Najveći deo anti-SPC propagande usmeren je ka unutra, prema onih 81 odsto građana Srbije ili 90 posto Srba u Srbiji koji su se 2022. izjasnili kao pravoslavci.
Ali, deo anti-SPC propagande usredsređen je i prema spolja, s ciljem da se kod stranih činioca, kako na Zapadu tako i u komšiluku, pojača sumnjičavost i održi neprijateljstvo prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Osnov te propagande čine dve tvrdnje: 1. SPC je samo ispostava RPC, odnosno Kremlja; 2. SPC je faktički paramilitarna organizacija, prethodnica srpskih (i ruskih) oružanih snaga.
Počeću od članka Ivane Stradner i Marine Černin "Srpska i Ruska pravoslavna crkva se ujedinjuju protiv Zapada". Tu one okrivljuju Rusiju da se "nada da će odvući Srbiju s njenog puta u EU" koristeći upravo rusofiliju SPC.
"Kako tenzije na Balkanu eskaliraju, Crkva igra važnu ulogu u nastojanju da očuva tradicionalnu sferu uticaja Rusije. (...) Moskva i Beograd rade prekovremeno na podsticanju srpskog nacionalizma i prepravljanju istorije. (...) Narativi koji dolaze iz RPC, a samim tim i SPC, nisu ništa drugo do pojačavanje i proširenje Putinovih sopstvenih poruka. (...) Putin razume da etnoreligiozne podele na Balkanu pružaju plodno tlo za rusko i srpsko mešanje, jer obe države sve više prikrivaju svoje geopolitičke ambicije verskim ogrtačima. Zapad mora da prizna da se na Zapadnom Balkanu bitka za uticaj vodi ne samo u parlamentima i na bojnim poljima, već i u crkvenim klupama".
Ovo je tipično propagandno opominjanje Zapada da je, navodno, SPC=RPC=Putin, i da mora pod hitno da izvrši derusizaciju SPC.
Za to se zalaže i Nikola Lunić, predstavljen u listu Danas kao "konsultant iz oblasti geopolitike i bezbednosti", u članku "SPC kao instrument ruskih interesa – vernici zaslužuju crkvu koja služi njima, a ne Kremlju".
Reč je, kako tvrdi Lunić, o "dubokoj zavisnosti crkvenog vrha od spoljnih uticaja, posebno Ruske pravoslavne crkve (RPC) i Kremlja", jer se "SPC sve više pretvara u kanal ruske meke moći". "Zato je krajnje vreme da se SPC (...) reformiše u skladu sa duhovnim težnjama i interesima svih naroda u Srbiji i u regionu".
Obratite pažnju – Srpsku crkvu bi valjalo reformisati u skladu s "težnjama i interesima" Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i svih drugih "naroda u regionu". A da možda i ime promenimo u Regionalna evroatlantska crkva? Baš lepo zvuči...
I Dušan Janjić misli da "Srbija mora da se odluči – gde joj je centrala, u Beogradu ili u Moskvi", te da je, kada je reč o SPC, "vezivanje za Rusku pravoslavnu crkvu odricanje od identiteta", pa čak i da je "SPC postala zagovornik ruskog pravoslavnog socijalizma" (?!).
Kako bi se kod čitalaca utvrdila jednačina Putin=RPC=SPC, Danas prepričava članak Desi Zagorčeve, "ekspertkinje za međunarodnu bezbednost s fokusom na Rusiju i Istočnu Evropu", u kome se tvrdi da su "bliske veze između Kremlja, njegovih obaveštajnih službi i pravoslavne crkve, dobro dokumentovane" (?!).
"Zapad bi trebalo da razotkrije i kazni licemerje Rusije u njenoj zloupotrebi vere, a EU i SAD treba da slede vođstvo Velike Britanije i sankcionišu ruskog patrijarha. (...) Zapad treba da razotkrije licemerje Rusije i sankcioniše propagandiste i špijune koji se maskiraju u sveštenstvo" (?!).
