Dirljiva je ushićenost dela javnosti kad je do nas stigla priča iz "Gradijana" (3. maj) kako NATO naručuje filmove po svojoj meri. Naslov: Sastanci NATO-a sa televizijskim i filmskim stvaraocima podstakli su tvrdnje da se radi o "propagandi"; podnaslov: Ekskluzivno: Dva "intimna razgovora" održana sa piscima, rediteljima i producentima, a treći se očekuje u junu; i lid priče: "Gardijan" otkriva da NATO održava zatvorene sastanke sa filmskim i TV scenaristima, rediteljima i producentima širom Evrope i SAD, što je dovelo do optužbi da Alijansa pokušava da koristi umetnost za stvaranje "propagande" za blok.
HOLIVUDSKI RECEPT: Kakva novost, da Pentagon i njegova podružnica iz Brisela drže Holivud (i druge filmske stvaraoce) na uzici, te da se sa "slobodnim umetnicima" usaglašava šta se u stvari treba govoriti o vojsci. I kako.
Pa, Pentagon kancelariju za saradnju sa filmskom i televizijskom industrijom (Entertainment Media Office) ima od 1948, a da "pregledaju scenarije filmova i serija", a da bi vojska osigurala da projekti promovišu regrutaciju i pozitivno razumevanje američkih oružanih snaga". Kad filmska produkcija hoće "resurse po znatno nižim cenama" vojska dobija scenario na čitanje "često zahteva izmenu dijaloga ili uklanjanje scena koje prikazuju korupciju, ratne zločine ili neuspehe. Ukoliko studio odbije ove izmene, ostaje bez podrške".
To je recept za odnos prema vojsci na Zapadu. Naravno, može da se interveniše i kad se ne traže pogodnosti, ali to nije deo ove priče. I da se doda: sličnu kancelariju za odnose s medijima i zabavnom industrijom ima i CIA, ali tek od 1969.
Četrdesetih i pedesetih godina je Holivud snimio oko 100 takvih filmova po deceniji, sedamdesetih (vreme Vijetnamskog rata) do 50, osamdesetih i devedesetih (vreme Hladnog rata, Zalivski rat) do 80, početkom 2020-ih primetno je opadanje popularnosti ratnih filmova. Ali tome valja dodati i brojne TV-serije.
"Gardijan" se u pomenutom tekstu, naravno, ne upušta u otkrivanje suštine – on je liberalan i načelno brani – slobodu. Tzv. umetničku slobodu. Tako da neko stvarno može pomisliti da se holivudski pristup razlikuje od onog – prema našim partizanskim filmovima nekad ili u onoj dosadnoj seriji "Vojna akademija" u "demokratiji" ili šta je ovo već u čemu živimo tri decenije.
Kad se govori o moći liberalne "nevidljive ruke" na Zapadu, uvek se setim Aleksandra Zinovjeva (1922-2006) koji je posle tri decenije življenja na Zapada (bio je i profesor na Minhenskom univerzitetu) objasnio: "Formalno ne postoji (na Zapadu) jedinstven centar za upravljanje medijima. Ali faktički on funkcioniše tako, kao da dobija instrukcije iz nekog rukovodećeg centra poput CK KPSS... Podaci o njoj retko dospevaju u štampu", svedočio je on devedesetih.
Nepunu deceniju posle njegove smrti u Nemačkoj se 2014. pojavila knjiga "Kupljeni novinari – kako političari, tajne službe i visoke finansije upravljaju nemačkim masovnim medijima". (Izdata na srpskom 2023.) Udo Ulfkote, koji je bio novinar vodećeg nemačkog dnevnika "Frankfurter algemajne cajtung", je tu sve potanko opisao na konkretnim primerima, i onako je - kako je Zinovjev razumevao.
ČUDO TOP GANA: Dakle, Pentagon-NATO brine o svom imidžu i rade na tome. Ovo sad u "Gardijanu" nije ništa ekskluzivno. Ti sastancima sa filmskim radnicima su "prijateljski" i dešavalo se da neki scenarista, glumac ne prihvati dobru ponudu, ali uvek iza stoji red kome se ne vidi kraj.
Kad je pripremano snimanje filma "Top gan" (1986), jedno od najuspešnijih dela iz te velike i neprestane produkcije – uloga Pita Maverika Mičela je prvo ponuđena Metjuu Modinu, koji je već imao vojničke uloge, ali on "nije želeo da učestvuje u onome što je smatrao vojnom propagandom". Tada mladi Tom Kruz nije imao takvih dilema, na razgovor došao na motociklu i "tokom priprema insistirao da leti u avionima američke mornarice kako bi što bolje razumeo osećaj opterećenja i način na koji piloti funkcionišu u vazduhu. Piloti koji su radili sa njim kasnije su govorili da je bio uporniji nego što su očekivali".
