Sukob kakav svet do tada nije video, u kojem je stradalo više od 15 miliona ljudi, okončan je 11. novembra 1918. godine, sporazumom koji su u vagonu francuskog maršala Ferdinanda Foša u šumi nadomak gradića Kompijenja, nedaleko od Pariza, potpisali predstavnici Nemačke i sila Antante, odnosno Rusije, Francuske i Velike Britanije.
Oružje je na južnom frontu utihnulo dva dana kasnije, kada je Srbija potpisala primirje s Mađarskom, da bi Prvi svetski rat, koji je započeo 1914. godine, formalno bio proglašen gotovim Versajskim mirom 28. juna 1919. godine.
Istoričari, dr Goran Miloradović sa Instituta za savremenu istoriju, i akademik i diplomata Slavenko Terzić potvrdili su emisiji "Dan uveče" na TV RT Balkan da su za Srbiju, ti dani u novembru 1918. godine značili epilog četiri godine neviđenog stradanja, ali i junaštva.
Takođe, iz Moskve se uključio politikolog i narodni poslanik SSSR-a Sergej Stankevič.
Dan koji se danas, u skladu sa evropskim narativom formalno naziva dan primirja, a koji sve više Srba ponovo počinje da poima kao dan pobede, značio je vaskrsenje srpskog naroda u ratu koji Srbija nije tražila, ali u kojem je uprkos toga stala u odbranu pravde i sopstvenog dostojanstva, i za čiji je konačan ishod jedinstvo i istrajnost srpskog naroda bila ključna, kao što je ogorčeno priznao i nemački kajzer Vilhelm po abdikaciji.
U junačkim bitkama na Ceru i Kolubari, tokom legendarne odbrane Beograda, albanske golgote, u mučnom stradanju po Mačvi i Jadru, i trijumfalnom prodoru na Kajmakčalanu, stradalo je više od milion i dvesta hiljada Srba, od čega su svega 379.000 bili vojnici.
Skupa cena koju je Srbija platila za slobodu, ali i vaskrsenje srpskog roda posle do tada neviđenog stradanja dobio je svoj simbol u Natalijinoj ramondi, retkom cvetu koji raste samo na ograničenim područjima Srbije, Grčke i Severne Makedonije, poznatom po svojoj sposobnosti da se vrati u život čak i nakon što se potpuno osuši.
Akademik i diplomata Slavenko Terzić je rekao da je uzrok Prvog svetskog rata bila želja velikih sila za novom podelom sveta.
"To je sukob dva bloka iza čega je stajala težnja Austrougarske i Nemačke za ovladavanjem novim prostorom u Istočnoj i Centralnoj Evropi", rekao je Terzić u "Danu uveče", dodajući da Srbija apsolutno nije bila kriva za atentat u Sarajevu.
Ističe da Srbiji posle dva rata nije bilo u interesu da uđe u novi, međutim, kako dodaje, atentat je iskorišćen kao povod da se do kraja proširi austrougarski uticaj na Balkanu, kao i da se proturi uticaj Nemačke u srednjoj Evropi i na istoku Evrope, te da se potisne Rusija sa Balkanskog poluostrva i da se eliminiše bilo kakav oslonac ruskog uticaja na Balkanu.
"Tražio se povod za konačni obračun sa srpskim nacionalnim pokretom", rekao je Tarzić.
Osvrćući se na tadašnji naš odnos sa Rusijom, Terzić je rekao da je Rusija je bila istorijski saveznik Srbije.
"Nama nije bilo lako sa Rusima, ali mi bez Rusije 1917. nismo mogli završiti ni jedno važno nacionalno pitanje", naglasio je Terzić.
Dr Goran Miloradović sa Instituta za savremenu istoriju, je govoreći o odnosu Austrougarske prema Srbiji uoči rata, rekao da je odnos dugoročan i da se nije menjao.
"U suštini, za 100 godina nije se mnogo šta promenilo", rekao je Miloradović.
Kako kaže, još od vremena srpskih ustanaka njima se nije mirilo sa tim da se pojavi neka slovenska pravoslavna država.
Sergej Stankevič je rekao da je za Rusiju slovensko i pravoslavno bratstvo bilo od značaja.
"Rusija se nije vodila samo racionalnim razmatranjima, već i ljubavlju prema Slovenima i ljubavlju prema pravoslavcima", istakao je Stankevič.
On je ukazao da rata možda ne bi ni bilo da je Austrougarska tada pokazala spremnost na kompromis.