Ovih dana je, na svojoj godišnjoj skupštini, Beogradski forum obeležio 25. godišnjicu. Beogradski forum se rodio 18. februara 2000. godine kao kruna višegodišnjih napora Socijalističke partije Srbije i njenog međunarodnog odeljenja da među najslavnijim i najborbenijim progresivnim partijama sveta nađe saborce i saveznike u vreme kada je zapadna oligarhija, u odsustvu globalnog otpora, nemilosrdno slamala države i narode.
Beogradski forum je istovremeno bio i nagrada i priznanje progresivnog sveta jedinom narodu, državi i partiji i njihovom vođi Slobodanu Miloševiću, koji su pružili ozbiljan otpor nemilosrdnom Molohu.
Na samom skupu bilo je 100 delegacija i čak 45 govornika sa svih kontinenata, koji su predložili i usvojili da se geslo "Za svet ravnopravnih", koje je krasilo konferenciju pod nazivom "Međunarodni odnosi u novom veku", kruniše imenom "Beogradski forum".
Dočekali smo da bude stvoren Novi svet – svet ravnopravnih, čiji smo mi bili vesnik, a koji danas predvode Rusija i Kina, BRIKS i Svetska većina. Nadam se da ćemo dočekati da neko ponese krunu koju smo sačuvali i da Srbija zauzme svoje zasluženo počasno mesto u Novom svetu.
Posle 5. oktobra iste godine, Srbiju je pokorila globalistička neman.
Učesnicima u političkom životu je zabranjeno da zastupaju ideje nacionalnog suvereniteta i socijalne pravde, kojima smo se deset godina odupirali agresiji i zločinima zapadne oligarhije: razbijanju Jugoslavije i državnog jedinstva srpskog naroda, podršci fašistima i teroristima, otimanju Kosova i Metohije, kriminalnom haškom kvazisudu, kolonizaciji čitavog regiona.
Zabranjeno je i proslavljati naše heroje i zahtevati međunarodnu pravdu i odštetu. Ta Velika zabrana, koja još uvek nije ukinuta, predstavlja najveći problem Srbije.
Posle 2012. učinjeno je mnogo da se srpska politika popravi. Gotovo sve što se moglo u tadašnjim okolnostima. Da bi zapadni centri moći pristali da na smenu zapadnim marionetama koje su prodale zemlju i uništile njenu ekonomiju i odbranu – i time izazvale ogromno nezadovoljstvo naroda, ponovo dođu na vlast partije koje su vladale 90-ih, te partije su morale da se "reformišu", prihvate zapadna "pravila" i – Veliku zabranu.
To im je omogućilo da, uz sklapanje strateškog partnerstva sa Rusijom i Kinom, ne dirajući u količinu i mehanizme zapadnog uticaja u Srbiji, postignu velike rezultate na planu obnove suvereniteta i ekonomskog oporavka Srbije.
Međutim, očajnički potez gubitničke zapadne oligarhije i pokretanje proksi rata Zapada protiv Rusije u Ukrajini, promenio je sve u svetu i učinio gotovo nemogućim nastavak dosadašnje politike u Srbiji. Sa druge strane, definitivno uspostavljanje Novog sveta i Svetske većine sa našim prijateljima – Rusijom, Kinom i BRIKS-om na čelu, otvara put ka uspostavljanju punog suvereniteta Srbije i ukidanju njene kolonijalne zavisnosti od Zapada.
Ali najvažniji je treći aspekt ove situacije, koji je stalno prisutan.
Bez ukidanja Velike zabrane, u kandžama svojih neprijatelja, Srbija je osuđena na postepeno umiranje. Ako Srbija želi da živi, da se razvija, da povrati svoje državno i teritorijalno jedinstvo (od kojeg nema pravo da odustane zbog više miliona žrtava u dva svetska rata), Velika zabrana mora biti ukinuta.
Katastrofalni po sam Zapad, efekti rata u Ukrajini, doveli su do glatkog i ubedljivog povratka Trampa na vlast i najveće promene u američkoj politici od Kenedija do danas. SAD su zvanično odbacile politiku koja je dovela do ratova u bivšoj Jugoslaviji i bivšoj Ukrajini, koji su iste prirode. Odbacile su politiku ratova i obojenih revolucija, čija smo baš mi najveća žrtva.
