Rat Izraela i Irana daleko prevazilazi okvire klasične geopolitičke konfrontacije. On nije samo sudar geopolitičkih interesa, niti puka borba za regionalnu dominaciju. Radi se o sučeljavanju dve duboko ukorenjene i ne toliko različite strateške kulture koje presudno oblikuju način na koji ove države razumeju rat, bezbednost i sopstvenu istorijsku ulogu. Uprkos očiglednim razlikama u političkom uređenju, ideologiji i vojnoj doktrini, Izrael i Iran dele tri ključna strateško-kulturna obrasca: ratnički hubris tj. oholost, cikličnost konflikta i oslanjanje na mitove kao temelj legitimacije sopstvenog političkog poretka. U kombinaciji ova tri obrasca krije se i objašnjenje njihovog višedecenijskog i (sada već) samoodrživog geopolitičkog animoziteta.
Prvi element zajedničke strateško-kulturne matrice jeste hubris. On se javlja u dve različite forme koje proizlaze iz različitih izvora moći. Izraelski hubris utemeljen je u tehnološkoj superiornosti, vojnoj efikasnosti i dugogodišnjem iskustvu obaveštajne dominacije. Tokom decenija, Izrael je izgradio sofisticiran bezbednosni aparat zasnovan na kombinaciji napredne vojne tehnologije, fleksibilne borbene doktrine usmerene ka preventivnom delovanju i obaveštajne penetrativnosti kakva se retko može sresti u svetu moderne špijunaže.
Izraelski državni budžet jasno pokazuje da bezbednost zauzima centralno mesto u fiskalnoj i političkoj arhitekturi države. Tako su njegovi vojni izdaci u 2024. godini činili približno petinu ukupne javne potrošnje, što predstavlja izuzetno visok udeo čak i u poređenju sa drugim državama sa kojima deli usud stalno prisutnih bezbednosnih pretnji. Izrael je još 1960-ih dospeo među države sa najvišim udelom vojnih izdataka u BDP-u, sa prosekom od oko 11,8 odsto. Ova ulaganja po pravilu doživljavaju izražene skokove u periodima oružanih konflikata, što je potvrđeno i nakon napada 7. oktobra 2023. godine. Tada je došlo do naglog skoka vojnih izdataka – sa 27,5 milijardi dolara u 2023. na oko 46,5 milijardi dolara u 2024. U pitanju je realni rast od čak 65 procenata i najveće godišnje povećanje vojnog budžeta još od 1967. godine.
Ključna posledica ovako velikih ulaganja u bezbednost i odbranu nije samo povećana sigurnost izraelskih granica, već i transformacija same percepcije rizika. Rat se više ne posmatra kao neizvesna egzistencijalna pretnja, već kao proces podložan dobrom ili lošem upravljanju. Ovakav pristup ne samo da stalno povećava realne kapacitete odbrane, već kod izraelskih građana stvara specifičnu percepciju – osećaj da je moguće kontrolisati tempo eskalacije i nivo rizika. Upravo u toj percepciji leži suština izraelskog hubrisa: uverenje da tehnološka superiornost, vojna spremnost i obaveštajna efikasnost omogućavaju potpuno upravljiv rat i otklanjaju njegove negativne posledice. Takva percepcija podstiče sklonost ka preventivnim udarima, permanentnim vojnim operacijama i prihvatanju sve višeg nivoa eskalacionog rizika.
Iranski hubris ima pak drugačiji izvor. On nije zasnovan na tehnološkoj nadmoći, već na revolucionarnoj ideologiji. Islamska republika sebe ne posmatra kao običnu državu, već kao nosioca istorijske misije koja prevazilazi nacionalne okvire. Za Irance – barem onaj deo populacije odan ciljevima zacrtanim 1979, Velika islamska revolucija nije okončana već predstavlja trajni proces koji zahteva kontinuitet borbe. Tako izvoz revolucionarnih tekovina širom islamskog sveta – a pre svega u neposredni komšiluk, postaje zadatak koji je pred Iran postavio – ne ajatolah Homeini, već sam svevišnji lično. Iz ovakvog tumačenja ključnog događaja novije iranske istorije proizlazi spremnost na dugotrajnu konfrontaciju. I ne samo to. Posledica je i tvrdokorno (neko bi rekao tvrdoglavo) prihvatanje visokih troškova rata, kao i uverenje da pravovernost, politička volja i ideološka postojanost mogu nadomestiti brojne nedostatke latentne moći – pre svega one ekonomske.
Uprkos dugotrajnim ekonomskim sankcijama i strukturnim slabostima privrede, Iran već decenijama veoma uspešno razvija ključne elemente strateške moći. Najvidljiviji izraz te sposobnosti jeste kontinuirani razvoj balističkog programa, koji je tokom poslednjih dvadesetak godina prerastao u jedan od najsofisticiranijih u regionu. Tu je i postepeno unapređenje nuklearnih kapaciteta kroz fazno povećavanje nivoa obogaćenja uranijuma i usavršavanje naučno-tehnološke baze. No, u uslovima oštre ekonomske izolacije, gotovo fanatična prioritizacija instrumenata odbrane i spremnost Islamske republike da ograničene resurse sistematski usmerava ka vojnom sektoru, direktno opterećuje životni standard njenih građana.