Da bi se američka mornarica uključila u taj projekat producenti su morali doneti scenario i izmeniti delove koji bi mogli da štete imidžu mornarice. Film je propagandni bez sumnje, ali se pokazao kao izuzetan proizvod – i kad je počeo da se prikazuje ispred bioskopa širom Amerike su se rasporedili oficiri sa formularima za prijavu mladića za oružane snage. Pričalo se da je film uvećao odziv 500 odsto, što i ako nije tačno jeste "verovatno najuspešnija regrutna kampanja u istoriji moderne američke vojske".
Bio je to veliki proboj u društvenoj klimi Amerike kojoj je "Vijetnamski rat ostavio dubok politički i psihološki ožiljak. Slika američkog vojnika i vojnog pilota, izgrađena tokom Drugog svetskog rata i učvršćena u eri mlazne avijacije pedesetih i šezdesetih, ozbiljno je narušena. Javnost je bila umorna od rata, Kongres skeptičan prema novim intervencijama, a Holivud prepun filmova o traumama, ratnim strahotama i moralnom porazu".
Producenti Don Simpson i Džeri Brukhajmer su u tekstu naslovljen "Top gans" novinara Ehuda Jonaja u Kalifornija Magazinu (1983) našli da uz avione može da ide priča "o eliti, rivalstvu, brzini, egu i ljudima koji svakodnevno žive na granici između samopouzdanja i katastrofe". To je tada planulo.
A SAD RUSI: Ova kampanja na kojoj sada radi NATO izvesno je – antiruska. Rusi su sada upotrebljiviji kao neprijatelj nego u Hladnom ratu.
Holivudska interpretacija Drugog svetskog rata toliko je podigla američku ulogu da su se žrtve i pobeda Rusa izgubile za čitave generacije. Hladni rat je to odveo u demonizaciju Rusa.
Ukrajinska kriza je dovela NATO na granicu opstanka. Ono kako je nepotrebni vojni savez, posle Hladnog rata, u krvi Južnih Slovena sebi produžio život kroz razaranje Jugoslavije - sad je istrošeno i ofucano. Srbi su mali neprijatelj za scene koje treba da zamućuju kraj Pax Americana. Mora se raditi na najbrojnijim Slovenima – Rusima.
Javno govore na Zapadu kako Ukrajinci treba da izdrže do 2030, dok se oni ne pripreme za rat. Najavljuju se drastična povećanja vojnih budžeta (do 5 odsto BDP, što bi moglo prevazići i Hladni rat) a zapadne elite su pale na vrlo niske stope poverenja građana.
To se može prevazići (misle oni) ako neprijatelj bude velik i da se njegova senka s podignutim bodežom nadvija nad narodom i njihovom decom. Nema boljeg načina da se to učini od masovne kulture. Ekran se sada proširio – do videa na socijalnim mrežama u milijardama mobilnih telefona. Treba stvoriti – prepoznatljiv simbol i umnožavati ga.
Iza scene bliske savezu vojske, obaveštajnih službi i industrije zabave na Zapadu skovan je neologizam — Russism, od Russia i fascism. Nema veze što je najveći neprijatelj fašizma, nacizma i japanskog fašizma (ideološki i vojno) bio Sovjetski Savez za koji se uvek na Zapadu kolokvijalno govorilo – Rusija.
DO HITLERA I NAZAD: Vikipedija se dala da objasni šta je pojam Russism. Kao najhrabriji anti-raša ratnici se pojavljuju čečenski separatisti (Dudajev, Basajev, Mašadov) i Volodimir Zelenski, kao mega-mega. Čečenski separatisti i džihadisti su na svojim propagandnim sajtovima imali kolumne imenovane kao "Rušizam".
Kijevski mediji su se od 2014. dali na forsiranje onog što se zove Reductio ad Hitlerum. U prevodu – svođenje na Hitlera. Ili argumentum ad Hitlerum – to je pojam koji je sročio jevrejski politički filozof Leo Štraus od reduction ad absurdum – što je duhovitost kad neko svog protivnika ili njegovo stajalište upoređuje sa Hitlerom ili nacizmom. Štraus je to uzimao kao argument ad hominem – kada se umesto pobijanja argumenta protivnika napada ličnost, karakter, motiv ili poreklo osobe o kojoj se govori.
Za zapadna javna mnjenja koja gaje površnost – to je odlična osnova. Od početka specijalne vojne operacije u Ukrajini – priča se razbacuje s posebnom koncentrisanošću. Ukrajinska Rada se uzima ozbiljno (kao nekad čečenski džihadisti) i etiketa "rašizam" se podgrađuje i širi.
