Neka ostane zabeleženo i ovo: pred proslavu 200 godina Matice srpske, nije vređan samo vladika Joanikije. Vređani su i fizički napadani i ostali gosti, a među njima i profesori Beogradskog univerziteta, koji su organizovano došli na proslavu.
Treba reći da beogradski profesori Maticu i Univerzitet u NS osećaju kao svoju kuću. Nekada je, svako jutro, iz Beograda u Novi Sad vozio univerzitetski autobus i vraćao se popodne, s beogradskim profesorima koji su držali nastavu u NS.
Tog autobusa više nije bilo kad sam i sam predavao na Filozofskom u NS (1995-2001). Ali, u gotovo svakom od autobusa na redovnim linijama bio je po neki od kolega-putnika, s kojim sam se sit narazgovarao na putu tamo i nazad.
I ovoga puta je bio organizovan prevoz – jer se 200 godina Matice ne dešava svaki dan. Grupa profesora je najpre otišla u Matičinu zgradu, a odatle su peške krenuli do SNP.
"Prošli smo kroz toplog zeca", napisao mi je jedan kolega. "Šta smo sinoć preživeli u Srpskoj Atini moglo bi da se ekranizuje u horor seriju u tri epizode", napisao je drugi profesor. Jedna koleginica je, u više SMS poruka, opisala kako su ih psovali, potplitali, vukli za kapute, a nju su čak i šutnuli "u donji deo leđa".
Jedan stariji profesor je napisao:
"Lično sam juče, posle 52 godine staža kao član saradnik Matice, u gradu u kome sam proveo najlepše godine svoga života, u kome mi se rodilo i odraslo troje dece, gde sam bio tri decenije veoma uvaženi profesor Univerziteta, morao da podnesem najveće javno poniženje za svojih 79 godina. Zajedno sa grupom od dvadesetak uglednih članova Matice srpske iz Beograda, morao sam da prođem kroz tzv. studentski špalir mase ljudi različite starosti, čija su lica izbezumljena od mržnje, koji su besno izgovarali najodvratnije psovke, ustaške i uličarske slogane, na adresu države Srbije, Srpske pravoslavne crkve, Matice srpske i svih što dolaze iz Beograda u 'njihov Novi Sad'."
Isto se desilo i na izlasku iz pozorišta. Koleginica se uhvatila pod ruku s drugom profesorkom i požurila k autobusu, da bi čula: "Pošto ste, gospođe?", "Krvave su vam ruke!", "Bagro!".
U autobusu, dok su se prebrojavali, "oni udaraju rukama, gađaju kamenjem... Jedan dolazi i kaže: 'U crnom ste došli i samo u crnom možete da se vratite iz našeg grada!'".
A sad važna napomena: ljudi su se uplašili. Ovi ljudi su se veoma uplašili. Akademski svet je miran, tih, nekonfliktan, njihov život je kabinetski, s knjigama i sa ljudima iz knjiga. Ovo je za njih bio šok, istinsko traumatično iskustvo – čak i za muškarce, a o ženama da i ne govorim.
Uplašili su se jer su ostali sami, jer niko njihovu torturu nije pomenuo, a kamoli da je osudio. Jedni mediji su govorili samo o Joanikiju, a drugi kako su studenti dobili batine.
"Možda je neko tukao studente, ali mi to nismo videli – što ne znači da se nije dogodilo. Ali, ono što znam je da smo mi maltretirani, i kad smo ulazili, i kad smo izlazili", napisala je koleginica. A druga, koja je s Kosmeta, rekla je: "Ovakav tretman nisam doživela ni od albanskih ekstremista."
A, mediji?
"Profesorka Lesjak: Bivši i sadašnji kriminalci tukli studente i građane dok je policija stajala nema."
"Ješić: Nasilje u Novom Sadu dramatično – treba nam novi nirnberški proces."
Jasmina Čuturilo Tatić: "Upravo gledam ispovesti studenata koje su zlostavljali ispred SNP-a. Data je direktiva vizigotima da napadaju, psuju, pljuju, šamaraju i tuku."
"Dan Matice Srpske Vučić je zloupotrebio da još jednom prolije krv Novosađana i naših studenata po ulicama grada koji je nemerljivo propatio pod ovim mafijaškim režimom."
"Prebijanje studenata (...) neće proći nekažnjeno. Krivična odgovornost čeka i policajce koji nisu sprečili napade na novinare, studente i građane, štiteći vinovnike nasilja a ne ugrožene građane."
Ono što je profesore uplašilo jeste da ljudi danas ovde mogu biti ponižavani i kinjeni, pri čemu ne samo da to ne bude zabeleženo, a kamoli osuđeno, već i da to ne sme ni da se kaže.
Ne sme, jer su svi koji su te večeri bili na proslavi Matice kolektivno krivi kao navodni saučesnici režima. I ne sme jer se time tobož hoće baciti u zasenak "novi zločin režima" koji je "još jednom prolio krv Novosađana".
