Pre nekog vremena sam na društvenim mrežama, primetio dva simptomatična posta u vezi sa temom suverenizma.
Prvi post se ticao promene vlasti u Mađarskoj: jedan čovek je napisao da će Mađari živeti ipak malo bolje sada, kada su ponovo pod Zapadom, nego pre, kada su sa Orbanom bili "pod Rusima".
Moram priznati da mi zaista nikada neće biti jasno kako neka zemlja koja je članica EU i NATO pakta može da bude "pod Rusima". Stvar je, međutim, u tome da osoba koja je napisala ovaj post ne može da razume šta je multivektorska spoljna politika (koja služi uvećanju polja suvereniteta) već misli da države uvek moraju da budu pod nekom drugom državom ili trans-nacionalnim političkim entitetom.
Ukratko rečeno, u autoru ovog posta ubijena je elementarna volja za suverenitetom.
Primer 2: osoba koja se izdaje za patriotu na jednoj društvenoj mreži utvrdila je otprilike ovo: u današnjem svetu nemoguće biti suveren, a posebno je nemoguće za Srbiju, pa su ljudi koji sebe nazivaju suverenistima, zapravo "paljevine". U smislu, "pale se" ne nešto što je nemoguće ostvariti.
OK, razumeli smo: ljudi koji tvrde da vole svoju zemlju i svoj narod kažu da je nemoguće da taj narod i njegova država budu slobodni. Ispada, dakle, da se ovaj tip patriotizma pomalo gadi suvereniteta, odnosno ideje da Srbi kao narod, i građani Srbije, imaju mogućnost da urede svoju državu po svojoj volji. Ako je zbilja tako, kakva je onda korist od ovog "patriotizma"?
Po mom mišljenju, nikakva. Ovaj "patriotizam", sasvim jednostavno i logički može da sklapa koalicije i sa kolonijalnom upravom i sa autošovinističkim pogledom na svet, jer svi, u suštini, imaju jednak stav prema ideji suvereniteta: kolonijalna uprava, jasno, ne želi da Srbija bude suverena, "patriote" smatraju da Srbija ne može da bude suverena, dok autošovinisti veruju da ne treba da bude suverena, budući da je srpski narod navodno na civilizacijski nižem stupnju od drugih tzv. "civilizovanih" naroda.
Kada se ovo "ne može" i ovo "ne treba" saberu, dobijemo zemlju koja ne samo da nije suverena, nego to neće biti ni u budućnosti (razlika između zato što ne može ili zato što ne treba, nije suštinska, odnosno politička, već "akademska").
Tvrditi danas da je suverena Srbija nešto što ne može da postoji, ne zahteva bilo kakav intelektualni kapacitet, niti bilo kakvu intelektualnu hrabrost. Naprotiv. Biti anti-suverenista u Srbiji, znači biti konformista iz dva razloga: prvi je čisto intelektualan, a drugi politički.
Putanja preobražaja EU, od Evrope nacije do evropske federacije, podrazumeva postepenu desuverenizaciju država i premeštanje njihovog suvereniteta u Brisel. Tu političku putanju prati i tzv. akademsko "prevrednovanje" pojma suvereniteta. U prevodu, to znači da se na teorijskom planu ukida i volja za suverenitetom i vrednost nacionalnog suvereniteta. Ovakav negativan stav prema suverenitetu povezuje i različite mislioce poput Hane Arent ili Žaka Derida.
Ukratko, biti antisuverenista danas, baš i kao šovinista koji mrzi Srbe i Srbiju, znači biti u političkom i akademskom trendu. Ako su takvi ljudi i na platnom spisku, onda može da se dogodi i to da ih i neposredni rukovodilac poseti na radnom mestu i popije sa njima kafu u kantini; ako rade na idejnoj desuverenizaciji zemlje besplatno, onda ih kao korisne idiote, bar niko neće ometati u tome. (Suverenisti, opet, mogu da se nadaju da ih, u najboljem slučaju, neće izbaciti sa fakulteta)
Ideja suverenizma, međutim, nije samo ideja – dakle, nešto na prvi pogled apstraktno, nevidljivo, udaljeno od tzv. "svakodnevnog" života. Naprotiv, proces desuverenizacija Srbije je nešto sa čime se susrećemo svakog dana.
