Dok se svet seća Jurija Gagarina kao prvog čoveka u svemiru i Valentine Tereškove kao prve žene u orbiti, jedan od najhrabrijih i najiskusnijih kosmonauta u istoriji ostao je u senci. Sergej Konstantinovič Krikaljov, rođen 27. avgusta 1958. godine u Lenjingradu (današnji Sankt Peterburg), ne samo da je držao svetski rekord za najduži ukupni boravak u svemiru punih deset godina, već je i jedini kosmonaut koji je otputovao u svemir kao sovjetski državljanin, a vratio se kada država koja ga je poslala više nije postojala.
Put ka zvezdama: Od mašinskog inženjera do kosmonauta
Krikaljovljev put ka svemiru nije bio unapred predviđen. Iako je od malih nogu sanjao o Kosmonautici, njegova majka je želela da postane lekar. Ipak, Sergej je sledio svoju strast i 1981. godine diplomirao je na Lenjingradskom mašinskom institutu (danas Sankt Peterburški tehnički univerzitet), stičući zvanje mašinskog inženjera.
Odmah nakon diplomiranja, priključio se NPO Energiji, najvećoj sovjetskoj organizaciji za dizajn svemirskih letelica sa ljudskom posadom. Tu je testirao opremu za svemirske letove, razvijao metode svemirskih operacija i učestvovao u operacijama kontrole sa zemlje.
Ključni trenutak u njegovoj ranoj karijeri došao je 1985. godine, kada je sovjetska stanica Saljut 7 izgubila kontakt sa zemljom. Krikaljov je bio deo tima za kontrolu sa zemlje koji je planirao smelu misiju spasavanja u orbiti – iskustvo koje mu je pomoglo da bude izabran za kosmonauta iste godine.
Nakon završetka osnovne obuke 1986. godine, Krikaljov je prvobitno bio raspoređen na program "Buran", sovjetski analog američkog spejs-šatla, koji je nažalost otkazan 1993. godine. Međutim, njegova sudbina je bila u orbiti, i već 1988. godine počeo je pripreme za prvi dugoročni boravak na stanici "Mir".
Prvi let: Susret sa beskonačnošću
Krikaljov je kao inženjer leta, 26. novembra 1988. godine, poleteo ka "Miru" u misiji Sojuz TM-7, zajedno sa komandantom Aleksandrom Volkovom i francuskim kosmonautom Žan-Lupom Kretjenom. Tokom 152 dana u orbiti, Krikaljov se pokazao kao izuzetan stručnjak, savladavajući složene zadatke poput popravke antena sistema za susret i spajanje "Kurs".Tokom ove misije, Krikaljov je izvršio svoje prve izlaske u otvoreni svemir (EVA), postavljajući temelje za buduće rekorde.
Vratio se na Zemlju 27. aprila 1989. godine, ali njegova najveća avantura tek je trebalo da počne.
Drugi let: Kada se država raspala
Sergej Krikaljov se 18. maja 1991. godine vratio na "Mir" kao deo posade "Mir EO-9", zajedno sa Anatolijem Arcebarskim i prvom britanskom kosmonautkinjom Helen Šarman.
Planirana misija trajala je pet meseci. Realnost je bila drugačija – mnogo drugačija.
Dok je "Mir" neumorno kružio oko Zemlje, na tlu se odvijala istorija koja je prevazilazila svaku fantastiku. Avgusta 1991. godine, dok je Krikaljov bio u orbiti, desio se neuspeli državni udar u Moskvi. Do decembra, Sovjetski Savez je prestao da postoji. Krikaljov je iz svemira, sa visine od oko 400 kilometara, posmatrao kako se njegova domovina raspada na 15 nezavisnih država.
Situacija na zemlji je bila katastrofalna. Hiperinflacija je opustošila rusku ekonomiju. Svemirska industrija, nekada ponos nacije, ostala je bez sredstava. Četiri planirana leta do "Mira" smanjena su na dva, a nijedno nije moglo da ponese dodatnog inženjera leta.
Svi članovi posade vratili su se kući – osim Krikaljova.
