Ovo je moj peti članak o studentskim protestima, a sad se već o njima može reći i nešto određenije.
Pišući tekst "Nikom ne biti korisni idiot" pošao sam od grešaka koje sam i sām pravio kao mlad – uz želju da podstaknem one koji su danas mladi da budu, kako se to već kaže, "mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi" (Mt 10, 16).
U međuvremenu, izvršena je dosta jasna i višestruka diferencijacija u slici o protestima. Nasuprot svojskom nastojanju atlantističke propagande da studentski protestni pokret prikaže kao sveti monolit – objekat opšteg i obaveznog javnog kulta – u isto vreme nastojeći da ga podvrgnu svom teledirigovanju, pokret se pokazao kao životna, višespratna i pluralna struktura: dinamička složevina koju nije baš najlakše razumeti, a takođe ni kontrolisati.
Najpre, očigledno je da u pokretu postoje dva sprata. Na donjem su studenti, koji su ogromnom većinom patriotski opredeljeni – u elementarnom smislu tih reči. Sa skupom na Autokomandi imali smo nanovo ne samo mnoštvo srpskih zastava i ćiriličnih parola, već je i jedan odličan hor, koji je od srca otpevao svetosavsku himnu.
Na sceni je naprosto pokolenje koje je drugačije socijalizovano od pobunjenika iz devedesetih, ili s početka dvehiljaditih. Ti ljudi su rasli u Srbiji, ne u Jugoslaviji, njima je himna "Bože pravde", ne "Hej Sloveni", tako je i sa zastavom, i sa verom, njima Zapad nije bog, njima "tržište" (čitaj kapitalistički oligopol) nije Eden...
Zato se njima mnogo teže manipuliše nego s pobunjenicima iz devedesetih – danas nema ničeg što bi ličilo na "Otpor", tog atlantističkog Osmog putnika petooktobarske "revolucije". Zato je za studente potpuno prirodna stvar srpska zastava s državnim grbom, nemaju problem ni sa zastavom "Nema predaje", ali su poprilično skeptični prema zastavi EU – na užas ovdašnjeg medijsko-kulturnjačkog establišmenta, koji je do srži zapadnocentričan, i kojim i dalje vladaju jugobabe.
No iznad tog "studentskog" sprata nalazi se organizaciono-medijski etaž na kome se vrši javno formatiranje pokreta. Na njemu već deluju sasvim druge silnice od onih koje su dominantne u bazi. To se lepo vidi po programu i govornicima koji se nameću studentima – na Autokomandi Bakić, a u Novom Sadu Obućina ili Kesić.
To sa govornicima ima zanimljivu dinamiku. Bakić je ne samo vređao patrijarha, već i Crkvu, a ipak, primećuju mnogi, nije bio oteran s govornice. Međutim, neki studenti mi kažu da su bili zatečeni, i njim kao govornikom, a i onim što je govorio. Zato su na svojim "radnim grupama" tražili da se program dostavlja unapred. I zato su listu govornika za Novi Sad odmah rasejali po društvenim mrežama, te je, za razliku od Autokomande, unapred dospela u javnost.
Tako je i došlo do saopštenja da "plenum Filozofskog fakulteta (u Beogradu) osuđuje zloupotrebu elana studenata", te je "zbog bojazni od upliva opozicionih aktera, aktivističkih organizacija i sličnih grupacija, odlučio da se distancira od dvadesetčetvoročasovne blokade Mosta slobode".
Zato je publika u Novom Sadu tako šaroliko dočekala i komentarisala govore "brbljivih lakrdijaša koji ubijaju istinu" – što nije moglo da se sakrije u prenosu, a pogotovo se nije moglo sprečiti širenje po društvenim mrežama. Teško da će posle toga moći da se ponovi slična ekstremna ideološka jednoobraznost, kao što je to zabeleženo u Novom Sadu.
S druge pak strane, i u okviru samog studentskog pokreta već je primetan različiti ton fakultetskih plenuma ili njihovih glasnogovornika.
Grupa studenata s Filozofskog u Novom Sadu napravila je onaj žalosni izgred u Matici Srpskoj – koji govori ne toliko o slabom bazičnom vaspitanju te "dece", koliko o malignim ambicijama njihovog ideološkog patrona. Usledio je krešendo Dinkovih svedoka, koji su odmah optužili RTV da "lažnim izveštavanjem o incidentu u Matici Srpskoj podstiče nasilje nad studentima" (?!), e da bi zatim s apsolutnim pravom zahtevali smenu predsednika Matice.
