"Četnikija"

Ne samo da je Srbija, prema perjanicama autošovinizma, zemlja umobolnika ("Srbijatrija") i primitivaca ("Gedžovanija"), ona je i zemlja zločinaca i ubica ("Četnikija").

"Srbija je četnička država", objašnjava Đokica Jovanović, u kojoj se "već u školama regrtuju mali četnici". Još u Drugom svetskom ratu, "Srbija je bila većinski kvislinška", zapravo "trostruko kvislinška: tu su bili i nedićevci, i ljotićevci, i četnici" (Dinko Gruhonjić), a i danas je "većinska Srbija masovno pročetnička, pronedićevska, a bogami i proljotićevska" (Gruhonjić). Na delu je "trideset godina povampirenog četništva" (Aleksej Kišjuhas), odnosno "novo 'povampirenje' četništva u Srbiji" (Gruhonjić). Zbog toga je "Srbija umorna od svog raspojasanog četništva", "umorna od kostiju i lobanja po masovnim grobnicama" (Kišjuhas).

Poziv na genocid

"Možda će neko kazati da je narod u Srbiji glup i neobrazovan, ali nepogrešivo prepoznaje najjače četnike na terenu i daje im glas – sve ove decenije", objašnjava Dragan Bursać. Jer, ne samo vlast već i "srbijanska opozicija" ima "svoje pročetničko glasačko tijelo" (Bursać). To se vidi i po tome da na protestima protiv Vučića demonstranti, "pevaju četničke pesme, dižu tri spojena prsta, nose krstače, čaršafe sa Džisusom" (Biljana Srbljanović), dok "sa zidova smrde četnici i ostali fašisti" (Gruhonjić).

Sonja Biserko je, posle 5. oktobra, objašnjavala da "srpskom narodu predstoji (...) suočavanje sa četništvom, koje je gurnuto pod tepih" (ovde 120). Pošto to nije urađeno, danas smo u situaciji da Dragan Bursać mora da upozori "kako će četničke terorističke ćelije na Balkanu biti mnogo aktivnije u 2024. godini", te da zbog brojnih četničkih terorista više "nije pitanje hoće li Srbija pokrenuti neku vrstu lančane reakcije koja može dovesti do balkanskog rata, nego na koji će način to uraditi". "Jedina barijera cunamiju zla", apeluje Bursać, "jeste proaktivno djelovanje NATO pakta".

"Srpska pravoslavna crkva je jedan od glavnih kreatora i stubova (...) rehabilitacije četništva", objašnjava Aleksandar Sekulović, potpredsednik Saveza antifašista Srbije, zbog čega "mi koji smo protiv četništva i istorijskog revizionizma predstavljamo ilegalne organizacije".

Oslonac u stvarnosti

Ovakve fantastične tvrdnje, dakako, nemaju nikakvog oslonca u stvarnosti. Gde je to, kada i kako utvrđeno da je Srbija "četnička zemlja"? Ili, da je većina građana "pročetnički orijentisana"? Otkud to da današnjom Srbijom vlada monarhistička ideologija Kraljevine Jugoslavije, od pre 70 godina? Nesumnjivo, sve su to propagandne somnabulije – od "četničkih terorističkih ćelija" i "regrutacije malih četnika", do antifanti "ilegalnih organizacija".

Oznaka Srbije kao "četničke zemlje", međutim, ne proizilazi iz karaktera ideologije, koliko iz dubinskog zla koje počiva u društvu i stanovnicima ove zemlje.

Srpsko društvo je, naime, "nesavesno i skaradno" (Kišjuhas), "dehumanizovano" (Gordana Suša), "većinska javnost u ovom kazamatu uživa u svestranom mrtvilu, jadu i čemeru", "Srbija definitivno više ne poznaje sramotu kao osećanje", budući da je "poslednje uporište za hulje i krvopije" (Nikola Krstić), mi smo "zemlja sa najviše ratnih zločinaca po glavi stanovnika" (Gruhonjić), mi smo "Srbija gnjida, nikogovića, zločinaca, eugeničara", "Srbija nad čijim se nebom vije crni barjak zločinački" (Bursać).

"Izopačenost percepcije velikog dela stanovništva je neopisiva" (Biljana Stojković), vlast od "velikog broja stanovnika ove države, uz njihov pristanak, pravi moralne idiote nesposobne da razlikuju elementarno dobro od iskonskog zla" (NDNV i HO), "mi smo jednostavno narod koji ubija svoje i to je jedan od retkih kontinuiteta u naciji nesposobnoj da pamti" (Biljana Srbljanović), "u Srbiji su svagda ljudi s voljom za diskriminisanje bili većina" (Gordana Čomić 20:26-20:30), mi smo "zverinjak" (Nedim Sejdinović), "zemlja silovatelja" (Dejan Ilić), "u Srbiji ljudski život ne vredi pišljivog boba" (Snežana Miletić), "srbijansko društvo je impregnirano zločinom i kriminalom", a "Republika Srpska je tvorevina utemeljena na zločinu" (Sonja Biserko 156; 405).

