Brzina promena u međunarodnim odnosima poslednjih nedelja mnoge je iznenadila i uznemirila. Prepirka Zelenskog sa Trampom i Vensom u Beloj kući delovala je kao zemljotres unutar evroatlantskog bloka.
Naš predsednik je opravdano inicirao produbljenu raspravu i nove odluke o spoljnoj politici u Savetu za nacionalnu bezbednost, Narodnoj skupštini i Vladi Srbije.
Nikada nije bilo lako savremenicima da pravilno i potpuno sagledaju velike istorijske promene. Ipak, svi koji imaju znanje o međunarodnoj politici, a na srcu im je sudbina Srbije, trebalo bi sada da daju svoj doprinos.
Srbija je u 20. veku imala tri strašna i pogibeljna sudara sa zapadnim silama. U periodu posle Prvog i Drugog svetskog rata, bez obzira na revolucije (tokom Prvog u Rusiji, a tokom drugog u Srbiji), Srbija je zauzela zasluženo mesto u međunarodnim okvirima – među zemljama pobednicama.
To se nije dogodilo jedino posle 1999. i to iz dva razloga: prvo, jer je obojenom revolucijom 2000. Srbija dovedena u kolonijalni položaj u odnosu na zapadne agresorske sile, i drugo, jer taj, treći sukob još nije završen. Kao u Drugom svetskom ratu, zapadne sile su prvo udarile na Srbiju, a onda na Rusiju.
I Rusija je morala da pobedi, i tada i sada.
Pokušaj Bajdenove administracije da pokretanjem rata u Ukrajini očuva svetsku hegemoniju SAD bio je potpuno neracionalan, očajnički i unapred osuđen na krah. Novi multipolarni svet ravnopravnih je već nastao i to se nije moglo promeniti. Lideri Novog sveta su naši strateški partneri Rusija i Kina, a njegov vesnik bila je Srbija.
Šta je Novi svet?
Svet utemeljen na duhovno-moralnim vrednostima, svet u kome čovek nije sredstvo, nego najviši cilj, što bi rekao Putin, svet nacionalnog suvereniteta i socijalne pravde, što bi rekao Milošević, zajednica zajedničke sudbine čovečanstva, što bi rekao Si. Najvažnije je da je ekonomija ovakvog sveta daleko efikasnija od liberalne. Zapad je svoje bogatstvo i moć zasnivao na obmani, nasilju i pljački, dok mu je čitav sistem bio i ostao defektan.
Srbija nije početkom 90-ih kasnila u razumevanju svetskih promena. Naprotiv, ona je u njima prednjačila, ostvarujući demokratski socijalizam i zalažući se za svet ravnopravnih, što danas uspešno sprovode Rusija, Kina, BRIKS i svetska većina, koji su u svemu pretekli Zapad. Srbija je jedino imala problem što se našla na putu zapadnih agresivnih imperijalnih planova i nije htela da bez borbe dozvoli cepanje države, uništenje privrede, obrazovanja, kulture i socijalne pravde.
Zapadne sile, na čelu sa SAD, Nemačkom i Britanijom i njihovom NATO ratnom mašinerijom i u sadejstvu sa fašističkim i terorističkim lokalnim grupacijama, odgajenim u zapadnom okrilju, razbile su Jugoslaviju / Istorijsku Srbiju uz građanski rat, sankcije i medijsku satanizaciju Srba i njihovih lidera, vojno intervenisale u Republici Srpskoj 1995. i SRJ 1999, uz brojne ljudske žrtve i ogromna materijalna razaranja, pre svega infrastrukture i civilnih objekata i trajnu zatrovanost životne sredine, zloupotrebljavale UN i stvorile ilegalni tribunal u Hagu za presuđivanje Srbima i opravdavanje svojih zločina, i sve to okončale "obojenom revolucijom" 5. oktobra 2000.
U periodu 2000–2012. na čelu Srbije je bila marionetska vlast, koja je uvela zapadne obaveštajne strukture i sistemsku korupciju u sve pore srpskog društva i pomoću njih uništila srpsku vojsku, privredu i bankarski sistem i umesto njih stvorila nejake kolonijalne strukture, trajno unazadila obrazovanje, zdravstvo, nauku, kulturu i informisanje. U svim ključnim državnim strukturama sedeli su u to vreme zapadni kontrolori i "savetnici", a najviše ih je bilo u ministarstvu prosvete!
Posledice su bile genocidne.
