Sopranovi nakon četvrt veka: "balkanska Amerika"

Sve je samo odvraćanje pažnje i ništa nije ozbiljno. Viđeno kao glavni spoljnji neprijatelj Amerike tog vremena, srpsko društvo danas i samo se nalazi u stanju konstantnog "odvraćanje pažnje" i "odsustva svake ozbiljnosti" što je pouzdan znak toga da je i ono uvučeno silama tog nagoveštenog kraha
Sopranovi nakon četvrt veka: "balkanska Amerika"© Photo by Anthony Neste/Getty Images

Pre četvrt veka Dejvid Čejs lansirao je svoje remek-delo: seriju Sopranove, u produkciji HBO-a, koja i zvanično spada u red najboljih serija svih vremena. Ovaj projekat smatra se najuspešnijim delom američke kulture unazad pedeset godina. Pridružio bih se tim ocenama, sa svojim skromnim poznavanjem prilika u američkoj kulturi. 

Inicijalni zaplet je vrhunski osmišljen: harizmatični mafijaš iz Njudžerzija, Toni Soprano (Džejms Gandolfini), iznenada počinje da muči muke s napadima panike za šta je okidač porodica pataka koja napušta bazen njegove luksuzne kuće. Sociopata koji je u stanju da voli samo životinje, prinuđen je da potraži pomoć tamo gde niko njegovog "kalibra" ne sme ni da pomisli da se obrati: na psihoterapeutskoj fotelji.

Doktorka Dženifer Melfi (Lorin Brako), uprkos konsenzusu struke da "takvima" poput Tonija nema pomoći, odlučuje se na rizik u ime humanosti i pristaje da se upusti u seanse, vešto skrivajući i od sebe same da je i ona jedna od žrtava zlikovčeve harizme. Nakon osamdeset i kusur sati "zabave", koliko traje šest sezona ovog remek-dela, epilog je očekivan: psihoterapija ovoj mafijaškoj grdosiji poslužila je samo za to da bude efektniji, brutalniji i promišljeniji u svojim nepočinstvima. 

U velikom intervjuu pod naslovom Zašto svako mlad u Americi gleda Sopranove?, koji je sa Dejvidom Čejsom 2021. godine, za Njujork tajms uradio Vili Stejli, eksplicitno je postavljeno važno pitanje: Kakvu je Ameriku tog vremena autor hteo da kritikuje budući da je njen glavni spoljno-politički neprijatelj tada bila Srbija?

Čejs je odgovorio decidno: "Osećao sam da stvari idu nizbrdo; zabavljamo se do smrti; nema ničega osim sranja. Sranja u svakom smislu. Počeo sam da osećam da su se predviđanja ljudi o zaglupljivanju društva obistinila i video sam kako sve postaje bezobrazno i jeftino." Spomenuo je i citat iz drame "Cena", Artura Milera iz 1968. godine: "Ako bi zatvorili prodavnice na šest meseci u ovoj zemlji, od obale do obale bi se pravio redovni masakr; to je ono što sam osećao tih dana, da je sve na prodaju – sve je bilo samo odvraćanje pažnje, i ništa nije delovalo ozbiljno. Sve mi se to činilo glupo i vodilo je ka krahu." 

Sve je bilo samo odvraćanje pažnje i ništa nije delovalo ozbiljno

Za istorijski krah jedne civilizacije i globalne procese koji ga prate, dvadeset i pet godina koliko je prošlo od Čejsovog uvida, vremenski je minimum koji je neophodan da prođe da bi se taj uvid ispostavio epohalno ispravnim. Čejs je dao dijagnozu svom društvu tačnu toliko da se bez previše greške njome može opisati i stanje u društvima koja se – bez ikakve autonomije – nalaze u orbiti američkog uticaja.

Sve je samo odvraćanje pažnje i ništa nije ozbiljno. Viđeno kao glavni spoljnji neprijatelj Amerike tog vremena, srpsko društvo danas i samo se nalazi u stanju konstantnog "odvraćanje pažnje" i "odsustva svake ozbiljnosti" što je pouzdan znak toga da je i ono uvučeno silama tog nagoveštenog kraha.

Maksima da sve ima svoju cenu i da ukoliko nije na prodaju – ne postoji, koju svi moramo da živimo danas kao autentično svoj moto, pokazuje kakav je stvarni ishod tog neprijateljstva s Amerikom koje nam je namenjeno usled njenog vlastitog unutrašnjeg decenijskog urušavanja. Zabavljajmo se do smrti i od smrti pravimo zabavu, osnovno je načelo svakog društva spektakla, a njegova logika je zarazna više od virusne pandemije.

Naša filmska industrija "živi" samo ukoliko proizvodi ono što njenim glavnim "kreatorima" liči na nešto "američko". To je nužan i dovoljan kriterijum da bi se nešto smatralo estetski uspelim. Ljuba Bandović dok glumi lika mafijaša, očigledno misli za sebe da je Džejms Gandolfini, samo zbog par slučajnih sličnosti koje deli sa njegovom pojavom.