Ovih dana je objavljena nova američka Strategija nacionalne bezbednosti. Dmitrij Medvedev konstatuje da taj dokument "liči na pokušaj zaokreta ogromnog broda koji je dugo išao po inerciji i napokon odlučio da promeni kurs. Prvi put posle mnogo godina Vašington otvoreno govori o neophodnosti obnavljanja 'strateške stabilnosti' u Evroaziji i unapređenju odnosa sa Rusijom."
U novoj američkoj Strategiji, Rusija prvi put nije spomenuta kao "pretnja", nego kao učesnik dijaloga o stabilnosti.
Toj promeni američke politike zasad se najviše odupiru lideri tri najveće zapadnoevropske zemlje (od kojih su dve bile najveći izvor naših nevolja u HH veku) – Britanije, Nemačke i Francuske. Ali kada pažljivije pogledamo, vidimo da se radi o praktično nelegitimnim liderima, rekorderima u nepopularnosti poslednjih decenija, čiji se opstanak na vlasti meri u mesecima. Svojom strateškom promenom Vašington je zakoračio u multipolarni svet, ostavljajući NATO/EU usijane glave na smetlištu istorije.
Poslednji je trenutak da Srbija odbaci Veliku zabranu!
Iskušenja se množe – situacija je pogoršana i u Republici Srpskoj, i na Kosovu i Metohiji, i u Crnoj Gori, i u samoj Srbiji, gde su svi mnogobrojni zapadni mehanizmi uticaja – od agenturnih partija i NVO do tužilaštva, upregnuti u destabilizaciju zemlje. Novo iskušenje je i Trampov pokušaj da umesto ratovima i "revolucijama" uticaj SAD jača putem ekonomije – u našem slučaju energetike. Izuzeće mogu dobiti samo oni koji se, kao Orban, otvoreno suprotstavljaju Trampovim protivnicima u redovima EU i NATO.
Dakle, neophodne su promene srpske politike, koja je formulisana u vreme kada su odnosi u svetu bili sasvim drugačiji. Odbacivanjem velike zabrane ćemo ojačati pozicije kod naših istorijskih saveznika i strateških partnera, a ojačaćemo ih i na strani SAD. Za to se mora rizikovati pogoršanje odnosa sa odlazećim liderima tri zapadnoevropske države, ali će i to pogoršanje biti privremeno i kratkotrajno.
Bez te promene, bićemo slabiji i kod prijatelja i neprijatelja – a to je upravo ono što nam se sada dešava.
Odbacivanje Velike zabrane značiće i privremeno ili trajno ukidanje mogućnosti ulaska Srbije u prevaziđenu Evropsku uniju, koji je ionako nemoguć bez prihvatanja nezavisnosti "Kosova", a time i naše odgovornosti za zapadnu agresiju.
Manevarski prostor naše vlasti je danas objektivno sužen, ali se ipak odluka može još sasvim malo odlagati, ili se može formulisati kao suspenzija procesa ulaska u EU, dok je ona u ratu sa Rusijom i sa svojim građanima i dok njenu politiku određuju Merc, Makron i nečlan Starmer.
Ipak, cilj mora biti odustajanje od ulaska u punopravno članstvo ovakve EU, eventualno uz zadržavanje pridruženog članstva u kome se već nalazimo. Taj proces bi svakako podrazumevao i redukovanje odnosa sa NATO-om na nivo obavezan po Dejtonskom sporazumu i Rezoluciji 1244 i zabranu svih vidova NATO propagande u Srbiji.
Tačno dimenzionisanje dinamike i težine donetih odluka može da sprovede samo odgovorna vlast. Međutim, za dobru političku i svaku drugu perspektivu Srbije, neophodno je bez odlaganja stvoriti organizovanu političku snagu, koja će posle višegodišnje praznine, izazvane Velikom zabranom, početi da osmišljava i propagira politiku koju priželjkuje i podržava većina Srba. Ako je Srbija suverena i demokratska, u njoj mora postojati politička snaga kojoj je glavni cilj ono što podržava 80 odsto Srba, kako već decenijama pokazuju ankete.