"Broj 24"

Putovanje Endža Postekoglua je ponajmanje priča o fudbalu. Mnogo više je lekcija o ljubavi, požrtvovanju, porodici i snovima

Crno-bela fotografija deteta prodornog pogleda, bez osmeha ali sa urednom kravatom i brojem "24" u rukama, donekle krije karakter Endža Postekoglua i otkriva smisao njegovog pohoda na evropski fudbal.

Ona je, svakako, jedan od motiva i motora koji pokreće ovog harizmatičnog Australijanca grčkih korena.

Fotografija je nastala u Melburnu, kada su Postekogluovi iskoračili sa broda "tamo dole", miljama daleko od njihove otadžbine.

I fudbalski put ovog trenera, koji je uneo svež vazduh u evropski fudbal, bio je poput tog putovanja – dugačak, težak, uz puno nemirnog mora.

Totenhem je na čelu tabele u Premijer ligi – ima 23 boda iz devet mečeva, a "pevci" su postigli 20 golova uz osam primljenih.

Endž je postao prvi Australijanac na klupi nekog premijerligaša, a onda je postao i trener koji je osvojio najviše bodova u prvih devet mečeva – sedam pobeda i dva remija. 

Proglašen je trenerom meseca za avgust i septembar, Robi Vilijams je prepevao svoju najpoznatiju pesmu zbog njega, zaludeo je čitavu Evropu prethodnih meseci...

Ali, ništa od svega pobrojanog nije Endžov cilj.

A da bismo shvatili njegovu ideju, cilj i odredište – neophodno je vratiti se na sam početak njegovog neverovatnog putovanja.

U Atinu.

Koferi u rukama, a u njima snovi i ljubav prema fudbalu

Angelos Postekoglu je rođen u prestonici Grčke 1965. godine. 

Kada je imao dve godine, na vlast u Grčkoj je došla vojna hunta.

"Režim pukovnika", podmazan novcem iz SAD jer je bio "bedem zaštite od širenja komunizma", doneo je nestabilnost i nezadovoljstvo u zemlji.

Tri godine kasnije, Dimitris i Voula su spakovali stvari u dva kofera, uzeli za ruke sina i kćerku, pa krenuli trbuhom za kruhom.

Na kraj sveta.

"Broj 24", koji u rukama drži Angelos je imigracioni broj koji je dobio po dolasku u Melburn.

Putovali su 30 dana u nepoznato, gde ih ne čeka niko i gde nemaju ništa. Imali su samo kartu za ukrcavanje, a u koferima su poneli snove o boljoj budućnosti za decu (otac je poneo i ljubav prema AEK-u i fudbalu, ali doći ćemo dotle).

Jedno vreme su proveli u nekoj vrsti izbegličkog kampa, pre nego što su se uselili u kuću, koju su dugo delili sa još jednom porodicom.

Dimitris, od dolaska u Australiju poznatiji kao Džim, bio je fizički radnik. Ustajao je "sa petlovima", pre nego što deca doručkuju, a dolazio kući kasno. Nije bilo previše slobodnog vremena i hedonizma. Sa porodicom je provodio vreme za trpezarijskim stolom, za večerom, nakon koje bi, umoran, zaspao na kauču.

Iz ugla dečaka, bilo je vraški teško zbližiti se i povezati sa ocem. Ali kako to deca snalažljivo umeju – Angelos je pronašao način čak i kada je prostor za manevar bio skučen.

Jedini dan u sedmici, kada je Angelos mogao da se druži sa ocem i vidi ga onakvim kakav, zapravo jeste, bila je nedelja.

Nedelje su bile nedodirljive, raspored je bio rigidan: ujutru crkva, a posle – fudbal.

Stadion je mesto na kojem je Džim ponovo bio Dimitris. Jedino mesto na kojem je Angelos mogao da vidi oca istinski radosnim.

Uzimao je sina za ruku i vodio ga na utakmice kluba Saut Melburn Helas, kluba koji su osnovali grči iseljenici.

Kada se prođe kroz kapije stadiona – gužva, buka, miris suvlakija u vazduhu i eho grčkog jezika oko terena – otkrivali su malom Angelosu nove dimenzije njegovog heroja.

Činilo mu se da su svi oni razgovori koje je Dimitris vodio u glavi tokom nedelje zbog jezičke barijere, kuljali na površinu tog dana.

