Mir na Bliskom istoku obećavali su mnogi: proroci i božji poslanici, kalife i sultani, kraljevi i šahovi, religijski fanatici i verski reformatori, diktatori i oni – zaista retki, lideri skloni demokratiji. Međutim, dugo prizivani mir je, poput čuvenog Godoa – onoga iz pera još čuvenijeg Semjuela Beketa, uredno odbijao poziv u goste i u širokom luku zaobilazio ove krajeve.
Tako je, čini se, učinio i ovoga puta, ignorišući potpisivanje Memoranduma o razumevanju između Sjedinjenih Država i Irana, ambicioznog sporazuma koji bi, prema zamisli njegovih tvoraca, trebalo da obezbedi trajno nastanjivanje mira na obalama Persijskog zaliva i Levanta.
Memorandum je, doduše, na nekoliko dana doneo izvesno smirivanje situacije i omogućio nešto bolji protok nafte kroz Ormuski moreuz. Međutim, vrlo brzo našao se pod udarom gotovo svih aktera koji imaju kapacitet da utiču na njegovu sudbinu – od Izraela i Hezbolaha do samih potpisnika, Vašingtona i Teherana. Tako je sa optimizmom najavljivani Pax Americana 2.0 za sada samo potvrdio ono što bi se moglo nazvati beketovskom prirodom Bliskog istoka: mir se neprestano najavljuje, ali nikako ne dolazi.
Pre svega petnaestak dana Donald Tramp i iranski predsednik Masud Pezeškijan potpisali su sporazum u četrnaest tačaka kojim bi trebalo da bude okončan višemesečni rat između Sjedinjenih Država, Izraela i Irana.
U osnovi ovog dokumenta nalazi se jednostavna pretpostavka: da se vojni sukob može zaustaviti, nuklearni program staviti pod kontrolu, sankcije ukinuti, a regionalni poredak stabilizovati kroz politički sporazum čija je realizacija oročena na svega šezdeset dana. Istorija Bliskog istoka, međutim, ne pruža mnogo razloga za takav optimizam, a ne pruža ga ni najnoviji razvoj događaja.
Naime, memorandum nije stigao ni da se politički "ohladi", a već su počele međusobne optužbe za njegovo kršenje. Najpre je Iran optužen za napad dronom na komercijalni tanker u Ormuskom moreuzu, nakon čega su Sjedinjene Države izvele vazdušne udare na iranske vojne ciljeve u blizini ovog tesnaca. Teheran je odgovorio raketnim i bespilotnim napadima na američke vojne objekte u regionu, dok su obe strane tvrdile da upravo ona druga prva krši duh i slovo sporazuma.
Istovremeno, Bahrein i Kuvajt upozoravaju da nova razmena udara ugrožava regionalnu bezbednost i potkopava tek započeti proces deeskalacije. Ukratko, sporazum koji je trebalo da posluži kao početak izgradnje poverenja gotovo trenutno je postao predmet spora oko toga ko ga zapravo poštuje.
Šta je pošlo naopako?
Odgovor treba tražiti već u samom činu potpisivanja pomenutog dokumenta. Memorandum je potpisan elektronski i na daljinu. Tramp ga je potpisao tokom boravka u Versaju, dok je Pezeškijan svoj potpis stavio u Teheranu. Lideri dve države još jednom su uspeli da zaključe sporazum bez susreta licem u lice. Nije bilo rukovanja, zajedničke fotografije, pa čak ni simboličnog trenutka koji bi sugerisao početak novog poglavlja u odnosima dve zemlje.
Drugim rečima, prvi dokaz slabosti sporazuma bio je upravo način na koji je potpisan. Dokument koji bi trebalo da otvori put trajnom pomirenju zaključen je na bezbednoj udaljenosti, između država koje se i dalje ponašaju kao protivnici, a ne kao budući partneri. U tome nema ničeg novog. Slično su potpisani i čuveni Alžirski akordi iz 1981. godine. Čak ni nuklearni sporazum iz 2015. godine, uprkos istorijskom telefonskom razgovoru Baraka Obame i Hasana Rohanija i rukovanju Džona Kerija i Mohamada Džavada Zarifa, nije doveo do susreta američkog i iranskog predsednika.
