Petnaestog avgusta u Kabulu je obeleženo pet godina od povratka talibana na vlast. Rikše i motocikli bili su okićeni belim zastavama Islamskog Emirata, na zidovima su osvanule parole o slobodi, dostojanstvu i nezavisnosti, a vlasti su organizovale sportska takmičenja i utakmicu u kriketu.
Bila je to pažljivo režirana slika zemlje koja je, prema zvaničnom narativu, posle četiri decenije rata konačno povratila suverenitet i bezbednost. Jedino što na toj proslavi "oslobođenja" nije bilo žena. Njima je, kao i devojčicama, zabranjeno ne samo da prisustvuju većini sportskih događaja nego i da učestvuju u gotovo svim važnijim oblastima javnog života.
U ovom "detalju" nalazi se najtačniji bilans prvih pet godina obnovljenog Islamskog Emirata.
Talibani su se 2021. vratili u Kabul tvrdeći da više nisu pokret koji je vladao Avganistanom između 1996. i 2001. godine. Pet godina kasnije jasno je da "novi" nisu bili talibani, već samo instrumenti i tehnike kojima su plasirali stare ideje. Umesto video-kaseta i propovedi sa minareta, tog leta 2021. dobili smo konferencije za štampu po uzoru na one iz Bele kuće, naloge na društvenim mrežama (kojima bi pozavideli mnogi profesionalni influenseri) i talibanske borce koji se snimaju dok jedu sladoled ili voze autiće u luna-parku. Hardver je bio modernizovan; softver je – kako će vreme pokazati, nažalost ostao isti.
Talibani su 15. avgusta 2021. ušli u Kabul gotovo bez otpora. Prethodno su, tokom munjevite ofanzive, jedan za drugim zauzimali provincijske centre, dok su se Avganistanska nacionalna armija i institucije republike raspadale brže nego što su američke obaveštajne procene smatrale mogućim. Predsednik Ašraf Gani napustio je zemlju, a slike sa kabulskog aerodroma – ljudi koji trče uz američki transportni avion i pokušavaju da se uhvate za njegov trup, postale su završna ilustracija neuspeha dvadesetogodišnje intervencije.
Povlačenje nije započelo odlukom Džozefa Bajdena. Njegov okvir postavljen je sporazumom koji je administracija Donalda Trampa u februaru 2020. potpisala sa talibanima u Dohi, bez učešća avganistanske vlade kao ravnopravne strane. Bajden je nasledio obavezu izlaska, ali je preuzeo odgovornost za način na koji je on izveden. Poslednji američki vojnik napustio je Avganistan 30. avgusta 2021, nakon haotične evakuacije i napada ISIS-K kod kapije Abbey Gate, u kojem je poginulo trinaest američkih vojnika i veliki broj avganistanskih civila.
Amerika je time okončala svoj najduži rat, ali ga nije završila na način na koji se ratovi obično završavaju. Nije postignut održiv politički kompromis niti je stvoren poredak sposoban da preživi odlazak stranog pokrovitelja.
Država građena dve decenije, uz ogromna sredstva i još veću količinu političke samouverenosti, urušila se čim je ostala bez spoljne vojne potpore. Talibani nisu toliko porazili avganistansku republiku koliko su dočekali da se ona raspadne.
Prva konferencija za novinare održana posle pada Kabula bila je svojevrsna promocija talibana 2.0. Portparol pokreta Zabihulah Mudžahid obećavao je opštu amnestiju, odsustvo revanšizma, bezbednost stranih predstavništava i poštovanje prava žena. Nekadašnji svetski negativci broj jedan nastojali su da se predstave kao pragmatičan pokret koji je, posle dvadeset godina, naučio ponešto o diplomatiji, medijima i upravljanju državom.
Rebrendiranje nije ostalo na lepim rečima. Internet su preplavili snimci nasmejanih boraca koji plešu, pevaju, poziraju u predsedničkoj palati, jedu sladoled i otkrivaju čari luna-parkova. Poruka je bila jednostavna: nova generacija talibana navodno je otvorenija, humanija i manje sklona nasilju od prethodne. Svi oni koji su u zbegovima hitali prema aerodromu, sugerisala je ta predstava, nisu razumeli da se istorija neće ponoviti.