Za početak, porodica.
Novi Zakon o porodici, za koji se navodi da je rezultat "usklađivanja sa EU" – u prevodu zakon koji nam je kao nesuverenoj teritoriji nametnut – podrazumeva pravo deteta da se i pre desete godine, samostalno obrati državnim instutucijama i zaštitniku građana.
U prevodu: roditeljima se velikodušno ostavlja mogućnost da posmatraju svoje dete, dok će ga vaspitavati jutjuberi, industrija zabave i potrošačko društvo. Zato se nemojte čuditi i buniti ako vaša ćerka odluči da spava sa nekim lokalnim gazdom u zamenu za najnoviji model ajfona: i deca imaju pravo na zaradu, kao i odrasli ljudi, jer ih zakon više ne prepoznaje kao decu.
A ukoliko roditelji pokušaju da svom detetu usade neke druge vrednosti, dete ima pravo da se žali kolonijalnoj vlasti koja će pod krinkom "države" i umešati u život porodice, šaljući roditelje na "edukacije" i "treninge". Ono što ćemo dobiti zauzvrat biće nefunkcionalne porodice u kojoj neće više biti autoriteta koji bi decu mogao da vaspita i sve manje porodice, jer ovakav zakon o porodici svakako ne favorizuje povećanje nataliteta.
Slično se dešava i sa obrazovanjem: videli smo kako je pre nekog vremena, prošao Zakon o udžbenicima u kome je stajalo da nacionalna izdavačka kuća treba da štampa paket od sedam udžbenika.
Prošao je tako što nije ni stavljen na skupštinsko glasanje. A zašto se to nije dogodilo? Zato što je situaciju lično pratila Marta Kos, evropska komesarka za proširenje, koje je svojevremeno izjavila: "Lično sam pokrenula ovo pitanje pred srpskim vlastima, uključujući i našu zabrinutost u vezi sa potencijalnim uticajem nacrta amandmana na konkurenciju. Komisija će nastaviti pažljivo da prati ova dešavanja u kontekstu pristupanja Srbije EU, posebno u vezi sa poglavljem 8 o politici konkurencije, poglavljem 26 o obrazovanju i kulturi i poglavljem 23 o pravosuđu i osnovnim pravima".
U slobodnom prevodu: "Stoko, da li vam je jasno da niko od vas ne sme da ugrožava profit EU izdavačkih kuća od 87 odsto tržišta udžbenika koje kontrolišu u Srbiji?"
Slušajući Martu Kos, setio sam jednog našeg bivšeg ministra obrazovanja koji je, obraćajući se preko video-linka učesnicima jednog skupa, rekao da je zadatak srpskog obrazovanja da obrazuje "građanina sveta". Dakle, ne građanina Srbije, na prvom mestu, što bi se očekivalo od ministra srpske vlade, već "građanina sveta".
Ako je TO ideja srpskog obrazovanja, onda je zaista potpuno normalno očekivati da udžbenike štampaju stranci, kao i to da isti ti stranci malo, ili malo više, utiču i na ono što će biti štampano u tim udžbenicima.
Međutim, sve bi se to još uvek moglo kako-tako hendlovati da je država stala iza svojih prosvetnih radnika, zato što upravo prosvetni radnici reprezentuju državu pred njenim podmlatkom. Umesto toga, autoritet prosvetnog radnika je sistemski urušen u odnosu na decu i na njihove uboge roditelje, kojima je ostavljeno da sve što ne smeju da kažu svojoj deci, mogu da kažu njihovim nastavnicima.
Dakle, država preko prosvetnih radnika poručuje deci i roditeljima da je ona niko i ništa (Ovo "niko i ništa" se odnosi na državu, a ne na partiju).
