
Miodrag Pantović u "Relativizaciji": Poremećaj demografske ravnoteže u BiH i ko su bili Jugosloveni
Koje su demografske promene i migracije dovele do poremećaja ravnoteže između tri naroda u BiH — Srba, Hrvata i muslimana, ko su bili Jugosloveni i ko se najviše iseljavao iz BiH za vreme Jugoslavije?
Ova su neka od pitanja koja je u autorskoj emisiji "Relativizacija" sa Ljiljanom Smajlović na RT Balkan razmatrao pravnik i doktorant koji istražuje vezu između demografskih promena i sukoba Miodrag Pantović.
On je istakao da su tokom 80-ih godina prošlog veka razvijene nove teorije u demografiji, koje su kreirali ruski naučnik Petar Turčin i američki stručnjak Džek Goldston koje obuhvataju dve ključne oblasti: teoriju demografske strukturne ravnoteže i teoriju političke demografije.
"Prema tim teorijama, društvo se sastoji od četiri osnovna elementa: elite, stanovništva, države i međuljudskih odnosa", objašnjava Pantović.
Pojašnjava da su elita u društvu oni koji upravljaju, bilo da su predstavnici vlasti ili privredni lideri.
Pantović dodaje da je ključno da svi elementi društva — elita, stanovništvo, država i međuljudski odnosi — budu u ravnoteži, kako bi se izbegli konflikti.
"Ako uzmemo u obzir situaciju u BiH, gde tri naroda — Srbi, Hrvati i muslimani — dele društveno-političke resurse, ravnoteža se može održati ako rast sve tri nacije bude izjednačen u određenom vremenskom periodu. Pored toga, važno je da bude i izjednačena njihova obrazovna i starosna struktura. U tom slučaju, društvo ostaje u ravnoteži", navodi Pantović.
Pantović ocenjuje da je ravnoteža u BiH započela dolaskom Austrougarske, kada je, sa formiranjem prvih organa vlasti 1880-ih godina, uveden princip nacionalnog ključa.

Prema ovom principu, vlast u određenim lokalnim zajednicama delila se na osnovu rezultata poslednjeg popisa, što je faktički značilo da su popisi postajali izbori. On naglašava da su ovaj princip kasnije prihvatili i komunisti, a da je, na neki način, bio prisutan i za vreme Kraljevine Jugoslavije.
Međutim, kako kaže, problem ovog principa bio je taj što nije uzimao u obzir velike razlike koje su postojale među narodima u BiH, pre svega u obrazovnoj strukturi.
"Prateći istorijski razvoj od Austrougarske, preko Kraljevine Jugoslavije do komunističke Jugoslavije, primećuje se da su Srbi bili prvi koji su pristupili savremenom obrazovanju i procesu modernizacije, pa je zato prirodno što su za vreme Austrougarske, Srbi, iako su činili oko 40 odsto stanovništva, bili većina u domaćem činovničkom aparatu", ističe Pantović.
Govoreći o trenutku kada je došlo do narušavanja ravnoteže među narodima u BiH, Pantović je istakao da se to desilo kada su muslimani postali "relativna većina" u Bosni i Hercegovini.
On naglašava da je ovaj prelomni trenutak nastupio 1971. godine, kada su po prvi put, nakon 18. veka, muslimani prevazišli Srbe i Hrvate po broju.
Pantović, ipak, ističe da, i pored toga što su muslimani postali "relativna većina" po broju stanovnika, Srbi su i dalje bili dominantni po visokom obrazovanju, dodavši da su popisi iz 1971. i 1981. godine obuhvatili i kadrove na rukovodećim pozicijama, iz čega se vidi da su to bili Srbi, i to do 1991. godine.
"Prema popisu iz 1971. godine, muslimani su činili 39 procenata, a Srbi 37 procenata stanovništva BiH. Međutim, više od polovine visokoobrazovanih stanovnika bili su Srbi, dok je procenat visokoobrazovanih Muslimana bio ispod 25 procenata", navodi Pantović.
Migracije
Pantović ističe da se 1991. godine bavio analizom migracionih procesa i navodi da je od ukupnog broja Srba i Hrvata koji su u to vreme rođeni u Bosni i Hercegovini, 40 odsto Hrvata živelo van BiH, oko 30 odsto Srba i samo 5 odsto muslimana.
On naglašava da je Francuski institut za demografiju pre nekoliko godina objavio studiju o migrantskim populacijama na globalnom nivou, prema kojoj je BiH prva na svetu po broju stanovnika koji su rođeni u njoj, ali žive van nje, a ovaj procenat iznosi više od 50 odsto.
