Bauk "pravoslavne džamahirije" kruži srpskim zemljama! (ovde 67). Sadžakov na N1 upozorava da se Srbija, navodno, opasno približila "pravoslavnoj džamahiriji", a Dragan Bursać na Radio Sarajevu već vidi da je od Republike Srpske "bulumenda crnomantijaška napravila pravoslavnu zilotsku džamahiriju".
"Poslednji ratovi više su ogolili pravoslavni fundamentalizam, posebno u Republici Srpskoj, nego islamski u Bosni i na Kosovu", saglasna je i Sonja Biserko u svojoj knjizi Srbija na Orijentu (ovde 113). A Aleksej Kišjuhas u članku "Naši ajatolasi" piše:
"Više od trideset godina SPC izliva svoj govor mržnje (...). Naši pravoslavni ajatolasi i talibani (...) šire mržnju prema Zapadu i modernosti. (...) Šta ćemo s ajatolasima iz našeg dvorišta, njihovim svakodnevnim fatvama, i našim civilizacijskim potonućem u srednji vek? Jedino da bogohulimo, svetogrdimo, ponosno šetamo, i širimo granice slobode govora, izražavanja i života."
Kišjuhas još upozorava i na to da je "srpsko društvo premreženo klerikalizacijom", odnosno da je reč o "agresivnom, militantnom, kriminalnom, zločinačkom i kulturno hegemonom kleronacionalizmu", konstatujući: "Dositej je u Srbiju doneo prosvetiteljstvo i krompir – i krompir se primio" (ali ne i prosvećenost – još jedna tipična kulturrasistička teza).
SPC je "entitet sličan Islamskoj državi", zapaža i Nikola Krstić – u članku u Danasu poetičnog naslova: "SPC kao gnezdo oholosti, zlobe, bahatosti i ratnog huškanja" – dodajući tome i ovo:
"Crkva zna da će svakoj vlasti u ovoj zemlji doći kraj, kad-tad, pa zato strpljivo čeka, poput drevnog bića na dnu okeana, da ponovo ostvari svoj puni potencijal i pretvori ovu državu u jednu pravoslavnu distopiju."
Dakako, "pravoslavna distopija" nije najgore što se o SPC i današnjoj Srbiji može reći. Tako Dragan Bursać, u članku "Zli Porfirije", veli da je "patrijarh Porfirije Perić produžena ruke najokorjelijih ultranacionalista i neofašista u Crkvi Srbije", a u članku poetskog naslova "Popovi-lopovi" primećuje da je na delu "duhovni i ljudski sunovrat kojem kumuje srBska crkva", a koje odlikuje "antiljudsko i bezbožno mišljenje na čijim krajevima mantija niče jedno novoposijano, fašističko lice Srba".
Dočim Igor Mihaljević tvrdi da u današnjoj Srbiji "većinska crkva ima ogromnu političku moć i neometano utiče na sve ono što joj Ustav zabranjuje – od donošenja zakona do vođenja spoljne politike", pa pošto nabroji još par autoritarnih crta naše politike, samouvereno zaključi: "I eto, opisao sam nacističku Nemačku" (!?).
Vjekoslav Perica je na Peščaniku ovakvo mišljenje upotpunio tvrdnjom da su "neke pravoslavne crkve danas (...) inherentno sklone sektaštvu", "u čemu, opet, kao i u većini ekstrema, prednjači Srpska crkva" (!?). Tako je danas za njega SPC "sektaškija od, primjerice, Mormona, Jehovinih svjedoka i Scijentološke crkve, koje su sektaške ali i multietničke i globalno orijentirane", dočim je SPC baš, baš jeziva.
Lek je, kaže Kišjuhas, jednostavan: "mnogo više znanja i obrazovanja: protestantskih knjiga, umesto pravoslavnih zvona i praporaca". Zašto baš protestantskih, to ovaj "sociolog i kolumnista" nije bliže objasnio.
Ali, šta da se radi kada je "Srpska crkva (...) zaostala i arhaična", objašnjava Vid Majorski u Autonomiji. "Reč je o antimodernoj i antiliberalnoj instituciji, utočištu konzervativizma, velikodržavlja i velikonacionalizma", pa takva "crkva briše liniju koja deli moderno društvo od predmodernog".
SPC "propagira najmračnije dogme u kojima se može samo pronaći put ka potpunoj propasti u ovoj pećini", kaže i Nikola Krstić. Po mišljenju Sadžakova pak, Crkvi odgovara ovakvo stanje "kao iz vizantijskog perioda", jer je "reč o sofisticiranijoj verziji srednjeg veka".
Uopšte, ocenjuje ovaj "sociolog religije" (kako je predstavljen – iako nikada, ni na jednom nivou obrazovanja, nije studirao sociologiju, niti se njome profesionalno bavi), "Srbija je samo nominalno sekularna država, reč je o jednoj soft varijanti srednjeg veka".
I Vlatko Sekulović procenjuje da se SPC još "tridesetih godina prošlog veka vratila u srednji vek", dok Nikola Krstić precizira da "njihovo zadiranje u intimu, u žensko pravo na abortus, u to da li će neko imati seks na ovaj ili onaj način – pa to je srednjovekovna tamnica".
