"Nacionci" i "imperijci"

Od početka rata u Ukrajini, na delu je svojevrsna "ruska renesansa" koja se, kako veli Olga Andrejeva, "odvija isključivo u našim glavama" (ovde).

Reč je o potrazi za novom državnom idejom postzapadne Rusije. Pisao sam već o različitim rivalskim političkim koncepcijama, kao što su:

1. ideja višenarodne i multukulturne, ali neagresivne imperije, koja čuva svoje narode i državnu suverenost od atlantističkog rasparčavanja i akulturacije (ovde);
2. ideja Rusije kao defanzivnog hrišćanskog carstva, ostrva, tvrđave, Nojeve barke, poslednjeg utočišta hrišćanstva, naspram apostatskog Zapada (ovde);
3. ideja Rusije kao katehona – one koja, samim svojim postojanjem, na svetoskoistorijskom (eshatološkom) planu "zadržava" nastup "poslednjih vremena" (ovde);
4. ideja osobenog, ruskog, pravoslavnog socijalizma (ovde);
5. ideja Rusije kao predvodnice antikolonijalnog otpora i zaštitnice malih naroda (ovde).

Sada ću da razmotrim idejni sukob "nacionaca" i "imperijaca" oko cilja ukrajinskog rata. "Nacionci" misle da je retorika "svetog rata protiv Zapada", s ciljem stvaranja novog svetskog poretka i multipolarnog sveta, ozbiljna greška. Ona otežava Rusiji da se bori za dostižne i racionalne ciljeve, poput "ponovnog objedinjenja podeljenog ruskog naroda u jedinstvenu nacionalnu državu" (ovde).

Lestvica očekivanja

Naime, totalni, svetski sukob sa Zapadom, ta planetarna borba na život i smrt (Kampf auf Leben und Tod), podiže letvicu sukoba na nedostižnu visinu. Jer, "Zapad se ne može pobediti" – to nije uspelo čak ni znatno moćnijem SSSR. Rusija jednostavno ne raspolaže resursima za takvu konfrontaciju, zbog čega je rat koji se vodi s ovim ciljem "idealan da se izgubi" (isto).

Lestvicu očekivanja, zato, treba spustiti – najbolje na nivo teritorijalnog sukoba s Ukrajinom. Valja prosto reći: želimo da vratimo ruske zemlje koje su neopravdano pripale Ukrajini, kako one istočno od Dnjepra, tako i one duž obale Azovskog i Crnog mora. To su ruske zemlje, naseljene ruskim narodom, a njihovim povratkom matici nameravamo da sprečimo teror nad ruskim stanovništvom i ukrajinizaciju, kao i pretvaranje tih oblasti u vojno uporište za dalje dejstvovanje protiv Rusije (isto).

Treba objaviti da Rusija ne vodi nikakav svetski rat za slamanje "zapadne hegemonije", već vremenski i teritorijalno ograničenu borbu za zaštitu sopstvenih nacionalnih interesa. Ovakva revizija ciljeva i retorike omogućiće lakše postizanje primirja i izlazak iz vojnog i političkog sukoba sa Zapadom (isto).

"Imperijci" (impercы), međutim, smatraju da je svođenje ukrajinskog rata na rusku iredentu – tj. povratak ruskih zemalja matici, znak nerazumevanja onoga što se dešava. Takvo tumačenje rata "savršeno se uklapa u zapadnu paradigmu nacionalizma", a pristankom na nju Rusija ostaje u zapadnocentričnom matriksu. Problem je, međutim u tome da Zapad Rusiju "ne posmatra kao naciju i kao običnu državu. Zapad na nas gleda kao na civilizaciju čije vrednosti duboko mrzi" (ovde; rus. izv. ovde). 