Jedan skribent s "Autonomije info" čak je samouvereno zatražio ukidanje Matice – jer "Srbima je Matica bila potrebna sve dok su živeli u Ugarskoj, ali nakon odluke o prisajedinjenju ona postaje suvišna – (...) ne vidimo čemu bi Matica sada trebala da služi, sem da bude uporište nacionalizma i konzervativizma".
I "Pešanik" je iskoristio priliku da optuži predsednika Matice da se "zbog političke moći odrekao svoga književnog 'Ja', a samim tim i ljudskosti" (?!), zatim celu upravu Matice da je "falangistička" (?!), i na kraju samu Maticu "da je u međuvremenu izgubila kulturna svojstva", te da "više ne postoji" (?!). Predsedniku Matice je čak ljubazno obećano da nakon pobede revolucije "neće zasluživati ni da cepa karte u javnom toaletu na Železničkoj stanici u Novom Sadu".
Međutim, ovi ideološki čizmaši – kojih se valjda ne bi postideo ni Đeržinski – ipak su naišli na negodovanje "studenata Pravnog fakulteta u Novom Sadu koji blokiraju rad te institucije". Oni su upad na Svetosavsku akademiju u MS nazvali "samovoljom pojedinih studenata", odnosno "samoinicijativnom akcijom pojedinih kolega", uz poziv "da sve bitne odluke koje se tiču daljih tokova blokada i protesta donosimo zajedno na Plenumima, nikako samoinicijativno".
Još ranije studenti Pravnog fakulteta u Beogradu saopštili su: "jasno i nedvosmisleno se ograđujemo od svih aktivističkih grupa i nevladinih (NVO)", te da "njihovi članovi ne smeju biti promovisani kao predstavnici studenata – svako dalje njihovo gostovanje u medijima u ime studenata, smatraćemo zlonamernim".
Pažljiviji posmatrač uočiće, dakle, da među fakultetskim plenumima u Beogradu postoji razlika – između, recimo, FDU, Filozofskog i Pravnog. Bakić je, posle sankilotskog govora na Autokomandi, pozvan kao gost na FDU. Tamošnji su se "studenti u blokadi" odmah radosno pohvalili štivom što su ga dobili od svog gosta: uputstvom za postrevolucionarno jahanje neistomišljenika. Nisam uveren da bi ovakva "duhovitost" imala prođu na beogradskom Pravnom, a bogami ni na Filozofskom fakultetu.
I tako, da bismo mogli da razumemo dešavanja, a onda i da u njima racionalno učestvujemo, moramo se osloboditi tzv. naivnog perspektivizma, kada društvene složevine vidimo kao kakav homogeni blok – "država", "svet", "nauka" – propuštajući da razlikujemo sastavnice, odnose, aktere i njihove koalicije...
Studentski pokret 2024/2025. takva je jedna heterogena struktura, gde na jednom kraju imate radosni prijem Jezdićevog Milutina ili Beogradskog sindikata po prepunim aulama srpskih fakulteta, a na drugom kraju imate profesorku iz Dinkovog jata koja čita "Studentsku zakletvu", usled koje vam, zbog navale susramlja, izgore obrve i trepavice.
Jedan mladi čovek je na takođe mladom portalu napisao "da bi najdalekovidniji čin bio uklanjanje performativnog simbola 'krvave ruke' – čime bi deklarativno prestali da idemo širokim putem na koji nas tuđa pamet navodi". On je predložio da se za slogan pokreta uzme "Nema predaje!", "poruka koja je u svojoj ustavnoj dimenziji potpuno u skladu s legalističkim zahtevima protesta".
"Uzvikujući Nema predaje!", naglašava on, "plašimo sve zlonamerne duhove privučene našom neosvešćenom slabošću i uspostavljamo vezu s nepresušnim rezervoarom snage svih naših prethodnika koji su u podvigu život i smrt posvetili našoj zajedničkoj borbi da budemo ovde i sada".
U kom pravcu će se dalje kretati studentski pokret ostaje otvoreno pitanje, ali najvažnije je samo jedno: ne dozvoliti da nam državom zavladaju oni koji je mrze.