Britanski parlament je kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Dosećaju se šta bi trebalo, ali razumevaju da to ne mogu. I, kao što je za parlamente karakteristično, bacaju se u rasprave koje nigde ne vode. Tako se ovog meseca pripoveda o Bi-Bi-Si Svetskom servisu.
Bi-Bi-Si traži pare, a poslanici znaju da para nema, odnosno sve ih je manje. Zato Međustranački odbor za javne račune javlja "da je duboko zabrinut zbog rastućeg uticaja ruskih i kineskih državnih medija". Jer sve vodi ka velikom razočaranju "za proširenje servisa u vreme međunarodne nestabilnosti".
RUSI I KINEZI: Priliv para Bi-Bi-Siju je za četiri godine opao za petinu (21%) i to – "u trenutku kada Kina i Rusija ulažu između 6 i 8 milijardi funti godišnje u globalne medije, a i Donald Tramp je odlučan da smanji javno finansiranje međunarodnih medija koje podržavaju SAD".
Ako se razume da se radi o medijima kao oružju u svetskom sukobu, jasno je da se sad ne pominje ni "d" od demokratije, ne uzima se u usta "istinito i nezavisno informisanje" iz zemalja "slobodnog sveta".
Prosto, na globalnom frontu "poverenje u kineskog državnog emitera poraslo je sa 62% na 70% od 2021. do 2025, sa sličnim povećanjem za ruskog državnog emitera sa 59% na 71%". A tvrdi se da je "nivo poverenja u Bi-Bi-Si ostao stabilan na 78%". Čak i ako se uzme da je ova samoprocena o 78% tačna, one dve prethodne činjenice slute na dalje padanje Bi-Bi-Sija.
Zato je rasprava brutalna – kad nemate da uložite u "propagandno oružje", onda ministri rizikuju da "otvore vrata propagandi neprijateljskih država". Jeste, i dalje je impresivno da Bi-Bi-Si-vesti dopiru do 313 miliona ljudi na 43 jezika i da je to "ključni instrument meke moći za vladu Velike Britanije", ali tu je "pad digitalne publike od 11% od 2022. do prošle godine".
Kad para nestaje onda je normalnost i da se "izrazi zabrinutost" da Bi-Bi-Si ne iznosi jasne "razloge za odluke donete u okviru programa štednje i da ne može lako da dokaže doprinos za novac koji dobija". Tu se sad kao crni oblak nadvija i tužba Donalda Trampa protiv Bi-Bi-Sija sa zahtevom od pet milijardi dolara odštete.
ORUŽJE MEKE MOĆI: Predsednik Odbora parlamenta konzervativac Džefri Klifton-Braun pokušava da uspostavi ekvilibrijum - između činjenice da je Svetska služba Bi-Bi-Si "dragulj u kruni napora Velike Britanije da promoviše meku moći širom sveta" i pritiskanja Bi-Bi-Sija jer "loše upravlja i kratkovido donosi odluke o finansiranju". Političari tako misle i mogu. Oni se ne suočavaju s širim činjenicama i kompleksnijim mislima.
Portparol Bi-Bi-Sija će priznavati da to može i bolje i da mu je drago što vlada prepoznaje rizik "da se otvore vrata propagandi neprijateljskih država poput Rusije". Ali magična reč Raša (Russia) toliko se zlorabi, da više nema para koje bi mogle popuniti tu nesagledivu rupu na Zapadu.
A Bi-Bi-Si je i jedan od najaktivnijih kopača te rupe, a pri tom veruje da nije cinično tvrditi da je "najpouzdaniji međunarodni dobavljač vesti na globalnom nivou".
Jeste, nekad bi ovakva samohvala bila u priličnoj meri osnovana, danas to ni na koga ne ostavlja utisak. Bi-Bi-Si je prosto britanska krstareća informativno-propagandna raketa, ali nije supersonična. Prevaziđeno. A drugi napreduju, napreduju.
Meka moć koja se ovde pominje, inače, do kraja demistifikuje i dosadašnju ulogu Bi-Bi-Sija.
Soft Power je pojam koji je lansirao profesor sa Harvarda Džozef Naj u knjizi iz 1990. Bound to Lead: The Changing Nature of American Power. Dakle: "Kada jedna zemlja natera druge zemlje da žele ono što ona želi, može se nazvati kooptivnom ili mekom moći u suprotnosti sa čvrstom ili komandnom moći naređivanja drugima da rade ono što ona želi". Koncept je Naj razvijao u knjizi iz 2004. Soft Power: The Means to Success in World Politics.
To, meka moć, postiže se kroz popularizaciju svoje kulture, političkih vrednosti, spoljne politike. Mora se laguckati i to učiniti masovno dopadljivim. Tj. imate privlačnu ideju, a onda sredstvima koja su vam na raspolaganju (naravno, pre svega je tvrda moć) radite da se ona prihvataju nekritički i što više šire. Bi-Bi-Si (nastao 1922. je bio sredstvo, a uspevao da se predstavlja kao nezavisni medij) jeste pravio jastuke na koje su padali produkti liberalnih pripovesti Velike Britanije i "slobodnog sveta". Uspešno je to radio.
