Srbija i Balkan
Srbi da ponesu rezervne opanke: Žestoke pretnje dela crnogorske javnosti na obnovu kapele na Lovćenu
"Srbijanski opanci nijesu napravljeni za crnogorski krš nego za laganu šetnju opanaka. Ako slučajno dođete, neće vam to biti izlet na Gazimestan kao 1989. nego susret sa istinom i nacijom", stoji u jednoj objavi na društvenim mrežama
Ne smiruju se strasti u Crnoj Gori posle prošlonedeljne odluke predsednika Skupštine te države Andrija Mandića da po treći ili četvrti put u poslednjih nešto više od tri decenije aktuelizuje obnovu Njegoševe zavetne kapele na Lovćenu.
Uz reakciju gradonačelnika Cetinja Nikole Đuraškovića koji je istog dana Mandiću poručio da se "ne igra vatrom" i da će "na Lovćenu graditi taman kao što je održao reč – dogodine u Prizrenu", na društvenim mrežama pokrenut je i traje pravi mali rat u kome su jasno podeljene i pozicionirane strane onih koji su za obnovu kapele i onih koji su izričito protiv bilo kakvih radova na Lovćenu.
"Njegoševu kapelu su srušili okupatori Karađorđevići. Njegošev amanet je ispunjen podizanjem jadnog od ljepših svjetskih mauzoleja", stoji u jednoj od objava na društvenim mrežama.
Politički komentator iz Podgorice Boško Vukićević u autorskom tekstu piše da "patetično izgledaju reakcije srbofobnih fanatika u okviru poraženih snaga, na bilo koju političku inicijativu koja ide u smjeru opštenarodnog pomirenja".
"Recimo, ova otužna manjina fanatičnih šovinista sa neobičnom strašću i agresivnošću reaguje na ideju obnove Njegoševe kapele, koju je nedavno aktuelizovao predsjednik Skupštine, da se nezavisan posmatrač naprosto mora zapitati: U kojem svijetu žive ti ljudi? U nekom svijetu gdje misle da sve njihove prijetnje i vulgarnosti imaju nekog uticaja? Kao da se oni oko te inicijative nešto pitaju, kao da mogu nešto spriječiti? A spriječiti mogu taman onako kako su sprečavali i čudesne litije, ili ustoličenje mitropolita, ili pak potpisivanje Temeljnog ugovora", piše Vukićević.
On navodi da je "uopšte, njihov uticaj na sprečavanje obnove kapele obrnuto proporcionalan njihovoj agresivnosti, raspomamljenosti i suludim prijetnjama".
"Kapela će biti obnovljena, bez rušenja i premještanja Mauzoleja, dakako (kao što sam i navodio u jednoj svojoj peticiji o obnovi kapele od prije pet godina, koju je uz neubjedljivu argumentaciju odbilo tadašnje Ministarstvo kulture). Povratak kapele je nasušna potreba našeg društva i države, bez kojeg ne može doći do istinskog pomirenja i novog početka. Početak obnove desiće se najvjerovatnije nakon objavljivanja rezultata popisa stanovništva", zaključuje Vukićević.
"Znači opet vazdušni desant. Ovaj put na Lovćen. Razumijem. Srbijanski opanci nijesu napravljeni za crnogorski krš nego za laganu šetnju opanaka. Ako slučajno dođete, neće vam to biti izlet na Gazimestan kao 1989. nego susret sa istinom i nacijom. Ponesite rezervne opanke da ne trčite bosi niz lovćenske strane", piše u komentaru na jednom podgoričkom portalu.
Cetinje poručuje - dirate u osinjak
"Diraš u osinjak", poručuje Mandiću jedan od komentatora tragom objave Nikole Đuraškovića.
"Kakve veze imaju Srbi sa Lovećenom? Ne dajte da Mandić orgija po Lovćenu sa Vučićem... Neka vojvodo, strm je Lovćen da se bježi u zakrivljenim opancima", ređaju se objave protivnika obnove Njegoševe kapele.
Iako je Mandić govoreći o obnovi kapele na Lovćenu jasno stavio do znanja, a to ponovo i juče potvrdio, da nema govora o rušenju mauzoleja na Lovćenu, da se radi o inicijativi za obnovu "Njegoševe zavetne kapele", po društvenim mrežama ređaju se optužbe da posredi nije obnova Njegoševe zavetne već obnova kapele Karađođevića na Lovćenu koju je kralj Aleksandar podigao 1920-ih godina.
"Mandiću, naravno da ga nećete ni taći. Korišćenje prilike da se na ceremoniji dodjele najveće crnogorske nagrade – Trinaestojulske – najavljuje rušenje Njegoševog mauzoleja je vrlo podmukao udar ne samo na Crnogorce, Mešrovića, Njegoša već i na sve ono što Trinaestojulska nagrada predstavlja – državnost, antifašizam, nacionalni ponos… Mandić udara na sve to. No pasaran", još je jedna od objava na mrežama.
