Srbija i Balkan
Umalo smena ministra zbog "vica" o Srebrenici: Gde su i šta rade "žrtve genocida" iz Potočara?
U spisku u koji je RT Balkan imao uvid nalaze se ljudi koji žive i rade u Srebrenici, kao i drugim gradovima u BiH. Živi, zdravi, a da možda i ne znaju da su "žrtve genocida", a neki od njih i "pokopani" u Potočarima
"Pitali malog Muju da kaže osnovne podatke: rođen u Sarajevu, sahranjen u Srebrenici, živi u Njemačkoj", ovo nije samo vic, već i tužna istina za koju postoje materijalni dokazi. Zbog ispričanog "vica" umalo je smenjen ministar bezbednosti BiH Nenad Nešić.
Naime, predlagači smene ministra Nešića, poslanici SDA, u obrazloženju inicijative naveli su da je on, gostujući 21. maja ove godine u jednoj emisiji na televiziji sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji "na naročito grub način uvredio žrtve genocida u Srebrenici i negirao genocid nad Bošnjacima kao činjenicu dokazanu na Međunarodnom sudu pravde u Hagu".
Predlagači su istakli da je sve navedeno učinio na brutalno uvredljiv način, "stavljajući žrtve genocida u kontekst vica i nanoseći na taj način njihovim porodicama i celokupnoj civiliziranoj javnosti bolne psihološke traume najvišeg intenziteta".
Ko je, zapravo, Srebrenicu stavio u kontekst vica?
Spisak iz Baze podataka za zaštitu identiteta (CIPS) dokazuje da Nešić nije ispričao vic, već istinu, jer se na spisku nalazi 87 lica koja su živa, a upisana su među žrtve zločina u Srebrenici jula 1995. godine u Memorijalnom centru Potočari.
U spisku u koji je RT Balkan imao uvid nalaze se ljudi koji žive i rade u Srebrenici, kao i drugim gradovima u BiH. Živi, zdravi, a možda i ne znaju da su "žrtve genocida", a neki od njih i "pokopani" u Potočarima. Jer, ako znaju, postavlja se pitanje zbog čega se nisu prijavili i demantovali da su ubijeni?
Tako se, na primer, među navodnim žrtvama nalazi i Jusuf Smajlović, nekadašnji vozač načelnika opštine Srebrenica, koji u Srebrenici živi i danas.
Takođe, među navodnim žrtvama nalaze se i oni koji su menjali ime i/ili prezime, ali je utvrđeno da imaju isti matični broj kao i "žrtve genocida". Neki od njih su još živi, a neki su preminuli mnogo godina nakon "genocida u kojem su stradali".
Tako je Mehmed Huremović nakon što su ga "ubili" u Srebrenici postao Ahmo Mujić.
Dok je, na primer, Sedin Salkić, koji se vodi kao ubijen pod rednim brojem 7203 i matičnim brojem 0310974188138, zapravo Sedina Salkić-Bambulović, što je utvrdio CIPS, a prebivalište joj je u Srebrenici u Bukoviku.
Istu sudbinu "promene pola" doživela je i Šefika Mujić-Vareškić, koja je pod imenom Šefik Mujić označen kao 5484. "žrtva genocida", a trenutno prebivalište joj (mu) je u Banovićima.
Među "najmlađim žrtvama" nalazi se Akif Šečić, koji sada živi u Gračanici, što je utvrđeno proverom matičnog broja koji se poklapa sa onim koji ima navodna žrtva.
Tvorci propagande o navodnom genocidu mnogima su nehajno, samo promenili datum rođenja uklesan na ploči ili izmenili slovo u imenu ili prezimenu, pa su pronađeni po matičnom broju, sa stvarnim datumom rođenja, kao na primer Mustafa Špijodić koji je "ubijen" kao Mustafa Špiodić, pod bojem 8048, a sada živi u Ilijašu.
Takođe, na listi su i "internacionalci", pa su Senadu Klančeviću i Šabanu Zahiroviću, gotovo dve decenije nakon što su "stradali" izdate putne isprave u Diplomatsko-konzularnom predstavništvu BiH u Vašingtonu.
Postavlja se pitanje koliko je ovakvih slučajeva, budući da do ovih podataka nije lako doći, zbog brojnih migracija u toku rata. Mnoge od "žrtava" možda su u drugoj državi ili na drugom kontinentu, prijavljeni pod drugim imenom, možda i ilegalno borave ili su na prevaru pribavili lična dokumenta sa lažnim podacima.
Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini saopštilo je ranije da će formirati predmet u vezi sa spiskom ljudi iz sistema zaštite identiteta građana (CIPS) koji su živi, ali su upisani kao žrtve stradale u Srebrenici.
Ovo su neki od najbizarnijih primera manipulacije brojkama o "ubijenima". Broj od 8372 "žrtve genocida", što prema njihovoj proceni nije konačan broj, dovodi se, dakle, u pitanje samim tim što je samo pretragom Baze podataka za zaštitu identiteta (CIPS) utvrđeno da je 87 njih prijavljeno kao žrtva, iako to nisu.
Poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Milorad Kojić ranije je izjavio da je na spomen-obeležju u Potočarima upisano 816 imena koja se nikada nisu vodila u predratnoj evidenciji kao što je današnji CIPS.
Dobro je poznat i slučaj Sulja Suljagića, oca direktora Memorijalnog centra Potočari Emira Suljagića, koji je, kako kažu, prema izvodu iz Matične knjige umrlih stradao 24.12.1992. u Voljevici kod Bratunca kao pripadnik tzv. Armije BiH. I on je, međutim, u julu 2005. završio u mezarju u Potočarima, kao jedan od nišana koji "dokazuje" da su Srbi zločinci.
Takođe, tu je i slučaj novorođenčta - Fatime, navodno najmlađe žrtve srebreničkog "genocida". Po tvrdnjama njene rođene majke – mrtvorođena beba, koja je nekim "čudom" završila u Memorijalnom centru u Potočarima. Iako Fatima nije skončala od "zločinačke srpske ruke", već je, kako je njena majka Huma rekla, razlog njene smrti bila oko vrata obmotana pupčana vrpca, za spin-majstore iz Sarajeva, uzrok njene smrti su – Srbi.
Ta računica nas dovodi do barem 900 "žrtava" manje nego što je predstavljeno u Memorijalnom centru, a ni ovaj spisak, kao ni onaj njihov - iz Potočara - nije konačan.
