Jedna od karakteristika "kulture sećanja" inverznog nacionalizma je i odbijanje da se srpski zločini stave u bilo kakav istorijski kontekst, budući da se smatra da je, recimo, svako pominjanje Bratunca zapravo relativizacija Srebrenice.
Ali, isti mediji i isti autori zastupaju i stav da se "ne mogu paliti sveće za događaj kao što je 'Oluja', a u isto vreme se potpuno ignoriše sled događaja koji je doveo do same 'Oluje'". Ili što reče Dinko Gruhonjić: "Ako pričamo o Oluji, (...) niko ne priča o tome šta je bilo u periodu do Oluje".
Za Srebrenicu ne sme kontekst, ali za Avgustovski pogrom ("Oluju") ne može bez konteksta – očigledno da je na delu čuveni model "dvomisli" (doublethink).
Tako, Aleksej Kišjuhas osuđuje što "naše društvo, u vezi sa Srebrenicom, radije odgovara tradicionalnim srpskim pozdravom 'A šta su oni nama radili?'", tvrdeći da bi to isto bilo kao kada bi Nemci rekli: "Ako je tog holokausta i bilo, mora da su ga malo i Jevreji činili, zar ne?". Zato on odbacuje "stari, dosadni i kvarni 'A šta su oni nama radili?' argument", nazivajući ga "banalnim truizmom koji služi jedino tome da se umanji krivica i relativizuje odgovornost sopstvene strane u sukobu" (slično i ovde).
Međutim, kada govori o NATO agresiji na Srbiju 1999, isti autor ukazuje da mi najpre moramo da se suočimo "sa svojim sopstvenim nepočinstvima, a koja su do tog rata i do tog bombardovanja od strane Zapada i NATO bila dovela". On ukazuje da "obični građanin Srbije, Petar Petrović sa uplatnice, naprosto ne zna i ne razume (...) zašto je tačno tu Srbiju bombardovalo", objašnjavajući:
"Pre svega zato što su tokom 1998. i 1999. godine, pripadnici vojske i policije Srbije, a posebno pripadnici paravojnih formacija, počeli kampanju masovnog i sistematskog progona, a zatim i ubistava Albanaca i drugih nesrpskih civila na tom istom Kosovu."
Dakako, Kišjuhas tu nije jedini. Kad god se povede priča o agresiji NATO na Srbiju, obavezno čitamo kako se 24. mart 1999. ne sme uzimati kao "nulta tačka, pre koje se ništa nije desilo" (Krstić), odnosno čujemo izrugivanje kako "ispada da je svet počeo 24. marta 1999. kada su odlučili da nas bombarduju bez razloga – niko ne priča o aparthejdu i proterivanju Albanaca" (Gruhonjić).
Kao što se vidi, NATO agresija na Srbiju 1999, kao zločin protiv svetskog mira, mora se obavezno staviti u kontekst prethodnih događaja da bi se sve to ipak moglo "pravilno" oceniti.
Ali, osvetničko streljanje zarobljenih neprijateljskih vojnika i muškaraca u Srebrenici 1999. — koje je Haški tribunal okvalifikovao kao "genocid" — mora se posmatrati isključivo kao zasebiti događaj, i ima se izdvojiti iz bilo kakvog ratnog ili istorijskog konteksta.
Ovakvo stanovište koje bi se, u najmanju ruku, moglo oceniti kao nedosledno, pa čak i licemerno, danas je opšta pojava u kulturi sećanja našeg inverznog nacionalizma. Tu se žustro protestuje zbog slika pobijenih Srba iz Bratunca, koje su postavljene na putu za Srebrenicu, uz pitanje: "Je li to politička kampanja? Ili kampanja zataškavanja, ili opravdavanja zločina? Za koje svrhe je postrojeno tih tri hiljade mrtvih Srba? Šta su živi hteli reći sklanjajući se iza 'svojih' mrtvih?" (Ilić).
