Kad čovek dođe u moje godine, a živi u Srbiji, to znači da ga u politici gotovo više ništa ne može da iznenadi. Ali, nije baš tako.
Ne mogu da se načudim kako je moguće da predstavnici studentsko-građanskog pokreta izjave, a njima naklonjeni medij, kao N1, ne samo da objavi, već i da izvuče u naslov: "Scenario da SNS pobedi na vanrednim izborima nije moguć"?!
Kako "nije moguć"? Sva istraživanja pokazuju da je moguće da SNS (Vučić) pobedi – svakako ne sigurno, a pitanje je i koliko verovatno – ali uopšte se ne može isključiti da SNS, s partnerima, ne dobije većinu u Skupštini. Čemu onda takvi naslovi? S kojim pravom se tvrdi da je "scenario da SNS pobedi nemoguć" – osim ako se ne priprema javno mnenje za neki oblik nasilnog preuzimanja vlasti?
Dokle će se, uz to, publici utuvljavati infantilna tvrdnja da je "Vučić izgubio vlast, samo mu još to niko nije javio"? Recimo, naslov na N1: "Vučić je u 2025. izgubio vlast – u 2026. će pitanje biti samo način pada s vlasti". Šta je to što ove mudrice znaju, a mi ne znamo, pa su tako sigurne da je sve gotovo? I zašto svoja specijalna saznanja ne podele s nama u publici, pa da i mi vidimo na osnovu čega se izriču takve apodiktičke tvrdnje?
Takođe, zašto je skup u Novom Pazaru upriličen pod parolom "Ili oni, ili mi"? Šta je ovo, 1941? S kojom idejom se u javnosti promoviše militaristička retorika borbe do istrage, njihove ili naše?
Zašto se uporno afirmiše zahtev: "Bilo bi veoma važno da nova vlast zabrani Srpsku naprednu stranku (SNS)"? Stranku može da zabrani samo Ustavni sud, da li to znači da će "nova vlast" vladati neustavno?
Dokle će čak u naslovima da se koriste uvredljivi, diskriminatorni, kulturrasistički termini: Sejdinović: "Poraz ćaci-tužioca"; Gruhonjić: "Pećina zvana ćaci Srbija"; Švarm: "Mozak ćacilendskog psihijatra"?...
Zašto se uporno perpetuira podela na moralno superiorne i moralno inferiorne građane Srbije? Atanacković: "U ovom društvu postoji jedna jedina podela, od koje se sve druge račvaju i šire – to je podela na one koji pristaju i one koji ne pristaju na moralni kompromis". Pa se onda iz te podele izvodi razlikovanje ljudi i podljudi. Cvetičanin: "U Srbiji nema većina i manjina, nego ima samo ljudi i neljudi"; Stupljaninova: "Ja njih (u Ćacilendu – S. A.) ne smatram ljudima uopšte, ljudi su sa ove strane (izvan Ćacilenda – S. A.), ono su neki demoni, neki monstrumi".
I još, zašto nema ozbiljnih ili snažnijih zahteva da se poprave izborni uslovi, već se uporno ponavlja da će se režim pobediti "čak i pod nepromenjenim izbornim uslovima"? Da li se time stvara alibi za nasilno arbitriranje u pogledu konačnog izbornog rezultata?
Zašto se ne traži da se aktuelna politička kriza razrešava pregovorima u skupštini? Ili, ako se pak nema poverenja u sadašnju parlamentarnu opoziciju, zašto se ne zahteva uvođenje Okruglog stola vlasti i opozicije, s posebnom stolicom za predstavnike studentskog pokreta?
Dakako, veliki deo krivice za ovakvo nedemokratsko ponašanje naše ukupne opozicije snosi i vlast. Ona je godinama uništavala parlamenatrizam, neposredno kršeći gotovo sve parlamentarne norme.
Podsetiću, recimo, na trik koji je patentirala Maja Gojković, kao predsednik Skupštine, da se sednica zakazuje u minut do 24 časa pre njenog održavanja, ne bi li se opozicija sprečila da podnese dopunu dnevnog reda. Naime, predlog za dopunu može se predati najkasnije 24 časa pred početak sednice, a ako zakažete sednicu minut pre toga, opozicija neće imati vremena ni da pročita dnevni red, a kamo li da predloži promene.