Posledica: sve manje ljudi želi da radi u prosveti, što i jeste plan kolonijalne uprave. Ovde nije potrebno obrazovati decu, već ih treba što pre poterati u pogone (u novogovoru se to zove "dualno obrazovanje") da nauče da rade; ako pak, rade neki deficitaran posao, onda će se višim platama iz desuverenizovane kolonije privući u metropolu. (Sličan dotok biočestica – izvinjavam se, trebalo je da napišem "građana sveta" – obezbediće i strani fakulteti u poslednjoj fazi naše desuverenizacije)
Vredi sada obratiti pažnju na jedan detalj koji bi mogao da nam promakne u situaciji u kojoj najveći broj građana ove zemlje, svesno ili nesvesno, posmatra Srbiju u okviru opozicije između tzv. uređenog sistema (+) i korupcije (–).
Evo o čemu se radi: razvaljivanje porodice i obrazovanja nije posledica korupcije, već upravo jednog vrlo dobro uređenog sistema. Problem je u tome što taj sistem nije usmeren jačanju suvereniteta i opstanku srpskog naroda, već ka učvršćivanju njegovog nesuverenog, kolonijalnog statusa. I zbilja, taj sistem donosi rezultate: nakon što je deo populacije naučio da je "patriotizam sklonište svih hulja" (te da je, prema tome, biti strani agent nešto moralno uzvišeno), sada učimo polako i to, da je suverenitet nemoguć, te da je naš kolonijalni status naša sudbina.
Narod može da bude okupiran, pa i porobljen, a da ipak sačuva makar suverenu sliku sveta što onda znači i volju za slobodom.
Primer koji to pokazuje jeste otomanska vladavina nad srpskim svetom: iako potlačeni, Srbi su, ipak, preko Srpske pravoslavne crkve i usmene književnosti sačuvali veru i volju za slobodom, koja je bila oličena u Kosovskom zavetu. To u prevodu znači da su sami vaspitali svoju decu, osim ako im je Turci u vidu danka u krvi nisu nasilno oduzeli.
Međutim, ako narod u situaciji kada je politički porobljen izgubi volju za slobodom, što znači suverenitetom, onda se on pretvara u masu ili zatečeno stanovništvo, kako u predvečerje Prvog zalivskog rata (1991. god.) Iračane na jednom mestu naziva politički aktivista Jirgen Habermas u tekstu pod orvelovskim naslovom "Protiv logike rata" (u kome, razume se, podržava rat zapadnih sila protiv Iraka).
Dakle, zatečeno stanovništvo…
Bez obzira na nominalnu Habermasovu brigu o tom zatečenom stanovništvu, sama formulacija o postojanju nekih ljudskih stvorova koji su se zatekli na nekoj teritoriji (umesto da se ti ljudi nazivaju Iračanima, kojima Irak, kao zemlja, pripada), dobro pokazuje logiku na kojoj se zasniva odnos prema populaciji koja je izgubila ne samo slobodu, već i volju za njom. Pošto je smisao kolonija u tome da donosi profit onome ko je poseduje, onda to zatečeno stanovništvo ima smisla samo ukoliko ima neke veze sa profitom: ono se može koristiti kao radna snaga, kao tržište, kao roblje okovano kreditima ili kao izvor sveže biomase koja se transportuje u metropolu/megalopolis.
A kada zatečenih na teritoriji ponestane, onda se praznina može napuniti nekim drugim stanovništvom.
U svakom slučaju, zatečeno stanovništvo u političkom smislu ne postoji, jer se njegovi interesi nikada ne uzimaju u obzir. Jedino što se uzima u obzir jeste profit pa je čovek u tom sistemu prisutan onoliko koliko je u stanju da na bilo koji način profitira od tog sistema. Imperativ profita projektuje se onda kako na ljudske odnose, tako i na lica gradova u kojima živimo.
Ovo se dobro može videti u izvanrednom tekstu Zorana Čvorovića: "Od srpskog grada do grada bez identiteta" (1. deo i 2. deo) u kome se ukazuje na razliku između urbanističkih pravila i normi koja donosi suverena država koja ima u vidu dobrobit kolektiva/naroda i građevinske prakse u doba kada Srbijom preko proksija vlada kolonijalna uprava zainteresovana samo za maksimalizaciju profita.