Ali se zato obeležavanje "Oluje" obavezno mora započeti posetom Ovčari: "Posetu smo počeli od Ovčare, jer, ako želimo da govorimo o zločinima u Oluji, onda moramo da govorimo i o tome šta se desilo pre Oluje, šta je to što je dovelo do niza zločina" (YIHR).
Dakle, o zločinačkom pogromu u Bratuncu, Milićima, Skelanima, Kravicama, Bjelovcu... — koji su predhodili osvetničkom streljanju u Srebrenici, nije poželjno govoriti, jer bi to bila "relativizacija" i "votabautizam". Zašto?
Da podsetim, bošnjački vojnici u enklavi Srebrenica nisu bili razoružani, te su izlazili iz zaštićene zone i spaljivali okolna srpska sela — satrvši 81 od 93 naselja. Tako je do aprila 1993. u srebreničkoj opštini ubijeno ili proterano 91 odsto srpskog stanovništva (ovde 329).
"Od 9.390 meštana srpske nacionalnosti u opštini Srebrenica (po popisu 1991) posle muslimanskih pokolja i pohoda, ostalo je njih samo 860 ili 9 odsto" (ovde 1). Ubijeno je ukupno 3.287 Srba, od kojih su 2.382 bili žene, deca i starci (ovde 19; 69—143; ovde 307; poimenični spiskovi pobijenih ovde).
Kanadski general Luis Mekenzi, prvi komandant mirovnih snaga u BiH (Unprofor), ukazivao je na razmere masakra koji je Naser Orić izvršio nad srpskim življem: "Dokazi potvrđuju da je on odgovoran za smrt isto onoliko srpskih civila iz okoline Srebrenice koliko je vojska bosanskih Srba ubila u Srebrenici" (up. ovde 332—333).
Ovaj masakr tamošnji Srbi su doživljavali kao nastavak pogroma koji su hrvatsko-muslimanske ustaše izvršile u srebreničkom srezu, 1941—1945, kada je ubijeno 2.262 osobe, od čega 430 dece i 546 žena (ovde 143).
Međutim, ovakvo ignorantsko i licemerno stanovište našeg inverznog nacionalizma znači zapravo preuzimanje pozicije bošnjačkog negacionizma u odnosu na podrinjske pogrome nad Srbima 1992—1995. Bošnjački odbornici u skupštini Srebrenice su, 6. jula 2021, odbili da glasaju za Rezoluciju o stradanju i zločinima nad srpskim narodom Srebrenice u 20. veku (ovde 116).
Takođe, na pomenu u Bratuncu, 10. jula 2023, za 3.287 Srba iz srednjeg Podrinja ubijenih od strane muslimanskih snaga 1992—95, nije bilo nijednog predstavnika iz Sarajeva (niti ijednog zapadnog diplomatskog predstavnika). "Oni naše žrtve ne samo da ne priznaju, već ih i preziru" (ovde 116).
To se vidi i iz objašnjenja režiserke Jasmile Žbanić, zašto ne treba u bilo kojoj filmskoj priči o Srebrenici pominjati i pobijene srpske civile u Bratuncu. Ona ih, naime, poredi s Nemcima koji su počinili zločin u Kragujevcu 1941, te zato ne mogu imati spomenik čak ni kao žrtve:
"Njemci nisu podigli spomenik u, recimo, Gornjem Milanovcu, njemačkim vojnicima ubijenim 16. oktobra 1941. I da jesu, masakr u Kragujevcu se ne bi mogao poreći, ni relativizirati. Tako je i sa Srebrenicom. (...) Moramo ovu sredinu osloboditi od zločinaca i njihovih narativa."
Ovde se vidi sva manipulativna logika propagande. U prvom koraku se Srbi izjednače s nacistima iz Drugog svetskog rata, da bi se u drugom koraku zaključilo da onda čak i njihove civilne žrtve treba ignorisati. "Srbima nije dozvoljeno da budu žrtve, a ako se to nikako ne može izbeći onda se, veli Čomski, radi o 'nedostojnim žrtvama'" (ovde 351).