"Šta ćemo s ajatolasima iz našeg dvorišta, njihovim svakodnevnim fatvama, i našim civilizacijskim potonućem u srednji vek?", odnosno "u srednjovekovnu prošlost", pita se Aleksej Kišjuhas.
"Sve moderne civilizacijske tekovine treba da budu počišćene pred naletom novog srpskog srednjeg veka", osupnut je i Vladimir Veljković na Peščaniku. "Miriše kandilo i tamjan, oštri se kama i palamudi se o svetosavskom zavetu i ostalim ezoterijama", slikovito upozorava i Nikola Krstić.
I kao što se ovi naši evroatlantski modernizatori ne mogu odlučiti da li se mi opasno približavamo "pravoslavnoj džamahiriji" i "srednjem veku", ili ih odavno već živimo, oni se isto tako ne mogu odlučiti ni da li je ovo naše poodmakla "klerikalizacija" ili smo već na samom pragu "teokratije".
Nedim Sejdinović, recimo, smatra da je na delu "proces klerikalizacije Srbije", a Srđan Šušnica veruje da je "bogomoljački klerikalizam osvojio cijelo društvo", te da "potpuna politizacija crkve i sakralizacija politike čine od Srbije vjerski fundamentalističko i sve klerikalnije društvo". Svetislav Basara kaže da je vrh SPC "sekta (...) dobrano zagazila u jeres (...) pomahnitalog klerikalizma", a Milivoj Bešlin da se srpska opozicija, podržavajući Dodika i litije u CG, time opasno igra "sve dok im taj klerofašistički mrak ne dođe u centar Beograda".
Najdalje od svih otišla je Izabela Kisić, iz Helsinškog odbora, koja je samouvereno ustvrdila "da se Srbija približava teokratiji"!
Naravno, reč je o čisto ideološkim diskvalifikacijama, bez ikakvog uporišta u stvarnosti. Klerikalizam je pojam koji se odnosi prvenstveno na Rimokatoličku crkvu, budući da ona ima najizraženiju, čak globalnu crkvenu hijerarhiju, a podrazumeva njenu privilegovanu izdvojenost (superiornost) kao staleža u odnosu na društvo, uključiv i formalno učešće klira u političkom životu zemlje.
Takva pojava nikada nije zabeležena u srpskoj istoriji, a prvi i poslednji put je u Beogradu neko crkveno lice bilo predsednik vlade ili ministar između dva svetska rata. Tada je sveštenik Lavantinske biskupije (od 1962. zove se Mariborska), Anton Korošec (1872-1940), vođ Slovenačke narodne stranke, bio premijer (1928–1929), kao i ministar, u desetak navrata (od 1918. do 1940. godine).
Sama SPC danas izričito odbija svako političko angažovanje klirika, pa raspredanje priča o nekakvoj "klerikalizaciji Srbije" pripada tipičnoj ovdašnjoj "kulturi lupetanja". Kod nas se, zapravo, klerikalizam izjednačava s odsustvom "sekularizma", ali se pod sekularizmom ne podrazumeva razdvojenost crkve i države u javnoj sferi, već potpuno isključenje Crkve iz javnosti.
Kakve bismo li tek tirade o klerikalizaciji slušali da je i u Srbiji politički poredak takav da u njemu vladike po položaju (eh officio) imaju poslaničko mesto u skupštini – kao što u Britaniji u Gornjem domu i dan danas sedi 26 biskupa Anglikanske crkve. Oni učestvuju u debatama, glasaju o zakonima i imaju pravo da predlažu amandmane, čime neposredno vrše zakonodavnu vlast.
Ili pak u Andori, gde su dvojica poglavara šefovi države, od kojih je jedan uvek biskup Urhelja (Diócesis de Urgel, Španija), te tako predstavlja izvršnu vlast i potpisuje zakone?
Danas u svetu oko 20 odsto država ima zvaničnu religiju, dok u 15 posto država postoji izričita ustavna obaveza da šef države mora pripadati određenoj veroispovesti. Srbija ne spada ni u jednu od tih grupa, pa ipak naši evroatlantski "uzbunjivači" ne prestaju da galame o "klerikalizaciji Srbije"?!
Da podsetim, države sa zvaničnom religijom su, između ostalih u Evropi: Danska, Island, Britanija, Malta, Monako, Lihtenštajn, Grčka, Jermenija i razume se Vatikan, a države u kojima šef države mora biti određene vere su Britanija (monarh mora biti protestant), Norveška i Danska (monarsi moraju pripadati Evangelističko-luteranskoj crkvi).
U Grčkoj, toj neupitnoj članici EU, Ustav počinje rečima "U ime Svete, Jednosušne i Nerazdeljive Trojice", a član 3 Ustava kaže da je "preovlađujuća religija u Grčkoj vera Istočne Pravoslavne Crkve Hristove". Predsednik i premijer se zaklinju na Sveto pismo pred Arhiepiskopom atinskim i članovima Svetog sinoda, a tekst zakletve, iz čl. 33 Ustava, počinje rečima: "Zaklinjem se u ime Svete, Jednosušne i Nerazdeljive Trojice da ću čuvati Ustav i zakone...", itd. Tek od 2015. godine (s Aleksisom Ciprasom), uvedena je i "građanska zakletva", koja počinje sa: "Potvrđujem svojom čašću i savešću..."