"Roditelji su morali da se snađu bez, praktično, mogućnosti govora. Sećam se jedne priče... Komšija je obavestio oca da neko poklanja dušek i da mogu da ga uzmu i donesu kući. Oni su ga pokupili, ali su zaboravili put do kuće, pa su ga satima nosili na ramenima, jer nisu znali da pitaju za smernice. Tata je to često prepričavao i svi smo se smejali, ali sam siguran da mu nije bilo smešno kada je teglio."

Nelson Mandela je rekao da sport ima moć da spoji ljude i promeni svet.

Tih nedelja, fudbal je iznova menjao svet jednog dečaka.

Zbog tih nedelja, po sopstvenom priznanju, Endž je zavoleo fudbal i klub Saut Melburn – zbog toga šta je činio za njegovog oca. I od njegovog oca. 

"Brzo sam se shvatio da ga fudbal čini srećnim. Isto tako, shvatio sam da ću mu se približiti ukoliko volim ono što on voli."

Fudbal, shvatio je to Angelos odmah, mnogo je više od igre i sporta. Bio je način da se poveže sa ocem. Bio je beg od teškog života. Bio je način da se uklopi.

"Kao dete, želite da se uklopite. To nije bilo lako, kada sam znao da dolazim iz druge zemlje i da imam dugačko prezime zbog kojeg drugi lome jezik. Za dečaka je bilo najlakše uklopiti se kroz sport."

Fudbal je, mnogo brže od broda Atina-Melburn, uzimao dečaka pod svoje.

Knjige i časopisi sa starim datumom, bile su prozor u fudbalski svet za Angelosa, pošto fudbal nije (bio) previše popularan u Australiji. Na TV ekranima je od fudbala bila samo engleska Prva divizija, ono što je danas Premijer liga.

"Obožavao sam Liverpul, Bila Šenklija i 'but rum'... Keni Dalgliš je bio kralj za mene. Oduševljavao me svaki njegov potez, u dresu Seltika, Liverpula ili Škotske."

Uvučen je bio Angelos u svet fantazija, maštajući i znajući vrlo rano da će, čime god se bude bavio, fudbal biti po sredi.

Melburn-Jokohama-Glazgov-London

Sasvim logično i očekivano, Endž je karijeru počeo u Saut Melburnu. 

Završio je prerano sa igranjem zbog povrede – sa 27 godina, ali je osvojio dve titule šampiona sa svojim klubom.

Do druge od te dva, 1991. godine, tim je vodio sa klupe legendarni Ferenc Puškaš, a ekipu na terenu Postekoglu sa kapitenskom trakom.

"Imao sam sreće – kada je došao u Australiju, engleski mu nije bio najbolji. Ali trenirao je Panatinaikos, pa mu je grčki bio pristojan, a ja sam bio nešto poput prevodioca. Često sam dolazio po njega svojim raspalim autom, zbog kojeg me je bilo sramota."

Endž na terenu, čuveni Puškaš na klupi, a na tribinama, naravno, Dimitris. Zapravo, čak je i on u jednom trenutku bio i na terenu.

"Imam snimak finala, kada sam bio kapiten i kada smo osvojili trofej. Krenuli smo u počasni krug sa peharom, publika je utrčala na teren, mnogi nisu bili srećni zbog toga. On je bio u središtu dešavanja. Nekako je završio pored mene. Čovek u tim godinama preskače ogradu da bi podelio taj trenutak sa mnom."

Trenersku karijeru, opet – sasvim logično i očekivano, započeo je na istom mestu.

Iako je od starta želeo da kreira svoju filozofiju i progura svoju ideju, mnogo toga je naučio od Puškaša, pa vreme provedeno sa njim smatra neprocenjivim.

"Upijao sam sve što su treneri govorili, naročito Ferenc. Koliko me naučio o fudbalu i trenerskom poslu, toliko me naučio i o tome šta znači biti čovek. Bio je jedan od najboljih fudbalera u istoriji, a opet, jedna od najpristojnijih osoba koje sam upoznao. Svi smo želeli da igramo za njega, ne zbog toga što je sve postigao i zbog toga kakav je trener, već zbog toga kakva je osoba."

Nakon Melburna, Postekoglu je vodio mlađe selekcije Australije.

Nije imao previše uspeha, a nedugo nakon žustre rasprave sa analitičarem u živom programu na televiziji, dobio je otkaz. 

Da bi pronašao novi posao, morao je da se vrati na početak – u Grčku, gde je preuzeo ekipu iz treće lige. Nije se previše zadržao u zemlji u kojoj je rođen, već se vratio u Melburn i seo na klupu niželigaša, sa kojim je ispao u još niži rang. 