Verovatno u skladu s takvim preporučenim tretmanom RPC, Nikola Krstić napada SPC u listuDanas da "palamudi o svetosavskom zavetu i ostalim ezoterijama, dok se čekaju dalja uputstva iz najdubljih pećina Kremlja". On ističe da je Srbija "postala već uveliko jedna kolonija bez ispaljenog metka i potpisane kapitulacije", "uživajući u svom poniznom položaju prema Velikom Bratu s istoka"
"SPC (...) održava hipnotisanost vernika i njihove strasti prema ideji Krvi i tla, koja se sada uobličava u licu i naličju Rusije. (...) SPC uz pomoć svakog političkog establišmenta do sada širi epidemiju ruskokolonaštva među ljudima."
Vladimir Veljković se slaže da je "SPC bacila sve karte na Putina i Kirila", dok Dinko Gruhonjić kaže da je "Crkva Srbije u cijelom regionu (...) ruski proksi na Zapadnom Balkanu", odnosno da je "Crkva Srbije balkanska ispostava (...) Moskovske patrijaršije".
Dragan Bursać piše da SPC "više liči na ložu Putinu odanih duhovnih parapolitičara nego na ikakvu crkvu", te da je ona danas "rusosvetosavska, imperijalno-ešalonirana sekta".
Ivan Videnović naziva SPC "Eparhijom srpskom Ruske državne crkve", a Marko Vidojković "sektom Ruske pravoslavne crkve". Tomislav Marković optužuje Patrijarha "da nas predaje Rusiji u vlasništvo", dok Balša Božović tvrdi da "srpska crkva ima za cilj rusifikaciju ovog dijela regiona", odnosno "ima za cilj odvajanje od zapada".
Hanibal Kovač piše da "klerofašizam u Srbiji protestuje sad više ne zbog Prajda, nego za Putina", dok tadašnji predsednik Crne Gore, Milo Đukanović, autoritarno izjavljuje: "SPC je najopakiji instrument velikosrpskog nacionalizma i ruskog imperijalizma na Balkanu"!
Takvu ocenu podržava i Vjekoslav Perica, "sveučilišni profesor s Rijeke i stručnjak za verska pitanja", koji piše: "pučističke aktivnosti SPC pod pokroviteljstvom Rusije, u Crnoj Gori i BiH, šokiraju samo one koji pravoslavlje slabo poznaju ili potcjenjuju". Dok Ivan Videnović na pitanje novinarke: "Koliko državna crkva Srbije doprinosi rusifikaciji srpskog društva?", odgovara: "Uloga i uticaj SPC je i u tom smislu ogroman."
U Izveštaju Helsinškog odbora iz 2023. godine kaže se da, s jedne strane, "držanje Srbije uz Rusiju znači održavanje klerikalno totalitarnog sistema" (?!) u Srbiji (ovde 375), a s druge strane, da "Srbija za Rusiju ima politički značaj, jer sa njene teritorije može da utiče na prilike u regionu, posebno preko SPC" (371).
Citira se Andrej Nikolaidis koji tvrdi da je "glavni kanal ruskog uticaja na Balkanu – pa i onog kulturnog – Srpska pravoslavna crkva"(364), što treba da potvrdi optužbu iz samog Izveštaja da je Rusija "duboko infiltrirana u SPC, službe bezbednosti, akademsku zajednicu, kulturu, među uticajne pojedince, političare, partije, desničarske pokrete i NVO" (355).
Na propagandnu formulaciju SPC=RPC=Putin nadovezuje se optužba, da je SPC bukvalno paramilitarna organizacija, svojevrsna invaziona prethodnica namenjena susednim zemljama – CG i BiH.
Tako Dinko Gruhonjić tvrdi da "Crkva Srbije odavno nije vjerska organizacija, ona nije ni paravjerska, ona je paramilitarna organizacija. (...) Milošević je za agresiju na susjedne zemlje, bivše jugoslovenske republike, koristio takozvanu JNA, a Vučić danas koristi Crkvu Srbije".