Bog se pominje u preko polovine svetskih ustava (ovde 201-230), od kojih u Evropi svojevrsni Invocatio Dei imaju sledeći ustavi: nemački Osnovni zakon ("Svestan svoje odgovornosti pred Bogom i ljudima"), švajcarski ustav ("U ime Svemogućeg Boga!"), irski ustav ("U ime Presvete Trojice, od koje potiče svaki autoritet i kojoj se, kao našem konačnom cilju, moraju pripisati svi postupci kako ljudi tako i država"), mađarski ustav ("Bože, blagoslovi Mađare!"), poljski ustav ("oni koji veruju u Boga kao izvor istine, pravde, dobra i lepote")...
Takođe, u parlamentu Britanije svaki radni dan zasedanja počinje hrišćanskom molitvom. U Donjem domu molitvu čita kapelan predsedavajućeg (Speaker's Chaplain), a u Domu lordova jedan od biskupa, virilih poslanika. Pošto sala Donjeg doma ima samo 427 mesta za sedenje, a ima 650 poslanika, nema dovoljno mesta za sve, pa poslanik mora doći u salu pre početka zvaničnog zasedanja, kada se čitaju dnevne molitve, kako bi obezbedio mesto, naročito tokom važnih sednica (npr. Prime Minister's Questions). To se omogućava preko tzv. molitvenih kartica (Prayer cards): poslanik uzima malu belu karticu na kojoj piše njegovo ime i stavlja je u metalni okvir na naslonu sedišta koje želi da zauzme. Da bi rezervacija bila važeća, poslanik mora lično biti prisutan u sali tokom molitve.
Molitvom počinje i svaka sednica Predstavničkog doma ili Senata SAD, zasedanja Gornjeg i Donjeg doma u Australiji, Donjeg doma u Kanadi, kao i parlamenata Poljske i Irske (ovde).
Tradicija prizivanja Svetog Duha na početku akademske godine (Votive Mass of the Holy Spirit) postoji kako na univerzitetu u Oksfordu, tako i u onom u Kembridžu, a praksa polaganja zakletve s rukom na Jevanđelju široko je rasprostranjena u mnogim državama (poput SAD).
A sada da vidimo šta od toga ima u Srbiji.
Da li se u Srbiji Ustav poziva na Boga? Da li u Srbiji Ustav propisuje zakletvu pred Patrijarhom? Da li u Srbiji Ustav određuje zvaničnu religiju? Da li u Srbiji Ustav kaže koje vere mora da bude šef države? Da li sednice u skupštini počinju zajedničkom molitvom svih poslanika? Da li školske godine na univerzitetu započinju prizivanjem Svetog Duha? I tako redom...
Ničeg od toga u Srbiji nema, pa ipak ne prestaje zaglušujuća larma o tome da je Srbija klerikalizovana i da smo na pragu da postanemo teokratija. Kako to drugačije nazvati do propagandnim koještarijama?
Što se pak tiče teokratije, jasno je da se o tome doslovce ne zna ništa, čim se ta reč uopšte i može potezati.
Oblici teokratije danas postoje prvenstveno u nekim islamskim zemljama. Navešću primer iz Irana, gde Vrhovni vođa kontroliše vojsku, pravosuđe i medije, a bira ga 88 islamskih pravoznalaca (mudžtahida) koje građani biraju na izborima svakih osam godina. Prethodno sve kandidate mora da odobri Savet čuvara (Šurā-ye Negahbān), koji čine šest teologa i šest islamskih pravnika, a koji takođe proverava da li su svi zakoni koje donese parlament (Medžlis) u skladu s islamom.
Od 12 članove Saveta čuvara, šest islamskih pravnika (teologa) imenuje Vrhovni vođa, koji može da ih razreši dužnosti u bilo kom trenutku. Ostalih šest pravnika (eksperata za građansko pravo) potvrđuje parlament na predlog Šefa pravosuđa, koga opet imenuje Vrhovni vođa. Tako, pošto Vrhovni vođa imenuje polovinu članova Saveta čuvara direktno, a drugu polovinu preko šefa pravosuđa (kog sam postavlja), on ima efektivnu kontrolu nad celim Savetom, koji, kao što smo videli, ima pravo veta na sve zakone i sve kandidature.
A sada, hajde da odgovorimo na pitanje: postoji li makar jedna jedina odlika ovog sistema u našoj zemlji na osnovu koje razuman čovek može kazati "da se Srbija približava teokratiji"? Naravno da nema ni jedna.
Ali, naša atlantistička inteligencija ne haje ni za razum, ni za činjenice, čak ni za elementarnu pristojnost ili stid. Ona samouvereno priča bukvalno koješta, kao u kafani punoj "opuštenih" gostiju, ili kao u kakvoj, daleko bilo, zdravstvenoj ustanovi za lečenje glave. Zbilja dostojno prezira.