Prolazio je kroz težak period u karijeri, ali je, pomalo neočekivano za taj momenat, dobio poziv koji mu je, ispostavilo se, oblikovao dalji tok fudbalskog puta.

Preuzeo je Brizbejn rour i vrlo brzo napravio sjajnu ekipu koja je, po mišljenju mnogih fudbalskih znalaca u Australiji, igrala najlepši fudbal u istoriji tamošnjeg sporta. Brz, dinamičan i ofanzivan fudbal, bez pauze.

Za to, kao i za sve ostalo u karijeri, zasluge idu Dimitrisu, pošto je Endž uvek želeo ekipu u čijoj igri bi uživao njegov otac.

"Vrlo je jednostavno. To me vodilo kroz čitavu karijeru. Sedeli smo usred noći i gledali fudbal sa drugog kraja sveta. Uvek bi mi skretao pažnju na najbolje igrače, najlepše poteze i timove koji postižu dosta golova. Podsvesno sam to prihvatio i kada sam postao trener želeo sam da moji timovi budu takvi. Iako već nekoliko godina nije sa nama, on je uvek tu – u mojoj glavi. Kada pobedimo 'ružno' 1:0, znam da bi mi rekao: 'Nemoj da slaviš, bilo je sra**'.  Siguran sam da mnogo ljudi može da shvati o čemu pričam jer su mnogi iz moje generacije slično odrastali."

Osvojio je titulu dva puta zaredom, a posle godinu dana provedenih na klupi Melburn viktorija, preuzeo je nacionalni tim.

Postekoglu je "kengure" odveo na Mundijal u Brazilu 2014. godine, zatim je osvojio azijski kup naredne, da bi, potpuno iznenađujuće, podneo ostavku čim je izborio plasman na Svetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine.

Do razlaza je došlo zbog neslaganja u samom startu – Endž je želeo da "putovanje brodom dugo 30 dana", ljudi iz saveza i mediji su želeli "let konkordom".

"Ljudima je bilo bitno samo da se kvalifikujemo. Želeo sam da stvorimo nešto veće – osnovu za budućnost. Kada sam shvatio da sam usamljen, rekao sam: 'U redu, hajde da se kvalifikujemo, pa da idem da radim nešto drugo". 

Nije dugo čekao na novi poziv, a on je stigao, neočekivano, iz Japana – iz Jokohame.

Početak sa Marinosima je bio težak – tim je bio u zoni ispadanja, ali se plasirao u finale Kupa, a na kraju je sezonu završio na 12. mestu.

Klub je verovao u njega, produžili su ugovor, a on im je uzvratio prvom titulom u poslednjih 15 godina.

Nakon što je postao prvi Australijanac sa osvojenom titulom u "zemlji izlazećeg Sunca", Postekoglu je shvatio da je vreme da se oproba u Evropi.

Seltik na japanski pogon i preporod Totenhema

Ni sa Seltikom nije ostao praznih šaka – osvojio je pet od mogućih šest trofeja.

Mnogi bi, onako na prvu, rekli da je uspeh sa velikanom iz Glazgova zagarantovan, ali Postekoglu je i tu morao pošteno da se namuči kako bi došao do trofeja.

Nije nasledio šampionski tim, Seltik je u prethodnoj sezoni izgubio u šampionskoj trci od Rendžersa sa neverovatnih 25 bodova zaostatka. Isti rival ih je izbacio iz Kupa, Ros Kaunti im je presudio u Liga kupu, pa je atmosfera na "Seltik parku" bila napeta. 

Navijači su protestovali i tražili "glave" – trener Nil Lenon je otpušten, promenjen je direktor, a novi je potrajao čak dva meseca. 

Prva opcija je bio Edi Hau. Klub ga je čekao mesecima, ali, na kraju, nije želeo da se upusti u izazov koji je, praktično, osuđen na propast.

Čitavih 100 dana klub nije imao novog trenera, a onda se pojavio Australijanac, koji je došao iz Japana.

Oslonio se na svoj njuh i poznavanje prilika u Japanu, pa je u Seltik sa sobom doveo nekoliko igrača koji su mu pomogli da od Seltika napravi ponovo silu, koja igra spektakularan fudbal.

Želeo je izazovan zadatak, hteo je da zasuče rukave i još jednom dokazao da se težak rad isplati.

"Čitavih 27 godina sam u poslu, samo sam nekoliko meseci bio odvojen od terena, kada sam radio kao analitičar. Tada sam bio najnesrećniji u karijeri. I na to se uvek vraćam – koliko god da je teško na poslu, znam da bih bio nesrećan da nisam u njemu."

