Sezona Partizana za zaborav – ko je kriv, gde se grešilo i kako dalje nakon veoma neuspešnog perioda

Iako je iz redova crno-belih bilo najavljivano da će se ove sezone pucati na najviše ciljeve i da se ima sve neophodno za tako nešto, Partizan je doživeo epski krah i odigrao daleko ispod proseka i očekivanja. Pred "parnim valjkom" je dosta neodgovorenih pitanja i teških poteza koji se moraju povući, ukoliko trofejni klub želi da nastavi sa trenutnom vizijom i povratkom u sam vrh evropske košarke

Kada se sa blago gorkim ukusom u ustima završila prošla sezona, bilo je jasno da Partizan poseduje potencijal za najviše ciljeve.

Poraz u finalu Kupa Koraća je poništio trofej ABA lige, a sve urađeno u Evroligi je usadilo nadu i seme da uz par dobrih poteza na tržištu tokom leta, kao i vrednim radom, crno-beli mogu u sam vrh i koštac sa najboljima.

Godinu dana kasnije, ekipa ne samo da nije otišla korak napred, već nije čak ni ostala u mestu.

Javno i otvoreno se govorilo o napadu na fajnal-for i tri domaća/regionalna trofeja.

I dok mnogi navijači, ali i članovi Partizana, krivce nalaze u drugima i raznoraznim faktorima i situacijama kroz koje se prolazilo do danas, teško je otrgnuti se utisku da je pravi razlog za krivicu sve vreme unutar kluba.

Uprkos tome što se i u trenutnoj situaciji može pronaći razlog za pozitivnost, zadovoljstvo i nadanje, činjenica kaže da je u tri sezone po povratku najboljeg evropskog trenera, Partizan osvojio tek jedan trofej i to nakon preokreta u "majstorici".

Pravljenje tima i greške koje se ne smeju ponoviti

Imao je Partizan jednu jaku bazu na koju je mogao svašta na dozida ove sezone.

Retki su slučajevi u srpskoj, regionalnoj, pa čak i evropskoj košarci, da jedan tim ima luksuz da zadrži veliku većinu ekipe.

Partizan je to imao i mogao, što govori i podatak da su se u ekipi u odnosu na prošlu sezonu, promenila tek dva do tri zaista bitna igrača. 

Problem crno-belih je što te igrače nije adekvatno zamenio.

Iako su uspeli da produže ugovore sa Panterom, Nanelijem, Ledejem, utisak je da se čitave sezone osetilo odsustvo Lesora, Egzuma i Madara. 

Frenk Kaminski, uz sve svoje kvalitete, nije ni tip centra kakav je Matijas Lesor, niti je uspevao da na svoj način utiče na igru srpskog tima u toj meri.

Francuz je prerastao u jednog od najboljih centara Evrolige, ne samo zbog toga što može sam da utiče na igru, već što blokovima i "livadama" kreira prostore i svojim plejmejkerima, koji ga za to nagrađuju.

Bruno Kaboklo, na papiru možda i unapređena i još atletski dominantnija verzija Lesora, uspevao je tek na momente da bljesne i pokaže svoj potencijal, ali je u većini vremena pokazivao da nije još uvek spreman za najviši košarkaški nivo.

Način na koje je Australijanac Dante Egzum dizao navijače na noge, probijao i remetio protivničke odbrane i svojim umećem i kvalitetom doprinosio timu, teško je bilo nadomestiti.

Čak ni Pi-Džej Dožir, očigledan NBA kalibar igrača, nije mogao da ispuni tu ulogu i te zahteve.

Tehnički i veštinama verovatno kvalitetniji tip košarkaša, Pi-Džej je pokušavao na drugačiji način da utiče na igru.

Pitanje je i kakvog je fizičkog i mentalnog stanja bio u ovoj završnici sezone, pošto je kvalitet njegovih partija drastično opao i delovalo je da ide linijom slabijeg otpora. Tako su se komentari navijača Partizana vezani za njega promenili od: "Kako je ovaj igrač uopšte završio u Partizanu", do: Ne vredi, ne ide, vreme je za rastanak".

Maetuš Ponitka je takođe u teoriji, trebalo da predstavlja unapređenje u timu u odnosu na prošlu sezonu i na primer mladog Madara. Ipak, Poljak isprva nije imao sreće sa povredama, da bi u finišu sezone uspeo da predstavlja bitan faktor u igri crno-belih, ali očigledno nedovoljan da bi se napravila razlika.

Jasno je svima da je Nikola Mirotić predstavljao ključni deo slagalice Partizana ove sezone, ali jedna ozbiljna evropska ekipa ne bi smela sebi da dozvoli da od jedne takve odluke, propadnu dve godine truda.

Ugovori i teške odluke

Partizan će predstojećeg leta imati veoma težak zadatak u selektovanju ekipe.