Ta marionetska garnitura je, uprkos snažnoj propagandi, izgubila podršku osiromašenog, obespravljenog i desetkovanog naroda, pa su zapadne sile prihvatile povratak na vlast patriotskih stranaka koje su Srbijom vladale 90-ih, a koje su se u međuvremenu reformisale i postale spremne na saradnju sa Zapadom bez preduslova. U periodu od 2012. do danas, Srbija je uspostavila strateško partnerstvo sa Rusijom i Kinom i ušla u proces intenzivnog privrednog oporavka, uz značajan udeo zapadnih investicija, većinsku robnu razmenu sa zapadnim zemljama, ulazak u EU kao prioritet spoljne politike i nedirnutu infrastrukturu zapadnog uticaja u zemlji.
Ako Srbija danas preispituje svoju spoljnu politiku, neophodno je da se konstatuje da imamo i moralni i pravni osnov da tražimo odgovornost, obeštećenje i otklanjanje posledica zapadne agresije iz 90-ih, uključujući ponovno ujedinjenje naših istorijskih teritorija.
Sem toga, u današnjem svetu su dominantne postale Rusija i Kina, naši istorijski prijatelji i zemlje koje svoj vrtoglavi uspon poslednjih decenija, duguju u velikoj meri našem otporu zapadnoj agresiji. Njihov moralni, vojno-politički i ekonomski potencijal nam garantuje stabilan razvoj uz postepeno otklanjanje posledica zapadne agresije. Na tom putu, bilo bi veoma važno, u najmanju ruku, potpisati Sporazum o prijateljstvu i saradnji sa Ruskom Federacijom i uključiti se u rad BRIKS u svojstvu zemlje-partnera. Imajući u vidu svetske trendove, za Srbiju bi bilo korisno uključivanje i u tešnje oblike integracije sa ovim zemljama, kao što su ŠOS, EAES, Savezna država Rusije i Belorusije.
Napuštanje od strane Trampove administracije politike aktivnog mešanja u unutrašnje stvari svih zemalja, uz ukidanje državnih struktura tome namenjenih (USAID, NED), kao i odustajanje od proksi rata protiv Rusije, obavezuje Srbiju, kao jednu od najvećih žrtava te politike, da izvrši promene u svojoj politici i da u najmanju ruku, eliminiše delovanje od Zapada zavisnih struktura u samoj Srbiji, jer one, čak i bez pune podrške Vašingtona, predstavljaju opasan destruktivni faktor, kao što očigledno dokazuje njihovo organizovano delovanje na pretvaranju protesta u Srbiji u novu "obojenu revoluciju".
Otežavajući faktor, ali i katalizator u unutrašnjem čišćenju Srbije predstavlja činjenica da su u vodećim zemljama EU i Britaniji još uvek na vlasti snage potčinjene globalističkoj oligarhiji, koje su spremne ne samo da nastave antirusku i antisrpsku politiku, nego i da se suprotstave Trampovoj administraciji, iako takav kurs EU ne može biti dugog veka.
I tako dolazimo do neophodnog minimuma promena u srpskoj politici – treba zemlju očistiti od zapadnih subverzivnih struktura, ali i sistemskih elemenata kolonijalne i koruptivne zavisnosti od neprijateljskih faktora. U poželjnoj saradnji sa (svim) razvijenim zemljama, Srbija treba da svoj državni i društveni sistem prilagođava toj saradnji na način kako to čine suverene zemlje – Rusija, Kina, Belorusija, a ne na način koji nam neprijateljske zemlje nameću kao obavezu.
Dakle, suma sumarum, ključna i neodložna promena srpske spoljne politike, koja otvara put ubrzanog razvoja i neophodnih unutrašnjih reformi u sopstvenom, a ne u tuđem interesu, mora biti odluka o obustavljanju (do daljnjeg) procesa ulaska u punopravno članstvo EU i zadržavanju na statusu pridruženog člana.
Posle toga biće moguće očistiti Augijeve štale zapadnih subverzivnih NVO i drugih struktura, uspostaviti puni suverenitet zemlje, samostalno donositi odluke o ekonomskom razvoju, otvoriti proces otklanjanja posledica zapadne agresije iz 90-ih, dok će eventualne negativne ekonomske posledice takve odluke (koje su neizbežne, ali ih ne treba precenjivati) biti moguće otkloniti zahvaljujući rastućem ekonomskom potencijalu prijateljskih zemalja, pre svega Kine.
Uloga budućeg velikog pokreta za Srbiju u tom procesu će biti veoma važna, jer će doprineti sabornom demokratskom legitimitetu, neophodnom unutrašnjem dijalogu, pa čak i stabilizaciji i očuvanju integrativnih procesa na Balkanu kojeg destabilizuju političke konvulzije EU.