Pantović ističe izuzetan značaj popisa iz 1971. godine, ali i ukazuje da je tada Zavod za statistiku uveo kategoriju "građanin na privremenom radu", koja do tada nije postojala, prema kojoj se stanovništvo koje se iseljavalo u inostranstvo računalo kao stalno stanovništvo, što je dovelo do uvećanog broja stanovnika svih republika.
Ova praksa, prema njegovim rečima, je trajala do 2001. i 2002. godine, kada su države bivše Jugoslavije usvojile metodologiju "Eurostata", tako da se stanovnici koji žive van zemlje više ne uključuju u zbirne podatke o stanovništvu.
Govoreći o iseljavanju iz BiH, Pantović ističe da je ono bilo nejednako, pri čemu su se najviše u inostranstvo iseljavali Hrvati, i to uglavnom u Nemačku i Austriju. Što se tiče iseljavanja muslimana, on navodi da su oni tek početkom sedamdesetih godina počeli masovno da odlaze u inostranstvo, i to na geografski diferenciran način.
On takođe navodi da se, u poređenju sa Srbima i Hrvatima, muslimansko stanovništvo sedamdesetih godina sporije iseljavalo iz sela u gradove.
Pantović ukazuje i na činjenicu da je u Savezu komunista BiH bilo više od 42 odsto Srba, ali da je broj muslimana između 1971. i 1986. godine porastao za 250 odsto, što objašnjava početkom masovnog obrazovanja muslimanskog stanovništva.
"Broj visokoobrazovanih muslimana između 1971. i 1991. godine porastao je pet puta, odnosno za oko 500 odsto, dok je broj visokoobrazovanih Srba i Hrvata porastao za oko 200 odsto", navodi Pantović, naglašavajući da se time stvorila ozbiljna nova muslimanska elita.
Jugoslavija i ekonomska kriza
Pantović ističe da je između 1971. i 1981. godine došlo do značajnog ekonomskog rasta u Jugoslaviji, što je dovelo do udvostručavanja broja ljudi na rukovodećim položajima.
On navodi da je u tom periodu, kako je rastao broj visokoobrazovanih Muslimana, broj rukovodećih mesta pratio ovaj trend. Međutim, kako kaže, od početka osamdesetih godina, naročito do 1985. godine, sa ekonomskom krizom i stagnacijom, taj trend je stao, a porast nezaposlenosti bio je najizraženiji među visokoobrazovanim slojevima stanovništva.
Država nije mogla da obezbedi dovoljan broj rukovodećih pozicija, što je dovelo do masovnog nezadovoljstva.
"Visokoobrazovani, naravno, žele da se zaposle i traže položaje, a u tom trenutku u BiH dobar deo rukovodećeg kadra čine Srbi", objašnjava Pantović.
Jugosloveni u BiH
Gost Smajlovićeve je ocenio da bi se Jugosloveni u BiH mogli nazvati terminom etnoklasa.
"To je situacija kada jedna određena grupa počinje identitetski da se oseća drugačije, da ima drugačiji identitet od onog iz koga dolazi, gde je rođena, i više se izjednačava sa svojom klasom", objašnjava Pantović.
On ističe da je to bila urbana upravljačka klasa, izuzetno mlada, dodajući da je zanimljivo što se, prema popisu, vidi da su Jugosloveni u BiH bili specifični po tome što su se oba partnera u braku stoprocentno izjašnjavala kao Jugoslovene, kao i to da su stoprocentno svi bili ateisti.
Pantović naglašava da su 1981. godine svi Jugosloveni potekli iz srpskog nacionalnog korpusa, a da je između 1971. i 1981. godine broj Jugoslovena porastao za 280.000.

"Od tog broja svoj identitet je promenilo oko 140.000 Srba, 100.000 muslimana, a samo 60.000 Hrvata", navodi on.
Takođe ukazuje da je, geografski posmatrano, jugoslovenstvo bilo prisutno kod bosanskih Hrvata, ali da ga u zapadnoj Hercegovini gotovo nije ni bilo, kao što tamo nije bilo ni ateizma.
"Ako uzmete popis iz 1991. godine i vidite ko su bili Jugosloveni i ko su oni koji su se izjasnili kao ateisti, primećujete potpuno poklapanje", kaže Pantović.
On dodaje da je na tom popisu bila dominacija Jugoslovena u mlađim generacijama, dok su među starijim generacijama bili gotovo nezapaženi.
U tadašnjoj BiH, 10 odsto dece bili su Jugosloveni, iako su oni činili samo 5 odsto stanovništva na tom popisu, dok je prosečna starost Jugoslovena bila 28 godina, ukupnog stanovništva BiH 32, Muslimana 30, a Srba oko 35 godina", navodi Pantović.