Otuda iranski revolucionarni hubris ne počiva na pretpostavci nepobedivosti u klasičnom vojnom smislu, već na uverenju da je protivnik – koji se manihejski doživljava kao ovozemaljska eminencija zla, dugoročno gledano osuđen na poraz. U iranskoj strateškoj kulturi, vreme postaje ključni resurs latentne moći, a izdržljivost prednost od presudne važnosti. Asimetrične metode ratovanja, mreža proksi aktera i fragmentacija fronta omogućavaju Iranu da kompenzuje sopstvene slabosti i istovremeno produžava konflikt do tačke u kojoj protivnik počinje da trpi kumulativne troškove – čemu upravo i svedočimo. Tako Iran svoj ratnički hubris utemeljuje u religijsko-ideološkoj postojanosti, koju – izuzetno vešto, pretvara u operativnu strategiju.
Drugi zajednički obrazac jeste sklonost ka cikličnosti. I ona se u ova dva slučaja različito manifestuje. Izraelska strateška kultura oblikovana je nizom ratova koji – uprkos čestim vojnim pobedama, nisu doveli do trajne stabilizacije bezbednosnih prilika u ovoj državi i njenom neposrednom okruženju. Naprotiv, svaki sukob u koji je Izrael bio uključen od proglašenja svoje državnosti, proizvodi nove izazove po njegovu bezbednost. Od ratova sa okolnim arapskim državama, preko konflikata sa nedržavnim akterima – Hamasom, Hezbolahom i Hutima, pa sve do aktuelne konfrontacije sa Iranom, Izrael ponavlja isti strateški obrazac: vojni uspeh kratkoročno neutralizuje pretnju, ali dugoročno generiše novu. Ovaj obrazac proizlazi iz strukturne "greške" koju sa sobom nosi logika permanentnog konfrontiranja. Ta greška se sastoji u stvaranju začaranog kruga u kome vojna sila rešava neposredni problem, ali ne uklanja dublje uzroke neprijateljstva. Posledica je stalna reprodukcija bezbednosnih pretnji – pri čemu se iste neprestano transformišu, a konflikt nikada ne prestaje već samo menja svoj intenzitet i formu.
Iranski obrazac cikličnosti ima drugačiju dinamiku, ali sličan ishod. Umesto ciklusa ratova, Iran prolazi kroz cikluse revolucija, reformi i represije. U prethodnim kolumnama detaljno sam opisao kako se svaki pokušaj iranske liberalizacije – od početka XX veka do poslednjih protesta iz januara ove godine, završio ili konsolidacijom i jačanjem postojećeg poretka ili njegovom transformacijom u novi oblik autoritarizma. Revolucija, koja bi trebalo da bude instrument promene, u Iranu – po pravilu, postaje mehanizam reprodukcije autokratskog sistema. Time se stvara zatvoreni krug u kome se promene stalno iniciraju, ali nikada ne dovode do suštinskog političkog preobražaja. No, ovaj ciklus nije posledica slabosti političkih institucija. Naprotiv, on je ishod duboko ukorenjene političke kulture u kojoj revolucija ne služi za prekidanje kontinuiteta starog sistema, već za njegovo prepakivanje u novo ideološko ruho. Ova cikličnost direktno utiče i na spoljnopolitičko ponašanje, jer kreira potrebu za spoljnim konfliktom kao sredstvom unutrašnje političke konsolidacije.
Treći obrazac jeste mitologizacija politike kao okvir geopolitičkog delovanja. U izraelskom slučaju, dominantni politički narativ izgrađen je na mitu o stalnoj egzistencijalnoj ugroženosti i – posledično, nužnosti permanentne bezbednosne mobilizacije. Iako ovaj mit nije u potpunosti iracionalan, on zapravo poprima oblik tzv. samoostvarujućeg proročanstva. Što se više država Izrael priprema za rat, ona u rat sve češće ulazi. Takođe, ovaj mit proizvodi i specifičnu domaću političku dinamiku. Generacije izraelskih političkih elita verovale su – a i dalje veruju, da svako smanjenje percepcije pretnje može dovesti do slabljenja unutrašnje kohezije. Sledstveno tome, smatra se da njeno pojačavanje konsoliduje nacionalno jedinstvo. Aktuelna Netanjahuova vlada ovaj strateško-kulturni rezon eksploatiše do krajnjih granica.
Iranski mitološki okvir složeniji je, ali funkcioniše po istoj logici. Revolucija kao trajni izvor legitimiteta, otpor spoljašnjem svetu kao identitetska osnova i religijski narativi koji političkom poretku daju metafizičku dimenziju, zajedno čine osnovu političkog sistema islamske republike. Ovakva struktura omogućava režimu da svaku unutrašnju kritiku predstavi kao ideološku devijaciju, a spoljnopolitičke konflikte kao deo šire versko-istorijske borbe. Mit time ne samo da interpretira realnost, već je aktivno oblikuje.
Kada se ovi obrasci posmatraju zajedno, postaje jasno da izraelska i iranska strateška kultura ne funkcionišu kao antipodni sistemi, već pre kao posvađani blizanci. Njihovi ratnički hubrisi proizvode različite oblike samouverenosti, ali sa istim efektom – smanjenom percepcijom rizika. Cikličnost sukoba i revolucija osigurava permanentnu reprodukciju neprijatelja. Politički mit pruža okvir koji takvu dinamiku čini održivom i legitimnom.
U datom kontekstu, jasno je da na sukob između Izraela i Irana ne možemo gledati kao na privremenu krizu. On je proizvod duboko ukorenjenih kultura koje generišu i održavaju međusobnu konfrontaciju. Zato je ključni problem njihovog sukoba njegova samoodrživost. On se dešava ne (samo) zato što ga njihove vođe žele, već zato što ga njihove strateške kulture proizvode kao neizbežan ishod. Otuda, pitanje nije da li će se – i kada, aktuelni sukob završiti, već na koji način će se njegova sledeća iteracija manifestovati.