Uskoro se bliži 20. godišnjica od nastanka Superlige, fudbalskog prvenstva samostalne Srbije. Sa njom, počela je i era globalizacije kao nikada pre, pošto su terene od Subotice do Vranja osetile kopačke igrača iz svih krajeva sveta.
Bilo ih je iz Indonezije i Iraka, Benina i Burkine Faso, Zambije i Zimbabvea. Ali začudo, Superliga Srbije nikada nije imala svog Irca. Sve do sada - i iznenađujućeg dolaska Šejna O'Nila u redove Radničkog 1923.
Zato je RT Balkan pohitao u Kragujevac da sazna kako je doskorašnji defanzivac Toronta stigao na "Čika Daču", i otkud da je momak koji je nedavno delio teren s Lionelom Mesijem i Luisom Suarezom postao jedno od neobičnijih superligaških pojačanja u poslednje vreme.
Ali u ovoj priči, malo toga je bilo onako kako se na prvi pogled očekivalo.
Otkrili smo da O'Nil ima dobar razlog da bude navijač Denver Nagetsa i Nikole Jokića, da je zbog Novaka Đokovića prešao "pola" Evrope i da je bio i rival i saigrač velikog broja igrača evropske i svetske klase.
Kako iz MLS-a u Srbiju?
Prošlo je desetak dana otkako je Radnički 1923 ozvaničio dolazak O'Nila, 31-godišnjaka rodom iz Korka, na ugovor do leta 2026. godine. Samo četiri meseca ranije, O'Nil je bio starter protiv Inter Majamija, krcatog nekadašnjim zvezdama Barselone. Otkud on u Kragujevcu?
"To je dobro pitanje. Posle nekoliko izazovnih godina u MLS-u, gde nisam više toliko uživao u fudbalu kao pre, odlučio sam da bih mogao da se vratim u Evropu. Želeo sam da što više iskusim novih stvari u ovoj fazi karijere, jer sada više razmišljam o tome šta ću raditi nakon igranja. Želeo sam da iskusim nešto novo", započinje O'Nil razgovor za RT Balkan.
"Imao sam ponude iz Škotske i Irske koje se na kraju nisu ostvarile iz različitih razloga i dobio sam poziv za razgovor sa Slavkom Perovićem, sportskim direktorom. Pričali smo preko 'Zuma' i nekako sam osetio da je ovo interesantno i svidelo mi se ono što mi je ispričao. Naravno, raspitao sam se na dosta strana o ligi, o gradu, o zemlji, pre nego što sam doneo odluku da potpišem."
Kako kaže, nije mu dugo trebalo da primeti da u Radničkom vlada odlična atmosfera - jedna od stvari koja mu je nedostajala tokom tri godine nastupanja za Toronto.
"Stvarno mi se dopada kako sve to izgleda u svlačionici. Igrači su bili vrlo srdačni i odmah mogu da vidim da među njima postoji zajedništvo. Tome sam se i nadao. U mom prethodnom timu nije bilo toliko zajedništva, a ja volim kada osećam da sam deo pravog tima, da radimo ka ostvarenju zajedničkog cilja. Video sam da je ovde intenzitet rada na dosta visokom nivou, tako da se postepeno na sve navikavam", objašnjava O'Nil.
Ovaj defanzivac još uvek nije debitovao za Kragujevčane i sa klupe je posmatrao prolećne pobede 1:0 protiv Mladosti i Tekstilca. Još uvek se vraća u formu posle duge zimske pauze, a na pomen podatka da će kada kroči na teren postati prvi Irac u istoriji Superlige, na to gleda sa drugačije tačke gledišta.
I Irac i Amerikanac, ali i "srpska povezanost"
"Rođen sam u Irskoj, ali kada sam bio mali, moj otac je dobio 'zelenu kartu' i cela porodica se preselila u Sjedinjene Države. Tako da sam ceo život živeo u Americi. Svako leto sam provodio u Irskoj, jer je majka želela da što više provodi vremena u svojoj zemlji, pa sam ostvario i pravu povezanost sa mojim poreklom."
Odrastao je u Boulderu, u gradiću u Koloradu na 40 kilometara od Denvera. Logično, košarka se sama nameće kao tema.
"Da, mi imamo tu 'srpsku povezanost' sad. Navijam za Denver i sjajno je što imamo Nikolu Jokića. To je kul, jer se onda i svet nekako čini manjim mestom. Imamo najboljeg igrača u NBA ligi koji potiče iz Sombora. Ako je on mogao da dođe u Denver, što ne bih ja mogao u Srbiju", rezonuje O'Nil.