Posle godina otpora Meštrovićevom mauzoleju na Lovćenu, 24. oktobra 1990. godine Pokretački odbor za povratak Njegoševe kapele na Lovćen u tada objavljenom Proglasu zaključio je da "nema sumnje da je rušenjem jedne od najvećih svetinja srpskog naroda - kapele na Lovćenu izvršeno besprimjerno nasilje nad prirodom, istorijom i tradicijom, osiromašena je baština, pogažen najviši zavjet, oskrnavljen najviši grob, slomljen najviši ponos, uništeno slobodarsko znamenje, razoreno svetilište".
Potpisnici Proglasa, Komnen Bećirović, Budimir Dubak, Momir Vojvodić, episkop Nikanor Bogunović, prota Momčilo Krivokapić, dr Novak Kilibarda, dr Vlado Strugar, dr Jovan Striković, dr Aleksandar Drašković, Miodrag Tripković, Ranko Jovović, Radomir Uljarević, Ratko Vulanović, Jovan Plamenac, Bećir Vuković i Momir Čabarkapa tada su objavili i stav da bi povratkom na Lovćen Njegoševa kapela ponovo bila "najviše uzletište naše duše, oltar naraštaja, buktinja srpstva i pravoslavlja, znamenje našeg ljudskog i nacionalnog dostojanstva, naše trajnosti i neuništivosti".
Sloga ustaša i komunista o pitanju mauzoleja
Profesor dr Budimir Aleksić u autorskom tekstu od pre nekoliko godina naglasio je kako je "rušenje crkve Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu 1971. godine, u kojoj su bili sahranjeni zemni ostaci mitropolita Petra Drugog Petrovića Njegoša, da bi na tom mestu bio postavljen monumentalni mauzolej prema idejnoj zamisli i projektima hrvatskog vajara Ivana Meštrovića, a po porudžbi Vlade, odnosno najužeg političko-partijskog vrha tadašnje SR Crne Gore, u korelaciji sa nametanjem novog identiteta srpskom narodu u Crnoj Gori".
"O smislu i cilju te akcije ilustrativno svjedoči činjenica da joj se protivila Matica srpska (čiji je član bio Njegoš), a da ju je snažno podržala (propagandno i finansijski) Matica hrvatska - ideološki stub Maspoka u Hrvatskoj sedamdesetih godina prošlog vijeka. Toj akciji se protivila Srpska pravoslavna crkva, čiji je Njegoš bio vladika, a predvodila ju je Komunistička partija Jugoslavije, uz podršku ustaške emigracije čiji je pripadnik bio i Ivan Meštrović. Ta sloga ustaša i komunista o ovom pitanju, predstavlja posebno, i višestruko zanimljivo poglavlje u ovoj tragičnoj priči", naveo je tada profesor Aleksić.
Profesor Aleksić u autorskom tekstu iz decembra 2020. godine podsetio je i na pismo papskog izaslanika - monsinjora Franciska Palovinetija koje je 28. decembra 1969. uputio tadašnjem mitropolitu crnogorsko-primorskom Danilu Dajkoviću.
"U tom pismu ovaj rimokatolički velikodostojnik nudi svesrdnu pomoć ′u borbi da se uspostavi u Crnoj Gori prava Hristova vjera i osamostali kao novorođenče Sv. Oca Pape′, dodajući da sadašnji narod na prostoru Crne Gore ′nema više ništa zajedničko sa nekadašnjim narodom orijentisanim velikosrpskom ideologijom′", podsetio je profesor Aleksić.
Na isti otpor, kao što je slučaj i sada, posle inicijative Mandića, deo crnogorske javnosti reagovao je i sredinom septembra 2020. godine, kada je mitropolit Amfilohije najavio da će crkva raditi na obnavljanju kapele na Lovćenu i gradnji Crkve Svete Trojice na prostoru između Biljarde i Vladinog doma na Cetinju. "Crnogorski patriote" tada su na Cetinju postavili transparent kojim su poručili da neće dozvoliti obnavljanje kapele na Lovćenu kao ni gradnju crkve Svete Trojice.
Osam godina ranije, sredinom 2012, mitropolit Afmilohije zatražio je da se na Lovćenu obnovi Crkva Svetog Petra Cetinjskog, odnosno kapela u kojoj je bio sahranjen Petar Drugi Petrović Njegoš.
Tadašnji predsednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić rekao je da je taj zahtev "atak na temeljne crnogorske vrednosti" i poručio "da država to ne sme da dozvoli".