Kontrola misije saopštila mu je da država nema novca da ga vrati. Rusija, u očajničkoj potrazi za stranom valutom, počela je da prodaje mesta na "Miru" – Japan je platio 12 miliona dolara, Austrija 7 miliona dolara. Čak se razmatrala i prodaja same stanice.
Krikaljov je, kao jedini preostali inženjer leta, morao da ostane.
Izbor između života i dužnosti
Na stanici "Mir" nalazila se kapsula za hitnu evakuaciju Raduga. Krikaljov je mogao da se vrati u bilo kom trenutku. Ali to bi značilo napuštanje stanice – i njenu neminovnu propast. Bez kontrole, "Mir" bi se srušio, uništivši decenije naučnog rada i međunarodne investicije.
"Pitao sam se da li imam snage da preživim i završim program. Nisam bio siguran", priznao je Krikaljov godinama kasnije. Mišićna atrofija, kosmičko zračenje, rizik od raka, oslabljen imunitet – to su same neke od posledica produženog boravka u svemiru.
Misija je trajala 311 dana, duplo duže od planiranog, postavljajući tada svetski rekord.
U izolaciji, daleko od porodice, Krikaljov je tražio meda kako bi podigao duh. Umesto toga, poslali su mu limun i hren. Psihološki pritisak je bio ogroman – ne samo zbog fizičkih opasnosti, već i zbog neizvesnosti o sudbini njegove porodice u zemlji koja se transformisala pred njegovim očima.
Tek kada je Nemačka kupila njegovo mesto za 24 miliona dolara, Krikaljov je mogao da se vrati. U predgrađu Arkalika (koje je u međuvremenu postalo deo nezavisnog Kazahstana), 25. marta 1992. godine, iz kapsule Sojuz TM-13 izašao je čovek u svemirskom odelu sa natpisom "SSSR", sa sovjetskom zastavom u rukama. Iscrpljen, bled kao brašno, u stanju koje je zahtevalo pomoć četvorice ljudi.
Dom koji se vratio više nije postojao: Lenjingrad je postao Sankt Peterburg, njegova plata od 600 rubalja vredela je koliko i kilogram kobasice, a država u koju se rodio je nestala sa mape.
"Bilo je veoma prijatno uprkos gravitaciji kojoj smo morali da se suprotstavimo", sećao se Krikaljov. "Ali psihološki, teret je skinut. Bio je trenutak... Ne bih ga nazvao euforijom, ali bilo je veoma dobro."
Treći i četvrti let: Most između dve svemirske sile
Krikaljov se nikada nije predao. Nakon oporavka koji je trajao nedeljama – iako je pravilo glasilo da je potrebno isto toliko vremena koliko i boravak u orbiti za potpuni oporavak – vratio se obuci.
NASA je 1992. godine objavila da će iskusni kosmonaut leteti američkim spejs-šatlom. Krikaljov je izabran za misiju STS-60, postajući prvi Rus na američkom svemirskom brodu. Od februara 3. do 11. februara. 1994. godine, leteo je na brodu "Diskaveri", učestvujući u prvoj zajedničkoj američko-ruskoj misiji šatla.
Tokom ove misije, Krikaljov je sertifikovan za rukovanje šatlovskim manipulatorom, učestvujući u hvatanju slobodno letećih satelita. Njegovo iskustvo bilo je ključno za uspeh misije koja je označila novu eru međunarodne saradnje u svemiru.
Krikaljov je 1998. godine ponovo leteo američkim šatlom – ovog puta Endevorom u misiji STS-88, prvoj ljudskoj misiji pod programom sastavljanja Međunarodne svemirske stanice (MSS). Tokom 12 dana u orbiti, Krikaljov i komandant Robert Kabana bili su prvi koji su otvorili lukove nove stanice, spajajući ruski modul "Zarja" sa američkim modulom "Juniti".
