi, da "ne budemo dio tog ludačkog pokreta", niti da krenemo tom "autostradom pakla i stradanja".
Dok zapadnoj civilizaciji Kristofer Nolan sa džinovskih Ajmeks ekrana proglašava da se "naše bronzano doba raspada", Srbi ne treba da padaju na histerične zapadne proroke sudnjeg dana, niti da ležu u grob koji je sebi već iskopala Evropska unija. Srbi su narod čije sećanje seže dublje od efemerne propagande, oni se sećaju šta znači biti Ahejac i Trojanac, oni su i dalje Tračani, i dalje su Iliri, i dalje su Romeji, i Sloveni. Srbi su danas veći Francuzi od Francuza, veći Amerikanci od Amerikanaca, pa nikoga ne treba da iznenađuje i što su veći Rusi od Rusa. Tim pre što su Rusiji mesto u Kosovskom zavetu obezbedili monasi koji su odveli Svetog Savu na Atos, i car koji je ponovio Lazarev podvig, i akademik koji je živopisao Hram na Vračaru.
Trenutno moćna zapadna propaganda pravi od Srba Malosrbe i Maloruse, ubeđuje ih da je Kosovo izgubljeno, da treba da budu Slovenci, a ne Sloveni; Grci, a ne Romeji. Kada se pogleda na semafor, izgleda kao da pobeđuju. Sub specie aeternitatis, Srbi nisu izgubili ni Kosovo, ni Carigrad, ni Jerusalim, baš kao što i dalje nisu odustali od ruske i pravoslavne Aljaske. Zapadna propaganda je jaka, ali Rusija u njoj stalno fluktuira u Ekovom dvotaktu svemoći i nemoći, neumitne opasnosti i skore propasti. Mi Rusiju gledamo iz perspektive večnosti. Videćemo ko će na kraju biti u pravu. Možda vreme u ovoj priči ne radi ni za koga, ali večnost radi za nas.