Način na koji je sporazum zaključen samo iznova potvrđuje koliko Islamska Republika ne veruje Americi. To nepoverenje ne zavisi od toga ko trenutno sedi u Ovalnom kabinetu. Ono je preživelo Kartera, Regana, Klintona, Buša, Obamu, Bajdena i Trampa.
Međutim, Teheran nema mnogo razloga da veruje ni samom Trampu. Ne samo da je tokom prvog mandata Tramp jednostrano napustio nuklearni sporazum iz 2015. godine – dokument koji je, barem privremeno, uspeo da iranski nuklearni program stavi pod međunarodnu kontrolu, već je i dva puta – prošle i ove godine, flagrantno prevario Irance.
Iran je dva puta ulazio u pregovore sa SAD sa ciljem izbegavanja dalje vojne eskalacije, samo da bi se oba puta suočio sa američkim vojnim udarima. Iz ugla Teherana, teško je takav sled događaja nazvati drugačije nego političkom obmanom. Nije stoga teško razumeti zašto iransko rukovodstvo danas sa dubokom skepsom posmatra svako američko obećanje, bez obzira da li ono dolazi u formi bezbednosnih garancija, ukidanja sankcija ili investicionih paketa vrednih stotine milijardi dolara.
Kada smo već kod dolara – problem nije samo u tome što Iran ne veruje Americi. Problem je i u tome što Tramp ne razume – ili pak ne želi da razume, da se neke stvari ne mogu kupiti novcem. Za neke stvari – poput uspostavljanja (samoodrživog) mira, potrebno je vreme. I to dosta vremena. Za političara koji je navikao da poslovne ugovore zaključuje brzo i spektakularno, šezdeset dana verovatno deluje kao sasvim prihvatljiv vremenski okvir. Za Bliski istok, međutim, šezdeset dana predstavlja tek zrno peska u Arabijskoj pustinji.
U regionu u kojem političke odluke često ostaju zarobljene sećanjima i predrasudama starim decenijama – pa i vekovima, očekivati da se za dva meseca reše problemi nagomilavani još od državnog udara 1953. godine (kada je CIA zbacila sa vlasti iranskog premijera Mosadega), deluje više kao fantazmagorija i pusta želja nego realna i izvodljiva strateška procena.
Trampov geopolitički rezon oduvek je bio podešen na "lucrative mode". Njegovo razumevanje međunarodnih odnosa često podseća na spoj poslovnog pregovaranja i šatl diplomatije: pronaći cenu, ponuditi pogodnost, zaključiti posao i krenuti dalje. Otuda i obećanje o investicionom paketu vrednom 300 milijardi dolara namenjenom obnovi i razvoju iranske ekonomije.
Međutim, polazeći od sopstvenog svetonazora, Tramp zanemaruje činjenicu da istorijska sećanja retko funkcionišu kao quid pro quo poslovna transakcija. Čak i ako pomenuti investicioni paket jednog dana bude realizovan, teško je očekivati da će on sam po sebi izbrisati više od sedam decenija iranskog iskustva američkog mešanja u unutrašnje poslove te zemlje.
Na Bliskom istoku – kao uostalom i drugde, poverenje se može izgubiti za nekoliko dana. Za njegovu obnovu, međutim, obično treba mnogo više od šezdeset dana. A ako pokušaj "izmirenja" i oročimo na ovaj period, onda tih šezdeset dana moraju biti utrošeni na iskrenu posvećenost nastojanjima da do mira u regionu zaista i dođe. Ratne čarke kojima trenutno svedočimo, teško da su dokaz takve posvećenosti.
Neko mudar – a to nije bio Beket, jednom je rekao kako je vođenje rata zarad osiguranja mira isto što i imati seks kako bi se sačuvala nevinost. Tramp očigledno nije čuo za ovu dovitljivu opasku, pa otud ne vidi paradoks u tome da na bombama, a ne poverenju, gradi mir. Tako, nažalost, rezonuju i ostali akteri u ovoj drami apsurda, naviknuti da teško daju poverenje, a da lako povlače oroz. I dokle god je tako, ovaj kraj sveta neće dočekati Godoa.
Jer kad neće Bliski istok Godou, zašto bi Godo išao Bliskom istoku?