U Ruskom carstvu francuski jezik se govorio u visokom društvu, dok je seljaštvo koristilo maternji ruski jezik. Ruski jezik nije imao jedinstveni književni standard, a elite su ga smatrale simbolom siromaštva i zaostalosti. Ruski pesnik Aleksandar Puškin je izabrao jednostavan, narodni jezik, koji je bio razumljiv svima.
Njemu se danas pripisuje ključna uloga u oblikovanju modernog ruskog jezika. Štaviše, Puškinova "Oda slobodi", pesma koja slavi slobodu i osuđuje tiraniju, uticala su na ideale grupe koja je postala poznata kao dekabristi, a Puškin je 1820. godine prognan zbog svoje politički obojene poezije, a njegovi spisi su zabranjeni.
I Puškinova drama "Boris Godunov" godinama je bila zabranjena. Neke druge njegove pesme, poput "Zatvorenika" ili "Bronzanog konjanika", doživele su u početku sličnu sudbinu.
Plemići koji misle na francuskom, pevaju na italijanskom, a večeraju na engleskom
Pesnik je u mladosti pročitao čitavu biblioteku francuskih knjiga, koja je pripadala njegovom ocu. Kako je primetio istraživač Nikolaj Lobastov: "U vreme u kome je živeo Puškin u modi su bili francuski ateizam i evropski poroci. Plemići su mislili na francuskom, pevali na italijanskom, večerali na engleskom, a učili na nemačkom."
Prelomna u Puškinovom životu bila je 1825. godina, kada je došlo do ustanka dekabrista. Tada je on, posle događaja na Stefanovskom trgu, shvatio jednostavnu istinu, uočava ruski publicista i naučnik Valentin Katasonov na sajtu "Katehon": "Rusija može opstati samo ukoliko poznaje svoje korene, ukoliko zadrži svoju civilizacijsku posebnost i ukoliko ostane pravoslavna monarhija."
"Rusija je odlučila da ima svoju sopstvenu sudbinu", zapisao je u poslednjim godinama svog života Puškin. Osnovna poruka njegovih dela ostala je protivljenje stranoj – zapadnoj hegemoniji, uočava je pakistanska autorka Majra Sakib.
Primajući hrišćanstvo od Vizantije, Rusija se rano distancirala od Evrope, što joj je omogućilo da se formira kao potpuno nezavisna civilizacija, koja je izbegla čak i evropsku renesansu.
Puškin je, takođe, uvideo da pretnju po Rusiju ne predstavljaju samo evropski filozofi, poput Didroa, Voltera, Adama Smita ili Džona Loka, već i "glamurozni romani", koji su pristizali sa Zapada.
Danas možemo da kažemo da su te "glamurozne romane" zamenili podjednako "glamurozni" filmovi holivudske "A" produkcije, posvećeni sticanju novca, infatilnim zabavama i trivijalnoj propagandi "američkog načina života".
Ruska kuća bića
Ruski jezik jedan je od ključnih elemenata ruske nezavisnosti, jer jezik, kako piše ruski geopolitičar Leonid Savin na sajtu "Geopolitika", nije samo sredstvo izražavanja i komunikacije, već i svojevrsna destilacija etničke psihologije, kulture, prostornih slika, religije i ideologije, još od antičkih vremena.
Nemački filozof Martin Hajdeger nazvao je jezik "kućom bića" jednog naroda. Bez jezika, nijedan narod ne može da postoji. Svaki autentičan narod ima svoj poseban pogled na svet, koji se ogleda u jeziku, svoju jedinstvenu matricu prema kojoj se strukturira stvarnost.
Globalizacija eliminiše te razlike, pozajmljuje kulturne idiome iz određenog istorijskog konteksta i zamenjuje ih simulakrumima, koji često nemaju veze sa izvornim značenjem. Očigledno je da je istorija uticala na formiranje ruskog mentaliteta i kodova ruskog jezika, piše Savin. U Rusiji je, na primer, dodaje on, prostor važniji od vremena; za razliku od Zapada, udaljenost, širina, stepa i horizont kod Rusa imaju prednost nad vremenom i brzinom.
Treba napomenuti da je uz jezik religija drugi temelj nacionalnog identiteta. Zajedno sa jezikom, religija i tradicija stvaraju stratešku kulturu, što je imperativ za budućnost bilo kojeg naroda.
U Rusiji, crkvenoslovenski jezik i istočnopravoslavno hrišćanstvo predstavljali su složenu matricu identiteta, koja je uticala na sve društvene klase. Dvostruka funkcija jezika i religije, ističe Savin, čini samo jezgro identiteta.
Ruski jezik i ukrajinsko pitanje
Kada je reč o ruskom jeziku, Ukrajina ima svoje specifičnosti. Posle pet vekova nasilja, piše Savin, koje su počinile i Poljska i Austrija, maloruska (ukrajinska) kultura nije pokazivala nikakve antiruske tendencije, čak ni u Galiciji ili u karpatskim regionima.
O tome svedoči i peticija 100.000 stanovnika Galicije iz 1880. godine, podnesena parlamentu u Beču, u kojoj se traži pravo na učenje ruskog jezika. Međutim, napori Austro-Ugarske da stvori novi ukrajinski identitet imali su svoje političke aspekte, a "galicijski projekat" doneo je najzad svoje značajne rezultate na početku 20. veka.