Ipak, đavo se – kao i uvek, i tada krio između redova Mudžahidovih obećanja. Ljudska prava, a naročito prava žena, biće poštovana – ali isključivo "u okviru šerijata". U liberalnim demokratijama takva formulacija mogla je zvučati kao prostor za postepenu promenu. U talibanskom ideološkom sistemu ona je značila upravo suprotno: prava će postojati samo u meri u kojoj ih priznaje vlast koja sebe smatra jedinim merodavnim tumačem verskog zakona.
Talibani pripadaju deobandijskoj tradiciji sunitskog islama, ukorenjenoj u hanefijskom pravnom nasleđu, ali njihovu praksu oblikuju i paštunski običajni kodeks, iskustvo višedecenijskog rata, salafijski puritanizam i izrazito autoritarno poimanje verske i političke poslušnosti. Problem, dakle, nije u tome što muslimani navodno dele jedan nepromenljiv odnos prema šerijatu – ne dele ga, već u tome što talibani sopstveno krajnje restriktivno tumačenje nameću kao jedino dopušteno. Prihvatiti stvarni pluralizam, političku konkurenciju i ravnopravnost žena za njih ne bi predstavljalo puku korekciju politike, nego odricanje od ideološke esencije pokreta.
Zato je već 2021. bilo teško poverovati da se fundamentalistički softver može promeniti stavljanjem modernijeg medijskog interfejsa.
Pet godina kasnije eksperiment je završen. Devojčicama je zabranjeno školovanje posle šestog razreda, ženama univerzitetsko obrazovanje, a pristup radu, putovanju, parkovima i javnom prostoru podvrgnut je sve gušćoj mreži zabrana. Novinari, aktivisti, bivši pripadnici snaga bezbednosti i ljudi označeni kao kritičari izloženi su proizvoljnim hapšenjima, mučenju, nestancima i vansudskim ubistvima. Javna bičevanja i pogubljenja ponovo su deo političkog teatra kazne. "Amnestija" je ostala nedosanjani san – repriza surove talibanske vladavine "nova" je realnost.
Bilo bi, ipak, analitički pogrešno tvrditi da se u Avganistanu ništa nije promenilo. Talibani su uspostavili kontrolu nad gotovo čitavom državnom teritorijom – nešto što vlada podržana sa Zapada nikada nije uspela da učini. Velike kopnene operacije, svakodnevni vazdušni udari i masovna borbena dejstva koja su dve decenije razarala zemlju uglavnom su prestali. Za znatan deo stanovništva, naročito muškarce koji nisu politički ili etnički označeni kao sumnjivi, putovanje između gradova danas može biti fizički bezbednije nego tokom poslednjih godina republike.
Ali odsustvo rata nije isto što i prisustvo bezbednosti. Talibanska stabilnost počiva na monopolu sile, gušenju političkog života i pretvaranju polovine stanovništva u građane bez javnog glasa. Istovremeno, zemlju pogađa dugotrajna humanitarna katastrofa: prema procenama za 2026, pomoć je potrebna približno polovini stanovništva, dok se milioni dece suočavaju sa akutnom neuhranjenošću. Prinudni ili iznuđeni povratak velikog broja avganistanskih izbeglica iz Pakistana i Irana dodatno opterećuje zemlju bez dovoljno stanova, poslova i funkcionalnih javnih službi.
Sa druge strane, međunarodna izolacija više nije potpuna. Rusija je postala prva država koja je formalno priznala talibansku vladu, dok Kina, Iran, Indija, centralnoazijske države i pojedine arapske monarhije održavaju različite oblike pragmatičnih odnosa sa Kabulom. Zapadne države ih ne priznaju de jure – ali sa njima uveliko pregovaraju o humanitarnoj pomoći, migracijama, taocima i borbi protiv terorizma. Talibani tako postepeno dobijaju ono čemu su se nadali: de facto međunarodno priznanje, bez prethodne "normalizacije" sopstvenog ponašanja.
Najveći paradoks talibanske vlasti je ipak spoljnopolitički tj. geopolitičke prirode. Reč je naravno o sukobu sa Pakistanom.
Islamabad je decenijama bio najvažnije zaleđe avganistanskih talibana. Pakistanske bezbednosne strukture videle su u njima sredstvo za očuvanje uticaja u Avganistanu i ograničavanje indijskog prisustva. Međutim, dolazak ideoloških saveznika na vlast u Kabulu nije doneo očekivanu stratešku dubinu, već novu stratešku glavobolju.
