Srbija i Balkan
Dan kada je ubijen Sava Šumanović: "Naš slikarski đak koga smo zbog nečiste krvi streljali"
Streljati čoveka bez ikakve krivice ne ukazuje da su vlast bili preuzeli bolesni ljudi, već da je negacija prava Srba na postojanje bila standard društvene svesti ustaškog pokreta i NDH. Streljati umetnika srpskog porekla poniklog u zagrebačkoj slikarskoj školi može da znači i dodatno uklanjanje svedočanstva da i srpska nacija može da porodi umetnika
Tridesetog avgusta 1942. na pravoslavnom groblju u Sremskoj Mitrovici streljan je, u svojoj 46. godini, već tada evropski slavan slikar Sava Šumanović.
Neki kažu da datum streljanja ne mora biti tačan, kao što ne mora da bude tačan ni zvanično saopšteni način izvršenja "kazne" nad umetnikom. Datum je 20. oktobra u pisanoj formi "saobćilo Obćinsko poglavarstvo" Trgovišta u Šidu, odgovarajući Savinoj majci Persidi na njenu molbu Poglavniku NDH da joj se sin pusti iz kaznionice u Sremskoj Mitrovici: "Uvidom u očevidnost Ureda 1 u Šidu ustanovljeno je da je Šumanović Sava kao talac po Višem redarstvenom povjereničtvu osuđen na smrt i strijeljan 30.8.1942. godine. Uslijed toga se molbi ne može udovoljiti."
Naime, sremski Srbi ubijani su u velikim grupama, pa nije bilo vremena da se proknjižava ubistvo svakog pojedinačno, već su "presude" izricane i "obrazlagane" grupno, a grupa se sastojala od onoga što joj se zalomi u tom obimnom poslu rasnog čišćenja nezavisne države od Srba, i možda je "saobćeni" datum uzet tek da nekog datuma bude.
Nije sigurno ni da je dokrajčen streljanjem, jer su Mitrovčani, prisilno angažovani na kopanju jama i njihovom sanitarnom zatrpavanju nakon što se napune ubijenima, svedočili posleratnoj komisiji za ustaške zločine da je likvidiranje grupa zaista počinjalo streljanjem, ali se po pravilu dovršavalo maljevima i noževima, jer je bilo mladih i snažnih ljudi koji bi od metka samo posrnuli. Pa ni tada nije bilo izvesno od čega je koji umro, jer su se napunjene jame gibale od još živih ljudi dok su posipane živim krečom i zatrpavane zemljom.
Ustaški "Pokretni prijeki sud" po pravilu je "saobćavao" samo imena u streljanoj grupi, i nije ulazio u odmeravanje pojedinačnih "krivica", već bi u kratkom opisu naznačio za šta tereti "jedne" u grupi, a za šta "druge". Za grupu od 26 streljanih Rumljana, na primer, "Pokretni prijeki sud" sačinio je ovakvo obrazloženje za osudu na kaznu streljanjem: "...proglašeni su krivima, da su jedni bili članovi komunističke partije... a drugi su podpomagali ove zločince... kao i propustili prijaviti vlastima osobe, za koje su znali ili barem morali sumnjati, da se bave protudržavnim radom."
Dokumenat o grupnoj osudi na smrt koja je pak obuhvatila Savu Šumanovića, ako je i sačinjen, danas nije dostupan, ali se može sa sigurnošću pretpostaviti da krivica usamljenog slikara ne može dosegnuti ništa drugo osim što je propustio da "posumnja" i o tome javi "vlastima". Delo ovakve inkriminacije praktično nije mogao izbeći niko, pa ni onaj koji bi "posumnjao" i prijavio, ako nije čiste hrvatske krvi.
Ali, eto, uzima se datum streljanja koji je hrvatska država "saobćila". Država je država, nema tu šta da se sumnja.
Bekstvo u slikanje umesto u Srbiju
Kod nekih autora može se pročitati da je Sava mogao izbeći smrt prelaskom u Nedićevu Srbiju. Smrt je, na primer, izbegao ugledni šidski zemljoradnik Ilija Bašičević, Savin vršnjak, koji će tek posle rata početi da se bavi slikanjem i steći veliku slavu pod umetničkim imenom Bosilj. Ilija je bio na istom talačkom spisku, koji je svakoga dana mogao biti pozvan na streljanje, ali je uspeo da se sa sinovima Dimitrijem i Vojinom domogne Beča i tamo preturi rat. I Sava je, kažu, mogao da posluša prijatelje iz Beograda i skloni se kod njih.
Sava, međutim, to nije mogao da izvede. Fizički je to bilo izvodljivo, ali je unutar Savinog shvatanja smisla života to bilo nemoguće. Bio je inteligentan čovek, i naizgled je mogao da pobegne. Ali nije zaista mogao upravo zato što je bio takav. On je razumeo kakvo je vreme došlo i kavo je zlo nastalo u vidu NDH, pod čijom se vlašću našao i Srem, ali je izabrao da spas potraži u umetnosti. Imao je informacije o svojim zagrebačkim prijateljima slikarima i piscima i o njihovom bekstvu u svet umetnosti, u kome su se pravili da ne vide šta njihova država čini pravoslavcima i "mojsijevcima". Očekivanje da će ga bekstvo u slikanje spasiti pokazalo se pogrešnim.