Jasno je da većina igrača zaslužuje da i naredne sezone bude deo tima i dobije priliku da se iskupi, ali pitanje je dali takvo mišljenje deli uprava i na kraju krajeva - Željko Obradović.

Ostaje da se vidi da li će se iskusni stručnjak odlučiti da ponovo zadrži "jezgro" i sa par pojačanja pokuša da preokrene situaciju u timu, ili je vreme za veliki remont u Partizanu.

Pored pomenutih Pi-Džeja Dožira, Frenka Kaminskog i Mateuša Ponitke, Partizan će morati da pregovara sa još petoricom igrača.

U pitanju su Džejms Naneli, Džejlin Smit, Danilo Anđušić, Alen Smailagić i Uroš Trifunović.

Jedino u slučaju Ponitke, Partizan imao klauzulu u ugovoru, odnosno opciju da automatski produži saradnju.

Naneli je neko ko ima 34 godine i ko neće postajati mlađi i energičniji. Imao je Amerikanac sekvence u kojima je pokazivao svoj kvalitet i činjenicu da kada je dati dan, može da se nađe među 15-ak najboljih igrača u čitavoj Evroligi.

Situacija pred treći meč finala ABA lige, u kojoj se na neslavan način našao sa Stefanom Lazarevićem, dodatno može uticati na Obradovićevu odluku za narednu sezonu. 

Anđušić, iako zamenik kapitena i neko ko je igrač uloge i zadatka, takođe ima solidan broj godina (33), a sve češće premali broj minuta na terenu. 

Smailagić i Trifunović su očigledan zalog za budućnost i svetle tačke tima u godinama koje slede, ali činjenica da su takođe veliki broj minuta u ključnim momentima bili više na klupi, nego na parketu, nije baš za preveliki optimizam.

Smit je neko ko je došao kasno i na mala vrata, a ko je preuzimao verovatno i najveću odgovornost u finalnoj seriji sa Zvezdom, što bi trebalo da bude i više nego dovoljno za nastavak saradnje.

Zakazali oni koji nose najveću odgovornost

Nakon konferencije za medije po završetku finala ABA lige, Željko Obradović je rekao da najveći krivac sedi pred novinarima u "Beogradskoj areni".

Teško je bilo šta zameriti i reći stručnjaku kakav je Željko, jer koliko god znali ili mislili da znate o košarci, ogromne su šanse da je to tek jedan mali deo onoga što zna najtrofejniji i najbolji evropski trener svih vremena.

Međutim, da je bilo nekih poprilično čudnih situacija i odluka u toku ove sezone, bilo je.

Što se tiče Evrolige, Partizanu su najveći problem pravile završnice mečeva i pobede koje je srpski tim ispuštao iz svojih ruku.

Upravo u tim završnicama, treba da se ogleda trenerski pečat i uticaj imena i umeća koje stoji uz Željka Obradovića.

Umesto toga, dolazilo se do situacija da je trener želeo jedno, a igrači drugo i da je slaba komunikacija ili egzekucija, dovela do loših završnica i rezultata Partizana.

Polufinalna serija ABA lige protiv Budućnosti je nagovestila da ne štima sve najbolje u redovima crno-belih, da bi finalna sa Zvezdom to i potvrdila.

Došlo se u situaciju da igrači koji su poprilično veliki period "grejali" klupu, šansu dobijaju u najbitnijoj utakmici u sezoni (Smit, Trifunović, Anđušić) i da je oni čak i donekle koriste. To takođe treba da ide na teret onih koji nisu u najbitnijim momentima opravdali svoje uloge, ali o njima nešto kasnije u tekstu.

Da li zbog sudija, situacija van terena ili nečeg trećeg, ali nije obećavala ni Obradovićeva ravnodušnost nakon poraza i "metle" od 3-0 u finalu. Delovalo je kao da je od određenih igrača digao ruke i pomirio se sa time da nisu sposobni da ispune njegove zahteve.

Takođe, slučaj Alekse Avramovića mogao bi biti zanimljiv za detaljniju analizu. Utisak je da je verovatno i najbolji srpski igrač u finalnoj seriji ABA lige, morao biti češće na terenu, a ne samo kada bi se u poslednjim momentima jurila prednost i "divljačkim" pokušajima tražilo čudo u završnicama.

Imao je Aleksa i svoje "minus" faze i situacije kada nije bio onakav kakav se traži i gleda na primer u dresu reprezentacije, ali verovatno je i takav bolji od nekih drugih pojedinaca.

Kada se priča o tim pojedincima, ne sme se zaboraviti veoma loš doprinos i uloge koje su imali Kevin Panter i Zek Ledej.

Ledej je od vezivnog tkiva Partizana, došao do toga da često nema ulogu i svrhu na terenu. Čak ni njegova borbenost i želja, nisu dolazili do izražaja, što govore i ofanzivni skokovi, ali i generalno partije kakve su imali igrači poput Mitrovića i Davidovca.