Ljubav prema košarci gaji još iz vremena srednjoškolskih dana, kada je taj sport u njegovom životu bio "barabar" s fudbalom.
"Imao sam sreću da je moj stariji brat bio igrač godine u svojoj poslednjoj godini srednje škole, i nije dobijao pozive koledža. To mi je bio znak da od košarke neće biti ništa, jer je on ionako bio bolji od mene. Više sam se fokusirao na fudbal, trebalo je da odem na Univerzitet u Virdžiniji, ali sam kao deo Kolorado Rapidsa sa 18 godina dobio profesionalan ugovor u prvom timu. MLS je tada počeo da se menja i okreće mladim domaćim igračima, pa sam imao sreće. Majka se ljutila što nisam otišao na koledž, ali postao sam profesionalac."
Nakon tri godine igranja u MLS ligi za Kolorado, usledio je prvi prelazak u Evropu. Potpisao je za Apolon iz Limasola, ali je tokom tri godine u Evropi igrao isključivo za druge klubove - belgijski Muskron, engleski Kembridž i holandske timove Bredu i Ekscelsior.
"Dolazak u Evropu me je spustio na zemlju. U Americi smo imali sve najbolje uslove, najlepše teretane, sjajne terene. U Evropi nije sve bilo tako bajno, a uz sve to, vrlo često nisam ni dobijao šansu. U Belgiji sam igrao sa dosta srpskih igrača - Nikolom Gulanom, Nikolom Aksentijevićem, Filipom Markovićem, Markom Pavlovskim, Markom Šćepovićem - i bilo je lepo iskustvo. Ali bio sam 22-godišnjak iz Amerike, tamo negde u Evropi, nisam igrao i verujem da je za sve to bilo malo čudno", priseća se O'Nil.
"U Engleskoj mi je bilo teško jer sam se više oslanjao na tehniku nego na fizičku snagu, pa mi je zato i vreme u Holandiji bolje odgovaralo. Ali kad sam završio u Ekscelsioru, stigle su nove ponude iz MLS-a i mislio sam da možda neću imati bolju priliku da se vratim u Ameriku."
Saigrači Nani, Insinje i Bernardeski, rivali Mesi i Suarez
O'Nil je 2018. potpisao za Orlando siti, gde je igrao rame uz rame s Nanijem, bivšim igračem Mančester junajteda, ali i Mohamedom El Monirom, nekadašnjim bekom Partizana.
"Sećam se Mohameda, kakav sjajan momak. Bio je vrlo talentovan igrač, ali smo u timu bili samo šest meseci. Sjajan saigrač. Isto moram da kažem i za Nanija, on je zapravo bio neverovatan. Ne samo da je u obe noge posedovao 'top', nego je i fizički bio surovo snažan, iako je već bio u godinama", priseća se momak iz Korka i jedne anegdote s Portugalcem:
"Nekad bi bio frustriran na terenu jer tada Orlando još nije bio tako snažan tim. Ali sećam se da je imao običaj da izvede nas igrače na piće ili na večeru, voleo je da vodi računa o saigračima, a mnoge zvezde koje dođu iz Evrope ne rade baš takve stvari."
Od američkih igrača na njega je najveći utisak ostavio Majkl Bredli, delio je svlačionicu na kratko sa Klintom Dempsijem, a u Orlandu mu je saigrač bio i američki reprezentativac Saša Klještan, sin Slavka Klještana, Sarajlije koji je svojevremeno nosio dres tamošnjeg Željezničara.
"Saša je stvarno zanimljiv tip, ima sjajan karakter. Čuli smo se pre nekoliko meseci i baš mi je pričao da je jednom sa SAD igrao protiv Bosne i Hercegovine i tada mu je došla gomila rodbine iz Srbije da ga podrži. Sve ih je sreo posle utakmice, ali oni nisu baš pričali engleski, tako da je to bila zanimljiva situacija", smeje se O'Nil.
Posle dve godine u Orlandu, usledile su dve u Sijetlu. Sa Saundersima je čak igrao u finalu MLS-a u kom su izgubili od Kolumbusa, a potom su usledile tri izazovne godine u Torontu.
"U Torontu nije bilo tako lako, postalo je izazovno iskustvo. MLS je teška liga zbog stalnih dugih putovanja i velikog broja utakmica. Lorenco Insinje je tehnički neverovatno talentovan i živopisan je lik, ali ume da bude jako negativan kada stvari ne idu baš po njegovom. Federiko Bernardeski je isto veoma zanimljiv, uvek je spreman za šalu, a od njega sam naučio koliko ozbiljan profesionalac može da se bude. U Torontu je kratko bio i Domeniko Krišito, kakav je to igrač! Činio je da stvari izgledaju tako lako i bilo mi je žao što je tako brzo otišao iz Toronta."