Protiv planetarne nepravde

Da je Rusija za Zapad "normalna" država, ona bi bila, još tokom devedesetih – kada se Rusija prepustila na milost i nemilost Zapadu, u svemu integrisana u evroatlantske strukture. Ali, Zapad želi Rusiju da vidi rasparčanu na sitne kolonijalne teritorije (v. ovde, ovde i ovde), ne kao ravnopravnu evropsku državu. Zapad prepoznaje i iskonski mrzi "ruski eshatologizam", koji "obdaruje Rusiju imperijalnom svešću Katehona", kao i "rusku istorijsku svest, koja kao najvažniji element uključuje odgovornost za sudbinu celog sveta" (ovde).

Jer, Rusija, misle "imperijci", zaista nije obična država-nacija. Za nju važi paradoks koji je prepoznao Berđajev: težeći nacionalističkim ciljevima, Rusija prestaje da bude Rusija – ona "ispunjava svoj nacionalni zadatak samo kad sledi univerzalni zadatak" (isto).

Zašto bi u ukrajinskom ratu za ruske irendentističke ciljeve ratovali onoliki Burjati, Kalmici, Baškiri ili Čečeni? Ali, oni su u ovom sukobu "osetili nešto univerzalno – poziv da se suprotstave svetskoj nepravdi i uspostavi ispravan poredak stvari". "Značaj naše specijalne operacije u svetskim razmerama nije ograničen samo na to što mi vraćamo svoje istorijske zemlje. Mi radimo nešto mnogo više od lokalne nacionalističke iredente – borimo se ne samo protiv ukrajinskog neonacizma, nego i protiv planetarne nepravde, od koje je svet smrtno umoran" (isto).

To je upravo ono što je Vladimir Solovjov napisao u Ruskoj ideji (1888): "Ideja nekog naroda nije ono što taj narod sam misli o sebi u vremenu, već ono što Bog o tom narodu misli u večnosti" (ovde). Po Solovljevu, "istinska nacionalna ideja" nekog naroda, "večno je utemeljena u Božijem planu", i ona "deluje u svim slučajevima kao stvarna moć". A "ruski narod je hrišćanski narod i, sledstveno tome, da bi se spoznala prava ruska ideja, ne može se postavljati pitanje šta će Rusija učiniti kroz sebe i za sebe, već šta treba da uradi u ime hrišćanskog principa, koji ona prihvata, a u korist celog hrišćanskog sveta, čiji je deo i ona sama" (isto).

Sveti rat

Andrej Tkačov kaže da "Bog želi da ponovo budemo i postanemo Sveta Rus, kovčeg spasenja u svetu koji tone, i Dom Bogorodice", "ogromna zemlja, kao jedan ogromni Hram!" (ovde). On ukrajinski rat vidi kao "Apokaliptički rat", čiji konačni cilj se može isčitati samo iz 21. i 22. glave Otkrivenja Jovanovog: "I vidjeh grad sveti, Jerusalim nov, gdje silazi od Boga s neba; i čuh glas veliki s neba gdje govori: Evo skinije Božije (hrama Božijeg – S. A.) među ljudima, i življeće s njima, i oni će biti narod njegov, i sam Bog biće s njima; i Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovijeh, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više“ (Otk. 21: 2-4).

Ukrajinski rat se, iz perspektive "imperijaca", vidi kao "očišćujući rat", svojevrsna prilika za Rusiju da se pokaje i spase. Ako je "ruski narod umro u 20. veku", onda je "21. vek doba njegovog ponovnog rođenja" (ovde i ovde). "Ruska ideja je ideja čitavog čovečanstva", misli i Dugin, "ali onog čovečanstva koje ustaje protiv moći savremenog Zapada i njegove satanističke civilizacije". "Ovo je pravi sveti rat, kakav se vodi protiv pobunjenih demona", piše on, istinski "verski rat u najdubljem i najneposrednijem smislu". A "biti Rus znači biti pozvan u poslednju bitku na kraju vremena, stati na stranu Boga protiv đavola" (ovde).

Kao što se vidi, predstave "nacionaca" i "imperijaca" oko cilja i smisla ukrajinskog rata u oštroj su napetosti – kao još jedan rukavac starog razriva između "zapadnjaka" i "slovenofila". Nema sumnje da ove rasprave u ruskoj inteligenciji imaju svoj odjek i praktičnu razrešnicu u ruskoj politici.