U središtu spora nalazi se Tehrik-e Taliban (TTP) Pakistana, odnosno pakistanski talibani. TTP je organizaciono odvojen od avganistanskog pokreta, ali sa njim deli ideološke, istorijske i lične veze. Njegovi borci učestvovali su u ratu protiv međunarodnih snaga, a nakon povratka Islamskog Emirata dobili su širi prostor za sklonište, povezivanje i delovanje. Islamabad optužuje Kabul da ih štiti ili barem odbija da ih neutrališe; talibanska vlast poriče da dopušta korišćenje svoje teritorije za napade na susede.
Tokom 2026. spor je prerastao je u najteži oružani sukob dve zemlje u poslednjih više godina. Pakistan je izvodio vazdušne i artiljerijske udare na avganistanskoj teritoriji, tvrdeći da gađa infrastrukturu TTP-a, dok su talibanske snage odgovarale preko granice. U sukobima su stradali civili, raseljene su desetine hiljada ljudi, a posredovanje Kine, Katara, Turske i drugih regionalnih aktera uspelo je da proizvede samo privremene pauze.
Nekadašnji pokrovitelj i nekadašnji klijent sada jedan drugome pripisuju ono što su godinama zajedno praktikovali: pružanje utočišta oružanim grupama radi pritiska na suseda.
Unutar zemlje talibani se suočavaju sa dve međusobno potpuno različite vrste oružanih protivnika. Najopasniji je ISIS-K, regionalni ogranak Islamske države. On talibane smatra nedovoljno doslednim džihadistima i napada njihove institucije, šiitske Hazare, strane državljane i diplomatska predstavništva. Talibanska represija oslabila je deo njegovih ćelija, ali organizacija nije uništena. Štaviše, sposobnost ISIS-K da regrutuje u centralnoj Aziji i podstiče ili organizuje napade izvan Avganistana čini ga opasnijim međunarodnim akterom nego što broj njegovih operacija unutar zemlje na prvi pogled sugeriše.
Drugu vrstu protivnika predstavljaju ostaci republikanskog i antitalibanskog otpora. Najpoznatiji među njima je Nacionalni front otpora Ahmada Masuda, sina Ahmada Šaha Masuda, legendarnog "Lava iz Pandžšira". Pored njega deluje Avganistanski front slobode bivšeg načelnika Generalštaba Jasina Zije, kao i nekoliko manjih mreža. Njihove ćelije izvode zasede, atentate i napade na talibanske položaje u Pandžširu, Baglanu, Badahšanu, Kabulu i drugim provincijama. Tokom leta zabeležena je nešto veća aktivnost na severoistoku zemlje, naročito u Badahšanu.
Ipak, govoriti o novoj Severnoj alijansi za sada je iluzorno. Otpor nema jedinstvenu komandu, sigurnu teritorijalnu bazu, masovnu mobilizaciju niti spoljnog pokrovitelja spremnog da ga ozbiljno naoruža. Prema izveštaju generalnog sekretara Ujedinjenih nacija od 22. maja, opozicione grupe preuzele su odgovornost za osamnaest napada između početka februara i sredine aprila 2026, od kojih je UN potvrdio da se šesnaest dogodilo. Isti izveštaj nedvosmisleno zaključuje da one nisu predstavljale značajan izazov talibanskoj kontroli teritorije. Masud zato danas jeste simbol i mogući stožer budućeg povezivanja otpora, ali još nije komandant pobune koja može krenuti na Kabul.
Pet godina posle američkog odlaska, konačni sud o Avganistanu ne može se svesti ni na tvrdnju da je Zapad doneo slobodu, ni na tvrdnju da su talibani doneli mir. Projekat izgradnje republike završio se spektakularnim neuspehom, ali taj neuspeh ne pretvara Islamski Emirat u legitimnu ili održivu alternativu. Talibani su osvojili državu, ali nisu stvorili političku zajednicu. Smirili su većinu frontova, ali nisu uklonili uzroke nasilja. Proterali su strane vojske, ali su Avganistan ponovo pretvorili u prostor u kojem se ukrštaju džihadističke mreže, regionalna rivalstva, represija i humanitarna beda.
Na kabulskoj proslavi petogodišnjice pisalo je da je nezavisnost znak dostojanstva, ponosa i identiteta. To može biti tačno samo ako država svojim građanima priznaje pravo na sva tri. U današnjem Avganistanu takva prava imaju prvenstveno oni koji nose pušku, bradu i talibansku legitimaciju. Za sve ostale, poslednjih pet godina predstavlja nesrećno putovanje vremeplovom u koji su ukrcani protiv svoje volje.