A u Kanadi je O'Nil imao priliku i da vidi kako je to kada se na terenu pojavi Lionel Mesi.
"Igrali smo protiv Majamija i stadion je odmah bio krcat. Ceo taj cirkus oko njega je neverovatan. On je jedini igrač koji ima tu neku mističnost oko sebe. Počeo je meč na klupi, a kad je izašao na zagrevanje, niko na stadionu više nije gledao utakmicu. Stadion je poludeo kad je ušao u igru, na kratko smo bili jedan pored drugog, i onda sam ja bio zamenjen. Igrao sam i protiv Suareza jednom drugom prilikom, kad je Mesi bio povređen, ali nam je on brzo dao dva gola, tako da nisam stigao da uživam u tome protiv kakvog igrača igram", smeje se O'Nil.
Na pomen rastućeg broja srpskih igrača u MLS-u, O'Nil je očito upućen.
"Da, znam nekolicinu. Dejan Joveljić je od igrača koji ulazi s klupe postao igrač koji donosi titulu i to je bilo zanimljivo videti. Sad je postao važno pojačanje Kanzas sitija, to mi deluje kao dobra stvar za njega. Ranko Veselinović je u Vankuveru, a u njihovom rezervnom timu igra moj mlađi brat Mark. Znam i da su u Njujorku dvojica srpskih igrača (Jovan Mijatović i Strahinja Tanasijević, prim. aut)."
Sada je i jedan Amerikanac otišao u suprotnom smeru. Na pomen života u Srbiji i upoznavanja Kragujevca, priča nekako ponovo odlazi na sport.
"O Srbiji učim, a zbog Đokovića sam putovao celu noć"
"Nisam znao previše o Srbiji, jer sam mislio da ste u Evropskoj uniji. Nisam znao ni koliko prirodnih lepota imate, poput Nacionalnog parka Tara, i već vidim da ću imati dosta toga da obilazim po Srbiji. Radujem se i istraživanju istorije, vidim da je to ovde velika stvar, i želim da naučim što više. Ali ono što je očigledno je koliko ste dobri u sportu", priča O'Nil sada već u dahu.
"Vi stvarno imate neverovatne sportiste. Eto Jokić, koga sam gledao uživo u Orlandu kad su došli da igraju protiv Medžika. Na Olimpijskim igrama su Amerikanci stvarno bili u problemu protiv Srbije. Bilo je tako blizu, imali ste i onaj otvoren šut za tri poena (Ognjena Dobrića, prim.aut.) i da je pogodio bilo bi teško za nas", prepričava nam svaki detalj polufinala koje i dalje boli svakog navijača Srbije.
Ali posle "trljanja soli na ranu", O'Nil podiže raspoloženje otkrićem da prati dešavanja i u svetu tenisa.
"Novak Đoković je neverovatan. Kad sam igrao za Muskron, imao sam priliku da odem s drugarom za London, da gledamo finale Završnog mastersa protiv Rodžera Federera. Premišljali smo se, jer je bilo komplikovano vraćati se vozom za Pariz, pa za Lil, pa onda u Muskron jer se finale igralo u osam uveče. Ali nas je neki Australijanac ispred nas čuo o čemu pričamo i rekao nam da obavezno odemo na meč jer će to biti iskustvo koje se pruža jednom u životu", priseća se defanzivac Radničkog.
"Rekao nam je da uradimo šta god treba da odemo na meč i to smo i uradili. Bilo je neverovatno! Bilo je ludo gledati takav kvalitet tenisa uživo. Posle smo se čitavu noć vraćali za Pariz, ali stvarno je vredelo ostati. Đoković je pobedio (6:3, 6:4, prim.aut), i to je bio prvi i jedini teniski meč koji sam pogledao uživo", sleže O'Nil ramenima, svestan kakav je srećnik bio tog dana.
Dosta je bilo priče, sada je vreme za oporavak. Šejn se još uvek navikava na fizički zahtevne treninge u timu Feđe Dudića i želi da što pre debituje za Radnički. Na kraju razgovora, iznenada pruža svoj telefon sa otvorenom mapom.
"Upišite mi koja mesta moram da posetim. Uskoro će mi se ovde pridružiti i supruga, pa želim da vidim što više toga u Srbiji", kaže za RT Balkan Šejn O'Nil, uskoro prvi Irac na terenima Superlige.