Neki sugerišu da takvog očekivanja nije ni bilo. To, zaista, može da izgleda kao verovatno ako se njegov grandiozni triptih "Beračice" tumači kao umetnikovo pričešće pred smrt. Ali, ova veličanstvena alegorična kompozicija, koja mladim ženama dodeljuje misiju dvanaestorice apostola, nema centralnu figuru koja će biti izdana, ona je sklonjena u slavu životvornosti koju mlade žene snažnih ruku nose.
Sava je bio izrazito nepolitičan karakter, koji ni jednim svojim postupkom i ni jednom svojom slikarskom temom nije nikada dotakao identitetsko srpsko pitanje u Hrvatskoj. Naprotiv, njegovo slikarsko i estetsko obrazovanje oslanjali su se na iskustva zapadne umetnosti. Nije bilo ni jednog razumu shvatljivog razloga da ga vlasti NDH prepoznaju kao neprijatelja hrvatske kulture i da ga kao takvog osude na smrt. Jedini razlog bio je u njegovom srpskom i pravoslavnom poreklu.
Streljanje čoveka bez ikakve krivice ne ukazuje da su vlast bili preuzeli bolesni ljudi, već da je negacija prava Srba na postojanje bila standard društvene svesti ustaškog pokreta. Streljanje umetnika srpskog porekla poniklog u zagrebačkoj slikarskoj školi, bez ikakve građanske krivice, može da znači dodatno uklanjanje svedočanstva da i srpska nacija može da porodi umetnika.
Politički nekorektna tema za današnju evropsku demokratsku državu
Veoma je čudno što su samo ekstremno nezavisni i slobodni pojedinci u Hrvatskoj javno shvatili ovu činjenicu, dok su se prosečno nezavisni zadovoljili civilizacijskim otkrićem fašizma kao izvršioca ovih zločina. Fašizam je, eto, stigao sa zapada i inficirao neke u Hrvate, i to je celo objašnjenje originalnog ustaškog pokreta, čije su se krvoločnosti esesovci gnušali. Među današnjim hrvatskim umetnicima veoma je malo onih koji su na slučaju Save Šumanovića javno obznanili svoj nacionalni i humanistički stid. Među njima je pisac i novinar Miljenko Jergović, koji se, ne jednom, bavio ovim fenomenom. Tako u "Jutarnjem listu" 2010. piše:
"Sava Šumanović ilustrirao je naslovnicu Preobraženja, prve i za života jedine knjige Antuna Branka Šimića, ali taj podatak nije baš mio zvaničnicima naše književnosti, jer je Sava bio Srbin kojega su naši bojovnici 1942. strijeljali. Iako ih, kao presvijetlog dečkići, gane svaki spomen Antuna Branka i stihova s kojima je poput zvijezde padalice kliznuo hrvatskim nebom, naši estete kao da ne žele znati tko je narisao naslovnicu prvoga izdanja te jedine njegove knjige... Pitanje kako je bilo ubiti Savu Šumanovića postavlja se običnim ljudima u čije je ime slikar ubijan, ljudima koji nisu krivi, ali jesu odgovorni. Odgovornim ih čini samo to što mogu razumjeti ono što ubojice i njihovi dobošari, gočobije i telali ne mogu da razumiju. Odgovornost je Božji blagoslov; ona nas čini ljudima, ali i dalje je teško razumjeti kako je to bilo ubiti slikara."
Ilustracija korica pesničke knjige čudesnog pesnika, a njegovog bliskog druga, A.B. Šimića opasan je dokumenat koji skreće pažnju na zagrebački istorijat Savinog slikarskog školovanja i potom izlaganja, istorijat koji Savu prikazuje kao učesnika modernih umetničkih tendencija koje su Zagreb činile važnim kulturnim centrom. Kako je moguće u "nečistoj krvi" naći osnov za streljanje umetnika koji je u Zagrebu načinio svoje mlade korake, i koji je voleo umetnički Zagreb koliko i Pariz?
Današnja zvanična Hrvatska bi streljanje Save Šumanovića najradije gurnula u duboki zaborav, kao politički nekorektnu temu za evropsku demokratsku državu koja je sa sebe konačno otresla balkansku prljavštinu. Nije isključeno da srpsko pamćenje "pokretnih prijekih sudova" u Sremu bude jedna od prepreka za hrvatsku saglasnost na vratima EU, kao što hrvatski akademici već zahtevaju po pitanju genocida u Jasenovcu.
U Hrvatskoj se i dalje jedni hvataju za prirodno dejstvo zaborava, drugi da je ustaštvo nestašluk hrvatske varijante fašizma, ali ima bogme i trećih za koje je Sava Šumanović, na kraju krajeva, osuđen na streljanje u "pravnom" postupku. Nije kidnapovan i tako ubijen, kao što se to čini tamo negde na mračnom delu Balkana. Ubijen je po zakonu o "pokretnim prijekim sudovima" koji su samo čistili hrvatsku krvnu sliku. A zakon je zakon, i država je država, nema tu mesta za sumnju i bolećivost sličnu Jergovićevoj.