Ekipa okupljena oko projekta "Južni vetar", samu je sebe ubedila da su napravili "naše Sopranove", o čemu javno i govore. Mnogi iz tog sveta kažu da naši današnji glumci iz industrije filma, kad glume, nesvesno samo oponašaju svoje holivudske uzore koji su na svetskom nivou ostvarili značajne uloge i na temenju njih – priznanja i slavu. 

Ipak, Gandolfini nije podnosio fanove svog lika, Tonija Soprana. Smatrao ih je nedovoljno pametnim gledaocima koji nisu bili u stanju da razluče zbilju od filmske interpretacije koja bi za cilj trebalo da ima nekakvu kritiku društva pa su zbog tog neznanja bili u stanju da tetoviraju Tonijev lik na svojim mišica, kao izraz poštovanja.

Tvrdio je za sebe da je pre "Vudi Alen od 130 kilograma", nego nemilosrdni sociopata koji prelako pleše u areni kriminalnog profita i nemilosrdnog ubijanja kao njegovog (profita) krajnjeg izraza. Ipak, sudbina koju je njegovom liku Čejs namenio, a koju je Gandolfini trebalo da nam dočara, bila je druga.

Za samog Čejsa, Gandolfinijeva gluma je "čudo". Rekao je za njega da on "glumi očima i pogledom", svojevrosnom mikro-ekspresijom koja do tada nije viđena na filmu. Svi koji smo gledali Sopranove pomno, znamo na šta Čejs misli. Kada treba da slaže sebe i druge, kada treba da donese pogubne odluke, kada treba da nam pokaže kako Toni rado živi u samoobmani, on neurotično (polu)trepće i odsutno gleda u stranu, poluzatvorenih očiju, kao da je sve vreme na izvoru svoje životne traume koju nikako ne može da reši uporno uzalud kombinujući notorni Prozak i razgovore o poreklu svoje duševne izvitoperenosti.

Takvom, brutalno kvalitetnom glumom, učinio je da nam konkretne scene komadanja ljudi u mašinama za životinjsko meso, obezglavljivanja, budu tek mačiji kašalj u odnosu na njegov pogled iza kog psihopatska ličnost donosi odluke za takva dela. U tome je Gandolfini bio neprevaziđen, toliko da se čini da je poslednja žrtva od svih bližnjih kojima je njegov Toni došao glave u seriji, naposletku bio stvarni on.

Gandolfini je umro potpuno u senci lika kog je stvorio zajedno sa Čejsom: Tonija Soprana, lika koji je epitom jedne kulture (samo)ubilačkog ponašanja koje vlastitim krajem mora da zarazi sve(t) oko sebe. 

Satira po svojoj strukturi, tragedija po svojim efektima (na nas) 

Po svojoj strukturi, Sopranovi su satira istančanog humora sa brojnim referencama na visoku kulturu. Prust, Flober, Makluan, Lakan, samo su neka od imena koja se pominju i na koja se referiše. Scenarista Metju Vajner, u petoj je sezoni stvorio čitavu epizodu pod naslovom "Sentimentalno vaspitanje", koja predstavlja izuzetan omaž drugoj Floberovoj knjizi: Madam Bovari.

Karmela Soprano u toj epizodi sasvim je predstavljena kao Ema Bovari kojoj su neodoljive čari više klase čime iz nehata samo potcrtava koliko je ona, kao neuka žena mafijaša, prosta u očima onih kojima bi da se dodvori. 

Malapropizmi su često sredstvo za postizanje duhovitih učinaka: glavni likovi iz neznanja "frljaju" se imenima iz opšte kulture kako bi prikrili svoj realan odnos prezira prema svakoj vrsti obrazovanosti. Kvazimodo je u pogrešnom sećanju jednog od likova koji naivno želi da se pohvali svojom "informisanošću": zapravo Nostradamus. 

"Arogancija neznalica" i njihova osionost, život u društvu po meri njih kojima je jedini kriterijum za međusobno opštenje uzajamno prepoznavanje spremnosti da se do ogromnog novca stigne preko ljudskih leševa, osobine su američkog društva kojima je Čejs hteo da se svojim kreativnim naporima – suprotstavi i naruga. Mafija je samo logična i krajnja konsekvenca društvenog uređenja u kojem je "sve na prodaju" i u kojoj je zabava do smrti – obavezna, a profit – sveto načelo. 

Na balkansku Ameriku uvučenu u taj vir, još uvek  ne postoji adekvatan, autentično naš umetnički odgovor. Zanimljiva činjenica, međutim, jeste da je 1999. godine američko društvo sebi pokušalo da ponudi ogledalo u vidu Sopranovih, iste godine kad su nekim drugim metodama nas i ostatak sveta hteli da ubede u našu neljudsku prirodu.

Uvučeni u bezizlazni lavirint američkih kulutur-političkih trvenja, nažalost iskreno smo počeli da verujemo kako ne postoji smisleniji odgovor – na neprilike života koji nam je neskrivljeno pripalo da ga baš ovakvog živimo – od onog muljatorskog "ljubi-brat-alkohol-kokain-sam-svoj-gazda-patriotizma". Od preprodavca na pijaci do činovnika opštine, svako je u svojoj glavi neki Toni Soprano, koji je tu da nam nešto "bratski završi". Naše je samo da ne budemo imuni na ponudu.

image