Tako je parlament derogiran, a onda su, lakomisleno i osiono, "incitatus-kadrovima", obesmišljeni kako legislativa, tako i egzekutiva. Setimo se samo SNS poslanica koje nisu bile u stanju ni da pročitaju tekst u skupštini (što im ga je neko iz službe napisao), ili pak SNS ministarki koje su se same sebi smejale koliko u parlamentu nisu umele čak ni da, iz materijala koje su dobile, isčitaju najobičnije višecifrene brojke.
Tako smo došli u položaj da retko ko skupštinu uopšte uzima za ozbiljno, uključiv i prezrivo mišljenje javnosti o mentalnim i stručnim performansama gotovo pola ministara.
A o nekorektnim izbornim uslovima i da ne pričamo – o tome sam i sam opširno pisao (ovde 205-210, 220-221, 227-229), pa se sada neću ponavljati.
Dakle, jesu ustanove derogirane, ali zašto se ništa ne radi da se koliko toliko upristoje, kako bismo dobili elementarno poštene izbore? Ko to nas Srbe vidi kao nekakve divljake koji svoje političke sporove mogu da reše samo toljagama?
Zapravo, raspredanje o tome da je "režim gotov" i da "raspisujemo pobedu" – a bez ozbiljnih političkih aktivnosti koje bi k tome istinski vodile – ne samo da je infantilno i neodgovorno, već je i nedemokratsko, pa i nepatriotsko.
To vodi u gotovo sigurni direktan sukob posle izbora, u ulično nasilje, u još jednu političku revoluciju, s ko zna kojim neželjenim posledicama.
To je uočeno i ranije, a sada već bode oči. Zašto do toga dolazi? Odakle to iracionalno ponašanje? Ako zanemarimo objašnjenje preko uticaja spoljnih činilaca – jer je nestabilna Srbija za mnoge imperijalizme i okolne nacionaizme jedina dobra Srbija – ključno objašnjenje bi moglo biti zamorenost naše građanske klase parlamentarizmom i demokratijom.
Naša građanerija i inače smatra da je zakinuta za ono što joj pripada, za sve više političke i društvene položaje koje su uzurpirali "nedostojni naprednjaci". Nasuprot uobičajene opozicione lakirovke kako ovde, navodno, imamo borbu siromašnih studenata protiv naprednjačkih tajkuna, zapravo je na delu sukob dve frakcije autokolonijalne, kompradorske elite – jedne koja kao svoju glavnu polugu koristi državni aparat, i druge koja kao svoju udarnu pesnicu (zlo)upotrebljava studentski pokret.
Obe frakcije su izrazito nervozne – prva, zato što joj se legitimnost opasno istanjila, ne samo iznutra, nego i prema spolja; a druga, zato što nikako da se domogne makar komada vlasti, recimo u Beogradu, iako se još od 2017. godine čini da je konačno nastupilo vreme da Vučić ode.
Naša šira građanska klasa ionako je već decenijama nervozna: devedesetih, zato što joj je pao standard, a posle 5. oktobra zato što po imućstvu nikako da stigne zapadnoevropsku srednju klasu (ovde 39-42). Iz te njene frustrirarnosti se i rodio toliko rašireni i maligni srpski autošovinizam (ovde 71-72).
Tako nervoznoj, njoj su očigledno dosadili parlamentarizam i demokratija, pa sada hoće samo brza i jednostavna rešenja. To je ono što je Gajger, još tridesetih godina, nazvao "panikom u srednjoj klasi" (Panik im Mittelstand). A iz toga, kao što se zna, ništa dobro nije proizašlo.
Neće ni iz ovoga što nam se sada dešava. Glavne klase koje prirodno žele jaču demokratiju obično su nacionalna buržoazija i niže klase (koje su i kod nas demografski u većini). No, nacionalna buržoazija, kao i u svakoj koloniji, i u Srbiji je odveć slaba (ovde 45-73), a naše niže klase i dalje su nestrukturirane i neorganizovane.
Ali ako smo ozbiljan narod, naći ćemo snage da se ipak nekako dogovorimo, kako bismo krizu rešili glasačkim listićima i olovkama, a ne motkama. A ako ne, to će biti još jedan signum mali ominis (rđav znak u bolesti) da smo na putu da ponovimo nevesele stranice naše istorije.