Tokom restauratorskih radova u Arhangelskoj sabornoj crkvi, iznad grobnica velikih kneževa, otkrivena su tri sarkofaga, među njima i onaj sa moštima Svetog kneza Dmitrija Donskog. Predsedniku Rusije Vladimiru Putinu pokazali su kivot sa moštima svetitelja.
"Apsolutno jedinstveno. Čudesan pronalazak moštiju. Neverovatno", rekao je Putin.
Veliki moskovski knez Dmitrije Ivanovič Donski je 8. septembra 1380. godine, u bici na Kulikovom polju, prvi put do nogu potukao vojsku mongolske Zlatne horde. Bila je to, posle 150 godina, prva ruska pobeda nad Mongolima.
Bitka na Kulikovom polju i bitka na Kosovu
Prema rečima zamenika direktora za nauku Državnog muzeja "Kulikovo polje" Andreja Naumova: "Na Kulikovo polje su otišli predstavnici različitih gradova i kneževina, a vratio se ruski narod... U jedinstvu na Kulikovom polju je rođena Rusija".
"Pobeda na Kulikovom polju obezbedila je Moskvi status idejnog centra ujedinjenja istočnoslovenskih zemalja, pokazujući da je put ka njihovom državno-političkom jedinstvu bio jedini put ka oslobođenju od tuđinskog gospodstv", zapisao je ruski istoričar Feliks Šabuldo.
Kulikovska bitka ima svoju paralelu u srpskoj istoriji: devet godina kasnije, 1389, odigrala se Kosovska bitka. Oba mesta bitke nose ime po pticama; kulik je ime za močvarnu pticu.
Slično knezu Aleksandru Nevskom, Ruska crkva je Dmitrija Donskog svrstala među svetitelje "za dragoceni doprinos odbrani ruske zemlje i pravoslavne vere".
Srpska pravoslavna crkva kneza Lazara proslavlja kao svetog mučenika 28. juna po novom kalendaru, na Vidovdan.
Ta vremena u kojima je odrastao knez nisu bila baš dobrodošla za ruski narod, zapisao je ruski pisac Jurij Lošic u svom romanu-hronici "Dmitrije Donski". Vreme je tada bilo teško i za Srbiju i za Rusiju, baš kao i danas.
Uzgred, da bi napisao svoj roman, Loščic je tri nedelje proživeo u šatoru na mestu bitke. Međutim, postoji zaista nešto "čudesno" i "neverovatno" u pronalaženju moštiju Svetog kneza Dmitrija Donskog.
U Ukrajini se danas slavi "krvavi Uskrs" đavola
Rat koji se danas vodi u Ukrajini nije samo rat protiv Rusije, nego i rat protiv pravoslavlja, rekao je ruski mislilac Aleksandar Dugin u novoj emisiji "Eskalacija" na Radio Sputnjiku.
Kurs koji je zauzela kijevska hunta je kurs ka Zapadu, globalizmu, postmodernizmu... U Ukrajini je pravoslavlje stavljeno van zakona, nastavlja Dugin, proglašeno je neprijateljem, a pravoslavni se smatraju agentima "ruskog sveta".
Istinski ukrajinski vernici u stvari rade za Isusa Hrista, kome se ruski narod zakleo na vernost još u kijevskoj krstionici na Dnjepru, u vreme vladavine velikog kneza Vladimira. Rusi i Ukrajinci su i dalje jedinstvena, nerazdvojna zajednica – istorijska, verska i kulturna – koja se zavetovala Hristu.
S druge strane su, kaže Dugin, ukrajinski nacionalisti, globalisti, zapadnjaci i neonacisti koji su prekršili sveti zavet. Ukrajina je trenutno "teritorija pod vlašću Satane", kaže Dugin, o čemu svedoči i nedavno ubistvo monaha u Svjatogorskoj lavri.
Ubistvo svjatogorskog monaha, upozorava on, kao i sve što oni rade, poput ubijanja dece u vrtiću u Krasnodaru, karike su jednog te istog lanca, deo satanske litanije, takozvanog "krvavog Uskrsa", koji se sada slavi u Ukrajini.
Paralelno s tim, Ukrajinci danas, podižući svoj naopaki "panteon" nacistima, odaju počast Banderi, Meljniku, i ponovo sahranjuju dželate, ubice, sadiste... Kada kažemo da se Ukrajina pretvorila u satansko društvo, to više nije metafora, preterivanje ili propagandni kliše. Nešto strašno se dešava na našem ruskom tlu, na njegovom ukrajinskom delu, uočava ruski mislilac, nešto što podseća na Gogoljeva mračna proročanstva i najstrašnije scene iz pakla.
Ljudi u Ukrajini danas su primorani da se klanjaju ostacima ovih zločinaca, a to je istinsko izopačenje celokupne crkvene tradicije; oni slave "prave satanske 'mošti'. Prljavo, tamno meso ubica i manijaka, tvrdi Dugin, u potpunom raspadanju, koristi se da se otvore vrata pakla.
Drugim rečima: to je večita bitka između Boga i đavola, koja upravo dostiže svoju kulminaciju. Svi đavoli su danas na zemlji...
Ponekad je čudo samo čudo
Do otkrića moštiju Dmitrija Donskog došlo je u naročito teškom trenutku po Rusiju, a mnogi su odmah uočili simboliku ovog događaja, uključujući i predstavnike Ruske pravoslavne crkve. Zapravo, u pitanju je pravo čudo, rekao je ruski mislilac.