NEMOĆ DO BESMISLA: Uzima se da je Pax Britanica potrajala u periodu 1814 – 1914. U tom svetskom poretku dominirala je britanska štampa. Novi medij, elektronski, British Broadcasting Corporation, BBC, Bi-Bi-Si, znalački je utemeljen. Iako se realna moć selila preko okeana, Britanija je nalazila prostor za svoju igru. Međutim, danas iz Britanije stižu vesti i poruke čiji je nivo dopadljivosti na svetskom planu krajnje ograničen.
Kir Starmer nikoga ne može podsetiti na Čerčila. Nema više ni duha Hajd-parka: danas slanje raspojasanih poruka preko društvenih mreža odvodi neuporedivo više ljudi pred sudije u "liberalnoj Engleskoj" nego u Rusiji koja je u direktnom ratu sa SAD i svim zapadnim satelitima.
Ali to nije najgore. Pre tri godine britanske vlasti su proglasile krivim Adama Smita Konera (52), fizioterapeuta i vojnog veterana, "za gnusni zločin da je stajao 50 metara od klinike za abortuse i tiho se molio tri minuta, ne ometajući nikoga". Kad ga je britanska policija pitali zašto se molio "Adam je jednostavno odgovorio: u ime njegovog nerođenog sina".
Osuđen je po novom zakonu o tampon-zonama, koji kriminalizuje i tihe molitve jer "mogu uticati na odluke osobe u krugu od 200 metara od ustanove za abortuse".
Naravno, da nikog ne fascinira zemlja u kojoj je smrt vrednost koja ne sme da se osporava – i, jasno je, da to ne može privlačiti svet pod dalekim meridijanima. Nema Bi-Bi-Sija koji može od dekadencije i kolektivne depresije da napravi vrednosti za budućnost svetskog poretka u nastajanju.
POKOP ADAMA SMITA: Vrednosti na kojima se podigla Velika Britanija su poništene. I toliko su iscrpljene da je njihova privlačna moć isparila. I kad bi Svetskom servisu Bi-Bi-Sija dali deset puta veće pare, njegovo opadanje ne bi moglo da se zaustavi. Samo bi se možda usporilo.
Ovih dana je obeležavana 250-godišnjica čuvene knjige Bogatstvo naroda, tj. Istraga o prirodi i uzrocima bogastva naroda, kako je Adam Smit te 1776. naslovio svoje delo. To se uzima kao nezaobilazno teorijsko utemeljenje liberalne ekonomije koja je osnovni tok ekonomske misli u zapadnom svetu, a pod uticajem Zapada i u svetskim razmerama. Samo se Kapital Karla Marksa može uporediti s ovim Smitovim delom.
Pogled unazad lepo oslikava kako se liberalna ekonomija menjala i kako je Adam Smit tumačen kako je kad trebalo. Pre pola veka Univerzitet u Čikagu je izdao "veliko akademsko izdanje" i "zato je pomalo zanimljivo pogledati ga", pisao je Noam Čomski, i - "vidite da je on u svakoj tački dijametralno suprotan Smitovom tekstu. Smit je poznat po onome što je napisao o podeli rada: on je navodno mislio da je podela rada velika stvar. Zapravo nije: on je mislio da je podela rada užasna stvar – u stvari, on je rekao da bi u svakom civilizovanom društvu vlada morala intervenisati kako bi sprečila da podela rada jednostavno uništi ljude. Pogledajte sada indeks Univerziteta u Čikagu (znate, detaljan akademski indeks), pod 'podela rada', nećete pronaći nikakvu odrednicu o tom paragrafu – on tu jednostavno ne postoji".
Kao intelektualac osamnaestog veka Adam Smit je "mislio da ljudi treba da budu potpuno jednaki – potpuno jednaki – i to zbog toga što je kao klasični liberal verovao da fundamentalna priroda ljudi uključuje pojmove kao što su saosećanje, solidarnost, pravo da kontroliše sopstveni rad, i tako dalje: sve potpuno suprotno od kapitalizma". (Čomski) Moglo bi se slikovito reći da je Smita najbolje tumačio Čarli Čaplin u filmu Moderna vremena (1936).
U poslednjih pola veka sam Smit je neupotrebljiv, ali je masovno bio "koristan kao simbolična figura za oživljavanje ideja slobodnog tržišta".
BEZ SVEĆE NA KRAJU TUNELA: Kad se sad posle ovakvih suočavanja vratimo Bi-Bi-Siju jasno je da masovni medij služi u aktuelnom trenutku, dakle - ne da bi čuvao velike ideje i velike ljude, niti bio od stvarne koristi malom čoveku, građaninu, već da bi ih kao estradne pojave koristio – neograničeno. Za zaštitu interesa klase koja vlada društvom.
Za Čarlsa Skota, vlasnika "Gardijana" s početka 20. veka, veže se izreka da su "komentari slobodni, a činjenice svetinja". Danas su činjenice u zapadnim medijima geleri koji lete na sve strane, a da bi dokazivale da samo vlastodršci i globalne kompanije pokušavaju da to uvedu red.
Gotovo svakom je jasno da je glupo verovati da se pazi da one, činjenice, budu – što tačnije. Obrnuto, jedino se pazi da one budu tako probrane i interpretirane da propadanje Zapada predstavljaju kao problemčić koji će biti prevaziđen koliko sutra. Živimo u svetskom sistemu dezinformisanja. Do nekog časa kad će novom svetskom poretku, ipak, zatrebati činjenica. Jer je život u laži i obmanama nepodnošljiv. I s lažima se ne može izaći iz haosa od čega je bežao i Adam.