Godine 1914, poslanik A. Savenko je, govoreći u Državnoj dumi, upozorio: "Ukrajinski pokret je ozbiljan politički pokret, koji predstavlja pretnju jedinstvu i integritetu Ruskog carstva."
Petar Struve je verovao da bi, ukoliko ideja ukrajinske inteligencije o posebnoj nacionalnosti postane sveopšti ideal Ukrajinaca, to dovelo do "najvećeg raskola u ruskoj narodu, što bi označilo nacionalnu katastrofu". S druge strane, čak i u Ukrajini, ruski identitet je ostao mnogo rasprostranjeniji od novog, ukrajinskog.
Na primer, 1917. godine, samo 11 odsto kijevskih studenata smatralo je sebe za Ukrajince. Novi vrhunac ukrajinizacije dogodio se tokom 1920-ih, u eri (Lenjinove) Nove ekonomske politike.
Ukrajinizacija u režiji nacista
Sledeća faza ukrajinizacije desila se tokom Drugog svetskog rata, a sprovele su je nemačke okupacione vlasti, koje su promovisale politike nacionalnog separatizma i u drugim, osvojenim oblastima pod kontrolom Trećeg rajha.
Uz pomoć Nemaca, radikalne pristalice ukrajinizacije zabranile su upotrebu ruskog jezika i uvele isključivo ukrajinski. Promene su napravljene i u obrazovnom sistemu, u kome su mogli da rade samo oni koji su znali ukrajinski. Oni koji ga nisu znali bili su otpušteni. Takve diskriminatorne akcije finansirala je nacistička Nemačka i sprovođene su uz aktivno učešće nemačkih stručnjaka.
Sledeći talas ukrajinizacije dogodio se pod Nikitom Hruščovom. Ovaj talas, međutim, zaustavio je Leonid Brežnjev. Drugim rečima, bez podrške države, ukrajinski jezik je doživeo svoju prirodnu smrt.
Poslednji talas ukrajinizacije u Maloj Rusiji (Ukrajini) došao je nakon proglašenja nezavisnosti Ukrajine. Ova nova ukrajinska "nacija" je sve očiglednije dobijala antiruski karakter.
Učite ruski
Nova sovjetska vlast je nakon rata sebi postavila za cilj da postigne potpuno ujedinjenje bivšeg carstva, nastavlja Savin. Uslov za nacionalno jedinstvo bio je da državni jezik bude isključivo ruski.
Ove planove su počeli da sprovode boljševici, predvođeni Lenjinom, a revolucionarna vlada je bila daleko radikalnija i dalekovidija od carskog režima.
U novim sovjetskim republikama, gde primarni jezik nije bio ruski (Turkmenistan, Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan, Tadžikistan, Azerbejdžan, Gruzija i Jermenija), i dalje je bilo neophodno da regionalne elite uče ruski jezik.
Na početku industrijske zone u Sovjetskom Savezu standardni jezik komunikacije je bio ruski. Štampa Komunističke partije je bila sredstvo za širenje ruskog jezika u regionima.
Čak i nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, ruski jezik ostaje jezik dijaloga između političara, biznismena i običnih građana u svim postsovjetskim državama.
Njegov status je različito regulisan u republikama bivšeg SSSR, ali, čak i u državama koje su sprovodile rusofobsku politiku, njihovi lideri su koristili ruski (ne engleski) u međusobnoj komunikaciji. Na primer, bivši predsednici Gruzije i Ukrajine – Mihail Sakašvili i Viktor Juščenko – privatno su međusobno komunicirali na ruskom.
Sveto poštovanje prema ruskom jeziku
Narode severne Evroazije ujedinjuje istorija, kultura, zajednička sudbina, radna etika, slične moralne i verske strukture i, što je naročito važno, ruski jezik.
Dan ruskog jezika i rođendan Aleksandra Puškina obeležavaju se, s razlogom, istog datuma. Puškin se s pravom smatra utemeljivačem savremenog ruskog književnog jezika – upravo je on ruskom jeziku dao novu živost, lepotu i izražajnost, približavajući ga običnim ruskim ljudima i obogatio ga novim rečima. Zahvaljujući njegovom stvaralaštvu, ruski jezik je postao ono što danas jeste – bogat, melodičan i snažan instrument književnog izraza.
Kao što je ruski filozof i geopolitičar Aleksandar Dugin zapisao u svojoj knjizi "Četvrta politička teorija":
"Naš jezik izražava smisao, lepotu, istinu i ispravnost. Ali, to nije samo dar, to nam je dato kao dug koji moramo da vratimo. Zato moramo pažljivo da učimo kako da govorimo sveti ruski jezik. To je smisao evroazijske filozofije (nije slučajno prvi vođa evroazijaca bio lingvista knez Trubeckoj), a to nije samo ljubav prema jeziku, već njegov kult, sveto poštovanje svega što se govori na ruskom."
Zbog toga je predsednik Rusije Vladimir Putin naložio naložio Vladi da pripremi nacrt ukaza o osnivanju sveruske organizacije "Rusko Puškinovo društvo".