Često ne verujemo u čuda, naglašava Dugin, ali "ponekad je čudo samo čudo".
"Bio sam tamo", dodao je, a "Makarov i Batalov, koji rukovode arheološkim iskopavanjima u Kremlju, ispričali su mi kako se to dogodilo".
Identitet moštiju je nepobitno potvrđen genetskim testiranjem. Što je još važnije, mošti su u potpunosti sačuvane. "Lično sam video telo koje je, tokom više od 600 godina, moglo da se pretvori u prah, ali mošti su netruležne, a lobanja nosi trag udarca tatarskog ratnika", kaže ruski mislilac.
Kao što je poznato, Dmitrij Donski se lično borio na Kulikovom polju, a devet godina kasnije je preminuo od posledica rana zadobijenih u bici.
Njegova svetost patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril došao je da se pokloni moštima. Predsednik Putin im se poklonio 20. avgusta. Stigao sam 21. avgusta, priseća se Dugin, sa svojim prijateljem Konstantinom Malofejevim i Nikitom Mihalkovim. Stigli smo u Kremlj bukvalno sat vremena pre nego što je sarkofag konačno zatvoren...
A to je veoma simboličan datum, jer je 21. avgusta 1380. godine, Dmitrij Donskoj krenuo iz Moskve u Kulikovsku bitku. Poštovanje koje su iskazali predsednik Putin i patrijarh Kiril, primećuje Dugin, predstavlja "pravu simfoniju vlasti", države i crkve.
Predsednik je, prema rečima očevidaca, izašao iz Arhangelske saborne crkve potpuno promenjen, prosvetljen, nakon što se poklonio moštima, dodaje Dugin.
Ruski reditelj Nikita Mihalkov se, moleći se nad sarkofagom, obratio svetitelju: "Pomozi nam, svetitelju, potrebna nam je tvoja pomoć, tvoje molitve i tvoje saosećanje". Jer, za Rusiju se danas opet rešava pitanje "biti ili ne biti".
Mi, Rusi, zaključuje Dugin, upravo marširamo ka novom Kulikovom polju: otkriće moštiju je znak sa samog neba.
Narodno sećanje na podvig Dmitrija Donskog
Sahranjivanje Dimitrija Donskog obavljeno je 20. maja 1389, a njegov kovčeg je položen u velikokneževsku grobnicu, ispod svodova Arhangelske saborne crkve, pored grobnica njegovog oca, strica i dede.
"Čitava Moskva, mlada i stara, došla je da se oprosti od njega", čitamo u romanu Jurija Loščica.
Narednih godina i decenija počelo je da se uobličava narodno sećanje na velikog kneza i vojskovođu, koji je ostvario veliku pobedu za Rusiju.
Već u leto 1391. godine, "Moskovljani su postali svedoci jednog izvanrednog događaja, kada su se tri plemenita člana mongolske orda – Bahtihoz, Kidirhoz i Mamathoz – pojavili pred naslednikom Svetog Dmitrija, velikim knezom Vasilijem Dmitrijevičem, i izrazili želju da služe moskovskom domu i pređu u pravoslavlje", piše Loščic.
Kršteni su ne u crkvi, već direktno u reci Moskvi, dodaje ruski pisac, a stanovnici prestonice su došli da im čestitaju, jer takav događaj nije bio ništa manje značajan od vojne pobede.
Godine 1393, po nalogu velike kneginje Jevdokije Dmitrijevne, počela je izgradnja "belokamene crkve Rođenja Bogorodice u Kremlju", u spomen na veliku bitku koja se odigrala na ovaj praznik. Ova crkva je delimično sačuvana do današnjeg dana.
Prema široko rasprostranjenom mišljenju naučnika, "Zadonščina" i "Povest o životu i smrti velikog kneza Dmitrija Ivanoviča" napisane su 1390-ih.
Godine 1480, sukob između ruske i mongolske vojske na reci Ugri označio je konačno oslobođenje Rusije od mongolske vlasti, koja je počela upravo 8. septembra 1380. godine. Trebalo je stotinu godina, kaže Loščic, da se dovrši veliko delo Dmitrija Donskog.
Rusija je sve izdržala
U takvim prilikama, neka druga država bi bila potpuno zgnječena, zbrisana sa lica zemlje. Rusija je, međutim, izdržala. Smanjivala se i trpela nečuvene žrtve, da bi kasnije, u 16. veku, počela nagli rast, širenje, naseljavanje ogromnih teritorija i uključivanje novih naroda i vera.
Godine 1988, tokom jubilarnih proslava povodom 1000. godišnjice Krštenja Rusije, održana je i kanonizacija Svetog kneza Dmitrija Donskog. Više od šest vekova nas deli od kratkog, brzog života Svetog kneza Dmitrija, od bitke koja je ovekovečila njegovo ime.
I što su teža bila iskušenja koje su se događala otadžbini, to su bila svetlija imena velikih sinova Rusije, koji su položili svoje živote za svoje prijatelje, dodaje ruski pisac.
Zaista, tako je bilo i biće, zaključuje Loščic. Sećanje na velikog kneza se proširilo i obogatilo, utisnulo u umetnost, u kamen i u reč, usmenu i pisanu...