Kapiten Partizana i jedan od najboljih strelaca u čitavoj Evropi, odigrao je jednu od najlošijih serija koje su regionalni parketi videli.

To može potvrditi i podatak da je Kevin Panter u tri utakmice finala, postigao isti broj poena koliko i kapiten Zvezde Branko Lazić.

Daleko od toga da je ovo bilo kakva kritika na račun iskusnog igrača crveno-belih, ali kada se u obzir uzme da su dijametralno suprotno orijentisani košarkaši, to može dosta govoriti o Panterovom podbacivanju.

Partizan je bio nadigran

Treba odati i priznanje odbrani Crvene zvezde, koja je na više načina i sa više igrača, u velikoj meri doprinela da se igrač takvog "arsenala" u napadu, u finalnoj seriji toliko raspadne.

Tu se ponovo dolazi do toga da je Partizan i taktički bio nadmudren. Pored toga što je u sva tri meča tek na momente bio ekipa koja je imala rezultatsku prednost, delovalo je da je Zvezdin napad tečniji i da je Janis Sferopulos pronašao način da njegovi momci na lakši način (barem na oko) dođu do poena i izglednijih situacija.

Zvezda je delovala kao mentalno jači i spremniji tim, a potom i kao tim koji ima jasniju zamisao kako diktirati i pobediti u "večitim" derbijima.

Pomenuti Sferopulos ima 6-0 u međusobnom skoru sa Obradovićem, a uz to je neki tim koji je sa klupe predvodio Željko, prvi put još od 1999. godine, dozvolio sebi "metlu".

Kao neko ko je još kao trener Fenera pričao o srpskom jezgru i srpskim igračima, a potom i u Partizanu voleo tokom sezone da se bavi i poenima i učinkom srpskih igrača, Obradović se ne može pohvaliti da je nekog od njih uspeo da razvije i učini bitnim faktorom ekipe.

Jaramaza i Koprivice nije bilo ni na radaru, dok su Anđušić, Trifunović, Avramović i Smailagić, na kraju uglavnom služili da se "vadi kestenje iz vatre".

Željko Obradović je prvi stepenik, odnosno prva domina u nizu uspeha Partizana.

Njegov povratak je ovu ekipu vratio u evropsku orbitu i doneo joj energiju koju bi svaki klub širom sveta želeo da ima.

I dok bi neko drugi verovatno i ranije dobio otkaz, jasno je i potpuno opravdano poverenje koje ovaj čovek ima kako od uprave, tako i od navijača Partizana. Svima je jasno da je samo njegovo prisustvo već toliko dobrog donelo i da će toliko dobrog doneti ovom timu, da se u to ne sme sumnjati.

Ipak, ma šta crno-beli uradili u završnici Košarkaške lige Srbije, činjenica je da u tri sezone očekivanja i ono zacrtano nisu ispunjeni.

Za tri godine tek jedan osvojeni trofej, međusobni odnos 11:17 sa Zvezdom, izgubljena prednost domaćeg terena u regularnom delu ABA lige ove sezone, izgubljen trofej od SC Derbija, poraz od Alimpijevićeve Burse u Evrokupu i nedostatak uvek onog zrna koje će učiniti da situacija prevagne na tvoju stranu u Evroligi.

Za sve navedeno, ne sme se krivica tražiti i pronalaziti isključivo u drugima, već se mora krenuti od kritike prema sebi, a potom i prema svim ostalim faktorima.

Na kraju, mora se reći da je zakazalo i Partizanovo najjače oružje svih ovih godina. Podrška sa tribina koju je imao "parni valjak" čitave sezone bila je sjajna i sa razlogom tema o kojoj se pričalo širom sveta. Ipak, kada je to bilo najpotrebnije, osetila se nervoza i njihov nedostatak.

Partizan je imao treći meč na svom terenu, bila je to prilika da se izbriše sve iz prethodnih i nekako izbori majstorica. Međutim, jak huk sa tribina kakav je bio prilikom dočeka svojih i prozivke tuđih igrača, nije se nastavio kada je treća utakmica počela. Takođe, meč je dva puta bio prekidan, zbog ubacivanja predmeta na parket, što se u prethodnim mečevima nije događalo.

Tek u jednom momentu, navijači su prepoznali seriju svoje ekipe, koja je uspela da izbriše zaostatak i na kratko povede u trećem meču. Nažalost, energija i pesma bili su usmereni na Nebojšu Čovića, a ne na svoj tim, a ubrzo je i Lazićeva trojka vratila Zvezdi prednost i poprilično "ugušila" atmosferu.

Delovalo je da poput nekih igrača, ni navijači crno-belih nisu verovali u pobedu u ovom meču...