Srpski svet

"Samo je Srbija ta crna rupa u kojoj je ono što je svugde drugde nakaradno i izopačeno, upravo normalno i poželjno" (Teofil Pančić), "mi smo crna rupa Evrope, deponija zla, mržnje i ludila" (Čedomir Jovanović), "srpsko društvo  je stvoreno po meri najgorih", mi smo "trulo, dezorijentisano društvo, izgrađeno na brdu leševa", ovde je "država razbojnička pećina", "sa nakaradnim sistemom koji je uspostavljen još na Osmoj sednici, a potom učvršćivan kroz ratove, zločine, pljačku i uništenje" (Tomislav Marković), "srpski svet je u svojoj osnovi masovna grobnica i njime rukovode jedino ubice i pljačkaši", u Srbiji "odrastaju generacije koje jedva čekaju da saučestvuju u zločinima koje su počinili njihovi očevi" (Kišjuhas).

"Srbija je dosledna već 35 godina: uvek je, uz veoma retke izuzetke, na strani zla", "politika Srbije je avangarda zla", "Srbija je generator zla u ovom delu Evrope" (Gruhonjić). "Budalasta natuknica o nebeskom narodu se masovno primila u širokim masama, a ideja da smo đavolje pleme, da nas je Satana stvorio po obrazu svome kako bismo mu služili – nema pravo građanstva" – "nikom ne pada na pamet da je izopačeno stvorenje, zlo i pokvareno do srži, đavolji nakot" (Tomislav Marković).

Kao "đavolje pleme" i "đavolji nakot" mi smo neprekidna opasnost za sve okolne narode. I dok su "neki evropski narodi rušili berlinske zidove, neki se naoružavao" (Kišjuhas), jer "mi smo jedno autokratsko društvo koje je uvek računalo sa vojnom silom" (Latinka Perović), "Srbija je država koja provocira ratove" (HO 25), ne samo da je "Miloševićeva Srbija" spadala u "zločinačke države koje ubijaju i satiru sve oko sebe" (T. Marković), već se i danas "mlada srpska krv, pogodna i potpirena od strane klerikalnih fašista, nahuškava na nešto što može izazvati Armagedon ogromnih razmera" (Hanibal Kovač), zbog čega je "Srbija glavni uznemiravajući faktor na Balkanu" (Vesna Pešić).

"Ako se ukaže prilika i ako se opet nekim čudom do zuba naoružamo, eto nas kod vas da vas opet koljemo. I usput opljačkamo i prenesemo vaše fabrike, automobile, frižidere, veš mašine i crepove kod nas" (Gruhonjić). Uz to, "Srbija je ruskokolonaška zemlja u kojoj vlada kult Vladimira Putina i masovna podrška ubijanju i satiranju Ukrajine" (T. Marković), "Srbija je Putinov trojanski konj u srcu Evrope, ruski nosač aviona na Balkanu" (Gruhonjić). Zato Bursać mora da traži "proaktivno djelovanje NATO pakta", jer je "društvo postalo nemoćno da se izbori sa zlom koje je samo iznedrilo" (T. Marković). A kako nas je B. Srbljanović ljubazno podučila: "Postoje nervozne i postoje arogantne nacije. Arogantne svi mrze, ali samo nervozne dobiju po pičci".

Otrovna kultura

Ovakvom višedecenijskom (auto)propagandom normalizovana je predstava o Srbima kao balkanskim demonima zla. "Slike o nepopravljivo krvožednom i patološkom narodu postale su nešto normalno i očekivano, govor mržnje s kojim smo se saživeli" (Ćirjaković 218). Danas su u toj propagandi Srbi, baš kao i devedesetih, vampiri za koje je samo pitanje kad će ponovo ustati iz groba i opet se baciti na jadne, nemoćne komšije.

Kao što je to lepo uočio Tomislav Longinović, "medijske mreže na Zapadu utemeljile su Srbe kao postmodernu inkarnaciju vampira", "kao najstrašniju napasničku rasu u Evropi", "kao kolektivitet čiji vampirski povratak iz 'davnih stoleća' zaslužuje samo jedan, odlučan i moćan odgovor onoga što Madlen Olbrajt naziva 'tako veličanstvenom vojskom'" (tj. NATO; ovde 64; 67).

Od Dostojevskog do Nikole Pašića: Čiji je ruski Istanbul

Srbi su proglašeni hordom van zakona, kojoj nema oproštaja niti iskupljenja. U tom cilju, sve što može nositi ime "srpsko" izjednačeno je sa četništvom, kako bi se izvršila "kriminalizacija srpskog stanovišta" (Lompar 119). Kao što primećuje Nikola Malović, propagandno je proizvedena "kriminalizacija svakog simbola, svake tradicije, svake kulture, istorije, samog postojanja i cijelog naroda; a kad se kriminalizuje cijeli narod, onda kreće odstrel tog naroda".

Najgore s ovom propagandom, za koju smo videli da dolazi iz važnog dela ovdašnjih medija, nije to što daje trajni alibi svim okolosrpskim šovinizmima. Najgore je što je u delu domaće javnosti, besomučnim ponavljanjem ovih podlosti, izgrađena kultura autošovinizma. U toj kulturi ništa ne uspeva, osim mrzosti i zlobe prema bližnjem. Iz nje se ništa ne može razumeti – ni svet koji se ubrzano menja, ni naše mesto u njemu. Jedna glupa i otrovna kultura. Tužno.