U prvom slučaju, recimo, možemo računati na zelene površine i besplatne parkinge, jer to služi opštem interesu. U drugom slučaju zelenila će biti možda samo u elitnim delovima grada, gde se indirektno uračunava u cenu kvadrata, a parking mesta će biti manje i prodavaće se. (Dakle, sledeći put kada budete imali problem da nađete mesto za parking, nemojte misliti da je to zbog korupcije – nepostojeće parking mesto vam šalje poruku da ni vi ne postojite)
Proglašavanje suvereniteta mrtvim slovom na papiru ("patriotskom ložanom", recimo) ukida narodnu volju za suverenitetom. Samim tim, narod gubi i svoj politički okvir, jer više nema zajedničkog spoljašnjeg neprijatelja. On postaje zatečeno stanovništvo koje se potom raspada na grupe: neki će postati kompradori, služeći direktno strane gospodare, za šta će im biti dodeljeno neko imanje/pozicija u kolonije; neki će se organizovati u gangove koji će samo svojim članovima, prema mestu koje imaju u hijerarhiji ganga, obezbeđivati (koruptivne) povlastice i privilegije, u koegzistenciji sa kolonijalnim gospodarima, koji će im ostavljati neki komad kolača za mir i tišinu, odnosno ukidanje volje za suverenitetom; neki će dobrovoljno postajati janičari, bežeći u megalopolise i menjajući identitet, neki će, pak, svoj robovski status pokušati da zabašure tako što će se osećati građanima metropole (danas, megalopolisa) i zato će slepo oponašati interese kolonijalnih vlasti.
Tako ćemo, primera radi, dobiti Srbe koji su se radovati Orbanovom porazu, jer je to u interesu Brisela. Ta radost je moguća samo zato što su se odrekli onoga što je Crnjanski nazivao srpskim stanovištem. Pošto im nedostaje ta perspektiva, oni ne mogu da vide kako je Orbanova politika je u najvećoj meri odgovarala srpskim nacionalnim interesima, što vrlo verovatno neće biti slučaj sa njegovim naslednikom. (Evo mogućeg razvoja događaja: da bi zadržao imidž nacionaliste, usled budućeg popuštanja Briselu, Peter Mađar će "otkriti" da su prava mađarske nacionalne manjine na severu Srbije "ugrožena", što kod Orbana nije bio slučaj. I tako će oni koji su se ovde, u Srbiji, radovali Orbanovom porazu, početi da trpe, kao građani Srbije, dodatni pritisak Mađarske i EU, koji za vreme Orbana nije postojao)
Vratimo se na početak teksta: razume se, Srbija ne može da poseduje apsolutni suverenitet, ali to ne znači da ne može da poseduje političku volju za suverenitetom. Nije, naime, svejedno koliko smo suvereni, koliko možemo da budemo suvereni, odnosno za koji stepen suverenosti možemo da se izborimo. Ako polazimo od toga da je suverenost nemoguća, onda ovde neće biti ni onoliko suverenosti koliko bi moglo da je bude. (O ceni suvereniteta ću pisati drugi put)
Gubitak volje za suverenitetom Srbiju pretvara u koloniju u kojoj će pravo opstanka imati samo "Beograd na vodi" (zamak iz koga se upravlja teritorijom), mnogobrojni rudnici (iz kojih se profitira) i auto-putevi (za transport ruda) kao i aerodrom (za transfer profita & biomase sa teritorije). Sve ostalo u njoj može i da nestane.
Umesto fantomskih ideja o "stabilnosti" (u odustajanju od suvereniteta kao "nužnosti") i "moderno uređenoj zemlji" (u prevodu: kolonije u kojoj je pitanje suvereniteta sistemski isključeno iz horizonta) potrebno je da političke aktere procenjujemo, pre svega, spram njihove sposobnosti da povećaju polje suverenosti ove zemlje.
Ukoliko se pitanje suvereniteta isključi iz sfere politike, kao "ložana" odnosno kao nešto "nedostižno", "nemoguće" itd. onda ono što ostane, neće ni biti politička sfera, već sfera opšte grabeži u kome će svako biti spreman da učini sve samo da bi se dokopao svog dela plena: da laže, vara, krade i na kraju, ubija.
Siguran sam da većina građana Srbije ne želi takvu Srbiju.
Ne želim je ni ja.