Najveća pozornica je čekala na njega.

Naravno, opet nimalo lak i ugodan zadatak, nipošto "šetnja parkom".

Totenhem je ostao bez najboljeg igrača i strelca u istoriji (Harija Kejna), klub je odavno postao meta podsmeha zbog praznih vitrina, mnogi se nisu usudili da sednu na klupu "pevaca", ali – Endž ne bira lak put.

Došao je tiho, "okolnim" stazama do najveće scene, gotovo kao Suzan Bojl u onoj rijaliti emisiji – apsolutno niko nije očekivao spektakl, a baš to su dobili!

Posle Žozea Murinja i Antonija Kontea, došao je "Endžbol" i okrenuo klub naglavačke – igra se napadački, sa loptom u nogama na protivničkoj polovini, konstantno se napada gol...

Niko više ne priča o Hariju Kejnu, niko se ne šali sa Totenhemom, a navijači već maštaju o tituli.

A upravo to poslednje je Endžov cilj.

"Želim da navijači budu uzbuđeni i da postoji euforija. Razumem zašto očajnički žele trofej, ali nije to cilj... Cilj je da napravimo klub koji će se svake godine bori za trofeje. Kroz čitavu karijeru pokušavam da ostanem dosledan tome – fudbal je strastven i donosi radost i ushićenje ljudima. Tako želim da igraju moji igrači."

Iako se šalio da samo "pokušava da kopira Pepa", Postekoglu je iznova podvlačio da njegov pristup fudbalu, njegova filozofija, duboko u sebi sadrže i deo njegovog odrastanja.

"Nikada mi nije fudbal bio posao, nešto što će doneti hranu na sto. Uvek je bio mnogo više. Fudbal je postao biznis bez milosti, ali meni nikada nije bilo samo do rezultata i pobeda. Fudbal je stavljanje osmeha na tuđa lica. Fudbal ima tu moć da ujedini i stvori nešto što je veće od sporta. Klub u kojem sam ja ponikao nije samo fudbalski klub – to je mesto okupljanja grčkih imigranata, da se druže i osećaju prijatno. Volim što fudbal to i dalje čini. Gde god da odete, na koji god kraj sveta, imaćete dve stative, pa makar one bile dve torbe ili kante za smeće. I uvek će biti dece koja igraju."

A danas, kada ima svet pod nogama i kada svi pričaju o njemu u superlativima, "Veliki Endž" svim silama pokušava da ostane mali – skroman, zahvalan i svestan žrtve koju su podneli drugi da bi on bio tu gde jeste.

"Otac je koren i osnova svega što sam danas. Njegov glas mi je u glavi. Plamen koji je on zapalio još gori. Znam šta je pošten i težak posao. Znam šta je požrtvovanje i znam koliko sam sada privilegovan. To ne uzimam zdravo za gotovo, zato što znam koliko su vredno i teško radili. Žrtvovali su svoje živote da bih ja danas bio tu gde jesam. Zato ne smatram da radim svaki dan, već da živim san koji je omogućila tuđa žrtva. Želeo je da dođem u Evropu. Sigurno bi se budio i gledao sina usred noći. Siguran sam da bi bio ponosan."

Sa trojicom sinova, Endž pokušava da stvori vezu i pruži im ono što je njemu nedostajalo. Priznaje da ih pravi "mekanim" time što im svaki dan govori da ih voli. Odmore provode u Grčkoj, a u slobodnom vremenu gleda filmove – voli "Bekstvo iz Šošenka" i filmove Martina Skorsezea.

Ne leži mu naučna fantastika i nikako ne voli filmove o superherojima.

Možda zato što je svog rano otkrio i nosi ga svuda sa sobom.

"Ljudi često pogrešno doživljavaju imigrantske priče, verujući da se u drugu zemlju ide zbog boljeg života. Moji roditelji nisu imali bolji život, otišli su u Australiju da obezbede nama mogućnosti za bolji život. Ubeđen sam, koliko god da bi bilo teško, da bi imali bolji život u Grčkoj, gde su im familije, prijatelji gde nemaju problem sa jezikom. Sve su to ostavili zbog nas, kako bi nam obezbedili mogućnosti. Kada razmišljam o tome, shvatam kako je to ogroman poklon – neko je žrtvovao svoju sreću i svoje dobro zbog dece. To je lekcija koju nikada neću zaboraviti i sve što radim, radim u njihovu čast."