Peti let: Prva stalna posada MSS-a
Sergej Krikaljov je 31. oktobra 2000. godine kao inženjer leta poleteo ka MSS u misiji Sojuz TM-31, zajedno sa Jurijem Gidzenkom i američkim komandantom Vilijamom Šeperdom. Oni su postali prva stalna posada Međunarodne svemirske stanice, označavajući početak neprekidnog ljudskog prisustva u orbiti koje traje do danas.
Tokom 141 dana u orbiti, posada je pripremala stanicu za buduće generacije kosmonauta, instalirala američki laboratorijski modul "Destini" i solarne panele. Krikaljov i njegove kolege dočekali su 21. vek u orbiti, simbolično spajajući dva milenijuma iznad Zemlje.
Šesti let: Kruna karijere i konačni rekord
Krikaljov je 14. aprila 2005. godine po šesti put ušao u svemir, ovog puta kao komandant Ekspedicije 11 na MSS. Pratio ga je američki astronaut Džon Filips. Tokom ove misije, 16. avgusta 2005. godine, Krikaljov je prešao prethodni rekord za ukupno vreme u svemiru od 747,5 dana koji je držao Sergej Avdejev.
Kada se vratio na Zemlju 10. oktobra 2005. godine, Krikaljov je u svojoj karijeri proveo ukupno 803 dana, 9 sati i 39 minuta u svemiru – rekord koji je ostao nepobeđen do 2015. godine. Tokom šest letova, izvršio je osam izlazaka u otvoreni svemir u trajanju od 40 sati i 58 minuta.
Lični život i strasti izvan orbite
Izvan svemira, Sergej Krikaljov je bio i ostaje izuzetno aktivan čovek. Oženjen je Jelenom Jurevnom Terehinom iz Samare, sa kojom ima ćerku Olgu, rođenu 20. februara 1990. godine. Njegovi roditelji, Konstantin Sergejevič i Nadežda Ivanovna Krikaljov, i dalje žive u Sankt Peterburgu.
Krikaljov je strastveni sportista i pilot.
Od 1977. godine bavi se akrobatskim letenjem, a 1981. je dobio zvanje majstora sporta SSSR u ovoj disciplini. Bio je član sovjetske i ruske nacionalne reprezentacije u akrobatskom letenju, šampion Moskve 1983. godine i šampion Sovjetskog Saveza 1986. godine. Godine 1997. postao je svetski šampion u ekipnom plasmanu na Prvim svetskim igrama akrobatskog letenja.
Pored letenja, uživa u plivanju, skijanju, vožnji bicikla i amaterskom radiju – njegov pozivni znak iz svemira bio je U5MIR. Asteroid 7469 nosi njegovo ime u čast.
Nagrade i priznanja
Za svoje izuzetne doprinose svemirskoj nauci, Krikaljov je dobio brojna priznanja:
Titula Heroja Sovjetskog Saveza i Orden Lenjina
Titula Heroja Ruske Federacije — prvi koji ju je dobio
Orden za zasluge prema domovini IV stepena i Orden časti
Tri NASA medalje za svemirske letove i NASA medalja za istaknutu javnu službu
Orden Uzlazećeg sunca III stepena (Japan)
Oficir Legije časti (Francuska)
Počasni građanin Sankt Peterburga od 2007. godine
Kasnija karijera i nasleđe
Krikaljov je 2007. godine penzionisan iz aktivne kosmonautike i postao potpredsednik za pilotirane programe u korporaciji Energija. Od 2009. do 2014. godine bio je načelnik Centra za obuku kosmonauta Jurija Gagarina u Zvezdanom gradu, gde je obučavao nove generacije ruskih kosmonauta.
Danas, sa 67 godina, Krikaljov se i dalje bavi sportom i naučnim istraživanjima. Njegova priča ostaje upozorenje i inspiracija: čovek može biti "zaboravljen" čak i kada bukvalno gleda istoriju kako se odvija – iz visine 400 kilometara. Ali istovremeno, njegova odlučnost, profesionalizam i žrtvovanje predstavljaju najviši ideal Kosmonautike.
Krikaljov je ne samo "poslednji sovjetski građanin" – on je most između dve ere, dve države i dve svemirske sile koje su naučile da sarađuju u beskonačnosti.