Danas se jasno vidi da je zapadna oligarhija sistemski protivnik, antipod pravoslavnog sveta, ali u herojskom HIH veku, kada su se naši balkanski narodi, uz pomoć Rusije, oslobađali od osmanskog iga i vraćali na istorijsku scenu, to nije uvek bilo očigledno, pa su naši napori i žrtve, ali i herojski podvizi, morali biti mnogo veći.
I bili su.
Zbog svih tih istorijskih pouka i naše istorijske zrelosti, mi danas moramo da dobijemo odlučujuće bitke i objedinimo dva otrgnuta dela naše civilizacije, našeg pravoslavnog sveta, Ukrajinu i Balkan, sa Rusijom, odnosno Trećim Rimom.
U slučaju Ukrajine, sve je mnogo jasnije, iako je bolnije i teže. Ali, bitka je daleko odmakla i njen ishod je izvestan.
U slučaju Balkana, sve izgleda složenije, a ni put nije očigledan. Ali, značaj te bitke nije manji, jer je upravo na Balkanu kolevka naše civilizacije.
Treći Rim se rodio iz Drugog, a u prenošenju vere i znanja, ključnu ulogu su odigrali balkanski, posebno slovenski narodi.
Sveti Sava Srpski je preveo i podario Rusima i svim Slovenima Kormčuju knjigu, ekstrakt crkvenog i državotvornog rimskog prava. Kada se oslabljeno Romejsko carstvo svelo samo na Grad i okolinu, srpski Car Dušan je napravio prvi kratkotrajni pokušaj stvaranja Trećeg Rima, sa prestonicom u Prizrenu, na Kosovu.
Otprilike u isto vreme, kada je ubrzo potom, pravoslavni Balkan potonuo u osmansko more na više vekova, Rusija se najpre oslobodila mongolsko-tatarskog iga, a zatim, pod Ivanom IV Vasiljevičem, Srbinom po ženskoj liniji, postala carstvo. A transfuzija vere i pomoći je krenula u obrnutom smeru.
HIH vek je bio vreme ostvarenja snova.
Istina, posle Francuske revolucije i Napoleonovih ratova, nismo više svi težili da budemo deo jednog carstva, nego da svi bratski narodi steknu svoje nezavisne države, koje će onda graditi svoje bratske saveze. U tome velike doslednosti nije bilo, jer su nam tumačenja nudili zapadni učitelji, koji ništa nisu radili u našu korist.
Prvi su ustali Srbi i Grci. Bugarima je bilo najteže, jer su bili najbliži Carigradu. Kada su zapadne sile, posle Krimskog rata, uskratile Rusiji pravo da bude zaštitnik pravoslavnog življa u Osmanskoj imperiji, Rusija je to činila preko Srbije i njenog Kneza Mihaila, koji je marljivo od poluslobodnih država i oslobodilačkih pokreta u onim neslobodnim, radio na stvaranju Balkanskog saveza, sve dok ga nisu ubili u atentatu 1868.
A Rusija je, čim se oslobodila krimskih stega, zaigrala aktivno, najpre šaljući nekoliko hiljada dobrovoljaca, na čelu sa generalom Černjajevim, koji je postao komandant srpske vojske, u Srpsko-turski rat.
Zatim, kada to nije bilo dovoljno, ona je pokrenula Rusko-turski rat, u kome je ruska vojska, na čelu sa generalom Gurkom, oslobodila Bugarsku i obezbedila nezavisnost i slobodu za sve balkanske države. Time je Rusija napravila najveći istorijski iskorak za Balkan. Ipak, zbog otrovnog delovanja zapadnih sila, taj iskorak nije bio ni konačan, ni bez senke.
Ipak, 3. mart je u Bugarskoj i danas nacionalni praznik – Dan oslobođenja Bugarske od osmanskog iga. To je i prilika da čestitamo braći Bugarima taj veliki i da se još jednom zamislimo nad zajedničkom sudbinom.
Balkanski savez je stvoren tek 1912, naravno uz rusku podršku, kao najveći duhovni politički i vojnički zajednički podvig balkanskih naroda svih vremena. Poluostrvo je potpuno oslobođeno od Turske, ali su potpuni trijumf opet pomutile zapadne sile insistirajući na povlačenju saveznika iz predgrađa Carigrada i sa albanske obale i stvarajući dva neistorijska, veštačka islamska entiteta na pravoslavnom Balkanu: "evropski deo Turske" i državu Albaniju.
Ali, najveći udarac i do danas nezalečenu ranu, koja je na njegovom startu ubila Balkanski savez i više od 100 godina mu onemogućava da se obnovi, utičući negativno i na tok svetskih ratova i na rusko prisustvo na Balkanu, učinile su zapadne sile izazivajući svojim intrigama takozvani "Drugi balkanski rat" između Srbije i Bugarske oko teritorije današnje Severne Makedonije.
Na Zapadu su dobro znali, da ako Srbi i Bugari, dva po poreklu, jeziku i kulturi najbliža balkanska naroda nisu u savezu, onda nema ni Balkanskog saveza, ni povratka Rusije na Balkan.
Danas su praktično sve balkanske zemlje, osim Srbije, uterane u tor zvani NATO/EU. Srbija je najveća žrtva NATO/EU i to je drži izvan ovih antiruskih i neokolonijalnih struktura, ali i nju prisiljavaju da im se približava. Upravo NATO/EU drži Balkan čvrsto na evropskom začelju i pod stalnom pretnjom obnove sukoba iz 90-ih godina prošlog veka ili izazivanja novih.
Put spasa za Balkan je hitno stvaranje čvrstog državnog, političkog, vojnog i ekonomskog saveza Rusije sa Srbijom, čime bi Srbija stekla punu slobodu, ojačala i doživela prosperitet, posle čega bi njenim putem krenula Bugarska, a zatim i sve ostale balkanske zemlje.
Tek kada bude stvoren ovaj prirodni Rusko-balkanski savez, na evropskom tlu će biti ostvareni trajni mir i stabilnost.