Između ostalog i zato je, tokom suđenja u Haškom tribunalu, odbrani bio proceduralno onemogućavan svaki pokušaj da ukaže na razmere pogroma nad Srbima iz Podrinja koji je prethodio masakru u Srebrenici (ovde 118).
Zanimljivo je da, s protekom vremena, "kontekstualizovanje" Avgustovskog pogroma 1995, u ovdašnjem inverznom nacionalizmu, dobija sve grotesknije vidove. Tako smo ove godine mogli da čitamo, u jednom jedinom tekstu, ovakve tvrdnje:
Avgustovski pogrom je legitimna državna akcija koju je izazvao srpski nacionalizam: "'Oluja' – hrvatska vojnopolicijska operacija s početka avgusta '95. g. koja je ključno doprinela uspostavi punog državnog suvereniteta Hrvatske u okviru AVNOJ-evskih granica – samo je jedan segment katastrofalnog salda srpskog nacionalizma";
Bilo je žrtava na obe strane, ali najveći deo krivice pada na one koji su sve započeli – a to su, razume se, Srbi: "Iskren pijetet prema svim žrtvama teške prošlosti – bez izjednačavanja odgovornosti, ona je uvek veća na strani koja je pokrenula ratne sukobe";
Srbi koji su stvorili Republiku Srpsku Krajinu sami su krivi za ono što ih je snašlo: "Nepromišljenim i nadasve neodgovornim stvaranjem paradržave Republike Srpske Krajine, Srbi u Hrvatskoj su sami sebi odredili tragičnu sudbinu. Ona je rezultirala hrvatskim vojnoredarstvenim akcijama 'Bljesak' (maj 1991.) i 'Oluja' (avgust iste godine)".
Zločini počinjeni u Avgustovskom pogromu samo su osveta hrvatskih nacionalista za proterivanje Hrvata iz RSK, ali je za razgorevanje hrvatskog nacionalizma pravi krivac srpski nacionalizam: "Zločini nad Srbima posledica su koliko želje za osvetom zbog onog što se događalo Hrvatima u RSK – koja je rezolutno odbijala bilo kakav oblik integracije u Hrvatsku – kao i nacionalizma i šovinizma koji je prodro u vrhove hrvatske politike (...). Ta je patologija masovno uzela maha najpre kao reakcija na srpsku kleronacionalističku (kontra)revoluciju, s kraja '80-tih i početkom '90-tih, da bi eskalirala kao reakcija na oružanu pobunu Srba, stvaranje paradržave RSK i teritorijalnu blokadu Hrvatske."
Ma koliko da nam ovakav istorijski revizionizam deluje drsko i nakazno, potrebno je da razmislimo – zašto je za Srebrenicu zabranjen bilo kakav kontekst, a za "Oluju" ili "Bljesak" kontekst postaje obavezan?
Upravo to je funkcija insistiranja na "genocidu" u Srebrenici, odnosno smisao holokaustizacije "srpskih zločina". Naime, za genocid ili Holokaust se ne sme pitati šta mu je prethodilo – on je toliki zločin da svaka priča o istoriji koja mu je prethodila može značiti relativizaciju.
Ali, stvar je tačno obrnuta. Upravo su Majski i Avgustovski pogrom 1995. nastavak 3/3 (trotrećinskog) serijskog genocida: 1. pobiti (1941-1945) – 2. proterati (1991-1995) – 3. asimilovati (1996-2026). Svedoci smo propagandnog napinjanja iz petnih žila da se taj genocid zataška. Kao, naravno, i NATO zločin 1999.
Eto zato ovde kontekst ne može, a tamo mora. Eto zato su, s kontekstom ili bez konteksta, Srbi uvek krivi.