Leto 1942. Armije Osovine pokreću napad iz Harkova, na jugoistočnom frontu. Konačni cilj su naftna polja Kavkaza, potrebna Adolfu Hitleru da nastavi rat. Na tom putu im stoji luka na Volgi: Staljingrad.
Poput Napoleonove "Velike armije" u kojoj su Francuzi, Poljaci i Nemci iz raznih državica krenuli u pohod na Moskvu 1812, i Hitlerova ordija je multietnička. Dok su udarna pesnica Vermahta 6. armija i 4. oklopna armija, bokove im štite italijanska 8. armija, rumunske 3. i 4. armija, kao i mađarska 2. armija.
Kao deo 100. Lovačke divizije Vermahta bori se i 369. bojna (puk), sastavljena od dobrovoljaca iz Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Od svih Hitlerovih "saveznika", jedino oni će se boriti u samom Staljingradu, od kuće do kuće. Rumunima, Italijanima i Mađarima poverena je zaštita bokova Vermahta od kontranapada Crvene armije, koji se smatra malo verovatnim.
Operacija "Plavi" počinje u julu, a borbe za sam Staljingrad 23. avgusta. Pored strateškog značaja za kontrolu Volge i Dona, Staljingrad ima i simbolički: tokom ruskog građanskog rata 20 godina ranije, Crvenom armijom koja je uspostavila kontrolu nad gradom komandovao je lično Josif Staljin, sada generalni sekretar KPSS i vođa SSSR-a.
Uprkos danonoćnom bombardovanju iz vazduha, artiljerijskim baražima i pešadijskim i tenkovskim jurišima, Crvena armija odbija da preda Staljingrad.
Teške borbe se vode za Mamajev Kurgan (kota 102). Vodnik Jakov Pavlov i njegova jedinica 58 dana brane stambenu zgradu koja će postati poznata kao "Pavlovljev dom". Stari mlin, fabrika "Crveni oktobar", Silos, fabrika traktora "Đeržinski" i centralna železnička stanica – sve su pretvorene u tvrđave koje su nedeljama odolevale nasrtajima Nemaca.
Dok su se Nemci i njihovi hrvatski jurišnici probijali od kuće do kuće, njihovi "saveznici" držali su položaje u otvorenoj stepi duž Dona i Volge.
Sovjetski obaveštajci u izveštajima komandi NKVD navode da je moral među italijanskim i rumunskim vojnicima dosta nizak, a naoružanje slabo. Ako Crvena armija udari, naići će na staklo a ne čelik.
Pravi čovek za taj posao je Georgij Žukov, general koji je 1939. zaustavio japansku armiju na reci Kalkin gol u Mongoliji, manevrom opkoljavanja sa bokova po uzoru na antičkog generala Hanibala.
Već 19. novembra počinje sovjetska "Operacija Uran". Crvena armija udara sa severa i sa juga. Na severu razbija Italijane, Rumune i Mađare, na jugu rumunsku 4. armiju. Sovjetski tenkovi se već 22. novembra spajaju kod Kalača, na obali Dona. U samom Staljingradu u obruču ostaje oko 300.000 Nemaca, kao i 369. puk.
Rumunska 3. armija držala je front od 140km sa oko 170.000 vojnika. Između njih i Mađara nalazila se italijanska 8. armija sa oko 235.000 vojnika, među kojima je bila i jedna "hrvatska legija". Mađarska 2. armija je držala oko 200km fronta blizu Voronježa sa oko 200.000 ljudi.
Sovjetski udar razbio je sve tri formacije, uz gubitke do 50 odsto ukupnog ljudstva, kad se saberu mrtvi, ranjeni i mnogo zarobljenih.
Na jugu su sovjetski tenkovi prosto pregazili rumunsku 4. armiju, koja je držala front dužine 270 kilometara sa oko 75.000 ljudi.
General Fridrih fon Paulus predložio je proboj iz Staljingrada kako bi se spojio sa ostatkom Vermahta, ali je Hitler naredio "ni koraka nazad".
Debeli rajhsmaršal Herman Gering obećao je Hitleru da će njegova Luftvafe snabdevati 6. armiju iz vazduha. I to obećanje se pokazalo kao prazno.
Krajem januara 1943. Hitler avionom šalje Paulusu maršalsku palicu. Poruka je nedvosmislena: od pruskog oficira se očekuje da izvrši samoubistvo, jer nijedan nemački feldmaršal dosad nije pao neprijatelju u ruke. Paulus misli drugačije i 2. februara se predaje Crvenoj armiji. S njim u zarobljeništvo odlazi oko 110.000 promrzlih, izgladnelih i ranjenih Nemaca.
Od oko 900 pripadnika 369. bojne preživeće nekoliko stotina, koji su u zarobljeništvu obukli partizanske uniforme. Potpukovnik Marko Mesić, odlikovan Gvozdenim krstom Vermahta, umreće tek 1982. godine u Zagrebu.
Hitler će nastaviti da priča o "borbi ujedinjene Evrope protiv boljševičke nemani". Ne naučivši ništa iz sudbine rumunskih, italijanskih i mađarskih armija pod Staljingradom, desetine hiljada dobrovoljaca sa kontinenta hrli 1943. u Vafen-SS divizije, kojima Berlin pokušava da "krpi" rupe u Vermahtu. Jedna od tih jedinica, francuska "Šarlemanj" (Karlo Veliki), do poslednjeg daha će braniti Berlin u aprilu 1945.
Iako se na Zapadu uvrežilo mišljenje da je inicijativa na istočnom frontu prešla na stranu SSSR tek posle Kurska u leto 1943, savremeni ruski istoričari smatraju da je prava prekretnica rata bio upravo Staljingrad.
U novembru 1961, Nikita Hruščov — koji će tri godine kasnije predati Krim Ukrajinskoj SSR — menja ime grada u Volgograd, kao deo kampanje "destaljinizacije". Iako se grad i danas tako zvanično zove, svake godine na deset istorijskih datuma vraća staro ime: Staljingrad.
Grad koji se nije predao. Grad koji je Hitlerovoj ratnoj mašini polomio kičmu i preokrenuo tok rata koji će Rusi nazvati "Veliki otadžbinski" — kao jasnu paralelu Otadžbinskom ratu 1812, koji su takođe vodili protiv ujedinjene Evrope.