"Za jedan vek trajanja", objašnjava takođe Gruhonjić, "Crkva Srbije je igrala i nastavlja da igra ulogu beogradske agenture, a po potrebi i paravojne formacije. Svojim očima smo u Novom Sadu pre desetak godina gledali 'crkveno obezbeđenje' ispod čijih mantija su virili 'hekleri'".
Posebno je, po Gruhonjiću, danas maligna uloga SPC u CG i BiH. "Crkva Srbije već odavno u Crnoj Gori ima status paraverske, ali i paramilitarne organizacije", pa recimo kada je reč o patrijarhu Porfiriju, "svaki njegov odlazak u Crnu Goru služi da obiđe kasarne SPC. Zašto kasarne? Umjesto sedmog bataljona Slobodana Miloševića koji je prijetio krvoprolićem, tu ulogu je sada preuzela SPC čiji su se vjerski objekti zapravo pretvorili u paramilitarne objekte. Zato je pravi izraz za njih kasarna".
I Dragan Bursać za SPC koristi izraz "paramilitarna vjerska organizacija", dodajući da su jerarsi SPC svojevrsna "Koza Nostra u mantijama". Vjekoslav Perica pak objašnjava da je SPC "uvijek (...) utvrđivala granice manastirima kao karaulama", dok Nenad Čanak ovu tvrdnju aktuelizuje optužbom da "neprijatelji Crne Gore imaju pripremljeno oružje po manastirima Crkve Srbije" u Crnoj Gori.
"Oni imaju po manastirima Crkve Srbije podeljeno oružje, spremno da bude upotrebljeno protiv Crnogoraca. Oni imaju kompletnu podršku iz severoistočne Bosne i Hercegovine i sigurno iz Srbije. Crnogorci to nemaju."
Sasvim u skladu s tim, Andrej Nikolaidis piše o monahinji SPC koja je "zapravo okupacioni vojnik", dok samu SPC on naziva "okupatorskom organizacijom".
SPC se takođe izjednačava s operativnom podružnicom bezbednosnih službi, pa Nova jednom članku daje naslov: "Srpske vladike više liče na saradnike službinego na sveštena lica". A Srđan Šušnica za SPC kaže da "služi i kao obavještajno–sigurnosna platforma, i kao krijumčarsko–kriminalna mreža pogodna da se zaobilaze sigurnosni aparati susjednih država", dok se Danilo Marunović pita: "Da li će neki činioci vlasti ikada smoći snage da se odupru crkvi i njenim obavještajnim dosijeima, u kojima čekaju bunga-bunga snimci aktuelne političke elite?".
Tako SPC izrasta u nekakvog ratno-obaveštajnog monstruma, koji "širi svoja tamna krila nad Srbijom", jer se "kao vampir hrani pumpanjem besa prema Drugima", dok u isto vreme potkopava susedne zemlje, delujući kao puka teroristička prethodnica nadolazeće srpsko-ruske okupacije.
Naravno, to su sve toliko očigledne propagandne laži da čovek samo može da se prekrsti – kao da Crkvom upravljaju nekakvi nabildovani, mlađani mosadovci ili efesbeovci, obučavani po kampovima za specijalne operacije, a ne sedobradi monasi koji su veći deo života proveli u postu i molitvi, po manastirima i isposnicama...
Ovakve optužbe, nesumnjivo, imaju za cilj, najpre, jačanje antiruske paranoje u EU i SAD, kako bi se fondovi za suzbijanje "maligne ruske propagande" još više otvorili za atlantističke medije u Srbiji.
Dakako, dodatna korist je i što će se svako neslaganje u Srbiji s oficijelnom politikom Brisela ili Vašingtona, ili pak svako odstupanje od politički korektne atlantističke ideologije, moći diskvalifikovati kao "ruska propaganda" ili čak kao "ruskokolonaštvo".
Krajnji cilj je presecanje svih veza između SPC i RPC, kao što se sad iz EU to zahteva od Jermenske apostolske crkve u odnosu na Rusku pravoslavnu crkvu. Taj cilj možda ima svoju političku logiku, ali toliko zbog njega lagati – to se može samo ako vam je laganje baš prešlo u naviku.