Profesori su uplašeni jer se ne samo mesecima vodi bezumna kampanja protiv tzv. neutralnih, već i što smo došli do toga da se proglašava kako više nema i ne može da bude "neutralnih" institucija – sve one koje ne "pumpaju" jednostavno su režimske.
"Građani su s punim pravom zviždali popovima jer su kao grupa i kao institucija oduvek bili na strani vlasti, što se plaća. Zviždali su Matičarima, jer su se prodali vlasti i osramotili Maticu. Zviždali su uzvanicima koji su došli po ordevlje i ordenje, jer su se slizali sa vlastima. (...) Za takvo svetogrđe svega građanskog i državnog stvarno nema ničega drugog sem suđenja i zaborava odmah posle."
"Ti što su ušli, morali su imati pozivnice i pretpostavljam da su morali biti Srbi. (...) Oni sebe vole da vide kao ugledne Srbe. Recimo Porfirije – on za sebe sigurno misli da je ugledni Srbin. Prvo ugledni Srbin, pa tek onda hrišćanin, ako uopšte – hrišćanin. (...) Posle dva veka rada Matice srpske, nacionalni radnici uspeli su da postignu samo to da od naroda naprave – ustaše" (čitaj: srpski nacionalisti su zapravo krivi što smo ih tukli).
Čak i za Srpsko narodno pozorište se kaže da "ono više nije ni srpsko ni narodno, nego je Porfirijevo, Vučevićevo".
I ne samo da se zahteva "bojkot svega što simulira normalnost" – pri čemu je "prava normalnost" samo ono što pripada jednoj strani, sve ostalo je tek "simulacija normalnosti".
Otvoreno se normalizuje mržnja kao legitimni politički stav:
"Samo pogled na likove, slušanje njihovih izjava i prisutnost provalije svakidašnjice pod njima dovoljni su da izazovu opravdanu mržnju građana. Ako su oni Srbija, mržnje je još premalo."
Ljudi koji se smatraju visokim intelektualcima govore zastrašujuće stvari:
"Za mnoge bih preispitao – ovo je strašno što ću da kažem i to ljudima može da izgleda čudno – dozvolu prilaska velikim gradovima. Ovo ste možda prvi put čuli. To (taj) čovek svojim životom, radom i ponašanjem nije zaslužio. Postoje teritorije neke – u redu, neka se bave poljoprivrednim poslovima, štagod, ali – ne može da dođe da živi u Beogradu. Ne pripada mu, nije zaslužio" (ovde 1.25-1.49).
Tako to biva kad se sopstvena politička pozicija proglasi isključivo moralnom. Onda sve druge pozicije postaju nemoralne. A uz to ide osobiti kriterijum krivice – svi drugi su moralna đubrad zato što nisu s nama; jer da nisu đubrad, bili bi ovde. Posebno su gadni oni "neutralni", jer time što su neutralni samo "amortizuju" naše napore da srušimo zlo (zato su podsmešljivo nazvani "amortizerima").
Ali, ljudi imaju prava da budu skeptični prema ideji da se zlo stanje u kome se ljudi, iz političkih razloga, maltretiraju i ponižavaju, popravlja tako što će se neki drugi ljudi, iz političkih razloga, takođe maltretirati i ponižavati. Uključiv čak i one koji u tome ne žele da učestvuju, ili koji pokazuju makar i najmanju skepsu prema takvom projektu popravljanja.
U isto vreme, dok se propagiraju mržnja i odbacivanje normalnosti, uporno se kompromituje jedini način da se kriza mirno i racionalno razreši – kroz instituciju izbora. Ko ne želi da radi na poštenim izbornim procedurama, čiji će onda ishod da prizna – ali zato neprestano ponavlja da "na poštenim izborima Vučić sigurno gubi" – zapravo ne planira da na vlast dođe izborima, već postizbornom revolucijom.
To je do sada verovatno jasno gotovo svima sa samo malo posmatračkog iskustva i sa samo standardnom merom zdravog razuma – i pored informativne mećave, koja hoće da nas najpre dezorijentiše, zatim emocionalno uzbudi, a onda i usmeri u pravcu koji nema veze s našim stvarnim interesima.
"Noohirija" je "napad na nečije duhovne sposobnosti", na nečiji "duševni život", a običan čovek danas u Srbiji jamačno je žrtva masivne noohirije. No, većina se dobro nosi s tim – sve dok ne budu direktno napadnuti i zastrašeni.
Kao oni gosti na proslavi Matice srpske. Radi poređenja, pre četvrt veka obeležavanju 175 godina Matice prisustvovao je predsednik SRJ Vojislav Koštunica i patrijarh SPC gospodin Pavle. I niko nije rekao da je Matica "režimska", a da su se Matičari "prodali vlasti".
Mnogo toga se za ovih 25 godina promenilo – i to uglavnom nagore. Krivica za to, naravno, nije jednako raspoređena. Ali, ona nije samo na jednoj strani političkog rascepa. Ko to ne želi da prizna, ne misli dobro ni ovom narodu, a bogami ni sebi. Jer, i njemu će koliko sutra neko uzeti da dobacuje: "Pošto ste, gospođe?"