Kao u Hladnom ratu gradi se intelektualna infrastruktura. Na grantovima Fulbright, Open Society, DAAD, Horizon Europe, Marie Curie i drugim oko 400 ukrajinskih profesora istorije i politologije dobija mesta na zapadnim univerzitetima. Na Harvardu, Berkeliju, Londonskoj školi ekonomije, Kolumbijskom univerzitetu, Jejlu, Braunovom univerzitetu, Kembridžu, Amsterdamskom, Varšavskom i Torontskom univerzitetu održavaju se kursevi - "Rašizam: ideologija iza ruske agresije", "Rašizam i bezbednost Istočne Evrope", "Rašizam u kontekstu ruskog imperijalizma"... Pokrenuta je "Globalna koalicija ukrajinskih studija" (delo Olene Zelenske) koja okuplja više od 100 univerziteta na šest kontinenata.
Radi se i na kulturnom planu. Metropoliten muzej, Nacionalna galerija u Londonu i drugi muzeji kreću u rekategorizaciju čuvenih dosad nesumnjivo ruskih slikara - Rjepina, Ajvazovskog, Maljeviča i dr. (mesta rođenja su im u današnjoj Ukrajini). Čak se menjaju imena čuvenih dela kao npr. slika Edgara Dega "Ruske plesačice" u londonskoj Nacionalnoj galeriji postala je - "Plesačice u ukrajinskoj nošnji".
Evropska komisija je za Venecijansko bijenale dala grant od dva miliona evra, a onda se digla u mega dreku zbog toga što je odobreno učešće ruskih umetnika. Na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu su zaustavili prikazivanje ruskog dokumentarca "Rusi u ratu".
UMETNOST PO POTREBI: Setite se naglog velikog interesovanja Zapada za bošnjačke i hrvatske umetnike (i drugoevropljnske profile među Srbljima) devedesetih. Sad je težište prebačeno. Tako program Creative Europa daje oko 25 miliona evra za izložbe, rezidencije i zajedničke projekte na temu "ruskog imperijalizma" i "dekolonizacije".
To se, naravno, radi "za negovanje kulturne raznolikosti, promociju umetničkog izražavanja i jačanje ekonomskog potencijala kreativnih industrija". Ili još umetničkije: "Pomeranje granica znači pronalaženje novih načina umetničkog izražavanja, načina na koji redefinišete stvaranje umetničkog dela. Izazivanje granica znači svakodnevno izazivanje sebe".
Na istom anti-raša poslu su Eastern Partnerschip Culture Programme te nacionalni fondovi Poljske, SAD, Kanade i skandinavskih zemalja... To su stotine festivala dokumentarnog filma, muzičkih događaja, izložbi, gde se Rusija dosledno predstavlja - kao izvor agresije, okupacije i "rašizma".
Mi koji smo to preživeli znamo da to nije tek demonizacija "nedemokratske" države (kad neće da se uvalja u blato zapadne demokratije), nego javno totalno ogađivanje svega ruskog – kulture, sporta, jezika, književnosti, itd.
I kad se tako izgradi infrastruktura vreme je da se prave TV serija, filmovi o NATO koji će da Rusima udare šamare i pokaže da oni nisu ni do pola heroji kao neki novi Roki i ostali, pa da se tu neki film nagradi, da se ti dokumentarci razbacaju po televizijama i u digitalne prostore, na socijalne mreže. Već odgojeni ekranoidi će to da pozobaju kao od šale.
IRSKI GLAS RAZUMA: Zato jeste dragocena javna pobuna kao ona Alana O’Gormana, scenariste filma "Kristi", koji je osvojio nagradu za najbolji film na dodeli Irskih filmskih i televizijskih nagrada 2026. koji je "Gradijanu" rekao da je sastanak s NATO "skandalozan" i "očigledno propagandni".
"Mislio sam da je ludo predstavljati ovo kao neku vrstu pozitivne prilike. Mnogo ljudi, uključujući i mene, imaju prijatelje i porodicu ili sami dolaze iz zemalja koje nisu u NATO, koje su patile u ratovima kojima se NATO pridružio i koje je širio. Mislim da postoji stvaranje straha širom Evrope u ovom trenutku kada je naša odbrana oslabljena. Vidim to u irskom kontekstu, gde je postojao pritisak kroz neke medije i vladu da se NATO predstavi u pozitivnom svetlu i da se bliže povežemo sa njima. Mislim da irski narod, uglavnom, ne želi da ima ikakve veze sa ratovima u stranim zemljama".
Protiv ulaska u NATO je 49 odsto Iraca, a "za" – 19. Političari se, naravno, drže koordinata iz evro-atlantskih centrala.
O’Gorman je rekao da su i drugi scenaristi na NATO-sastanaku bili "prilično uvređeni što se umetnost koristi na način koji podržava rat".
Iako jedna lasta ne čini proleće, sve uvek počinje od jedne hrabre. A kao što je govorio Bertrand Rasel "samo glupi i mrtvi ne menjaju mišljenje".