Zagrebačke "Novosti", list Srpskog narodnog vijeća koji Domovinski pokret svim snagama želi da ukine, sprovele su zanimljivo istraživanje kako živi srpska zajednica u Hrvatskoj i došli do zaključka da je Rijeka najbolje mesto za život preostalih Srba. Istraživanje je sprovedeno na šest lokacija, uz Rijeku i u Donjem Lapcu, Petrinji, Belom Manastiru, Pakracu i Kninu, da bi se dobio odgovor kako se mladi Srbi nose sa diskriminacijom i kako vide posledice rata i hrvatsko-srpske odnose danas.
Svi se slažu da je diskriminacije manje nego pre, a o ratu se više ne govori. Ipak, mladi u Belom Manastiru i Petrinji trpe veću diskriminaciju tokom školovanja i zapošljavanja, dok mladi u Pakracu imaju dobra iskustva i druženje među svojim vršnjacima hrvatske nacionalnosti.
Deo srpskih mladića i devojaka izjavilo je da pokušavaju da se "ne ističu" i da paze kako govore u javnosti. Mladi Srbi u Rijeci, većinom su izjavili da nisu imali nikakvih problema i da je grad otvoren za sve.
"Generalno bih rekla da je grad puno otvoreniji nego grad u okolini Ogulina gde sam pre živela i u kojem sam doživela puno više tih nacionalnih ispada nego što sam to ikad doživela u Rijeci", rekla je jedna devojka, a neki su se žalili na negativne komentare na društvenim mrežama prilikom otvaranja Srpskog kulturnog centra ili kada su srpski pevači gostovali u Rijeci.
Kada je reč o zapošljavanju mnogi Srbi kriju svoju nacionalnost da ne bi imali problema.
"Nema isticanja i mi smo navikli tako da se ne ističemo", kazali su mnogi.
Jedan mladić iz Knina je izneo primer poznanice koja je htela da promeni nacionalnost na popisu stanovništva, jer joj je bilo neprijatno da je pitaju želi li manjinski listić.
"I sada se ona vodi u toj statistici da je Hrvatica. Ona se oseća kao Srpkinja, nego jednostavno radi neke komocije, tako da verovatno ima još dosta slučajeva da ljudi izbegavaju svoj identitet", ispričao je mladić.
Ima i slučajeva da mladi kriju da govore srpski, da bi izbegli reakcije. Jedna devojka iz Petrinje gotovo se izvinjavala zbog ekavice, tvrdnjom da je dugo živela u Srbiji "pa tako govori", dok su je drugi "ispravljali".
"Ja u nekoj svojoj privatnoj komunikaciji govorim srpskim jezikom i ekavicom, a kada izađem napolje nekako se prebacim na hrvatski. Jer kad sam u kući i gde sam opuštena, ja se služim srpskim jezikom", rekla je ona.
Istraživanje je pokazalo da ima i primera verbalnog maltretiranja na nacionalnoj osnovi, kada se učenici vređaju u školi "zbog ekavice", a profesori ne reaguju. I događaju se neukusne šale na račun Srba, dok neprimereno reaguju i neki profesori.
"Baš pre mesec dana na predavanju na fakultetu u Zagrebu jedna profesorica je izgovorila nešto u kontekstu okolnih država, 'što južnije to tužnije', naglasila je to i preokrenula očima", navodi se u analizi rezultata istraživanja.
"Teško je biti Srbin, ali lepo"
Tražilo se od mladih i da govore "čistim hrvatskim jezikom", a to može biti prepreka i kod zapošljavanja.
"Nije lako biti pripadnik srpske manjine u Hrvatskoj, mislim da je mnogo lakše biti Albanac u Hrvatskoj, nego Srbin. Bilo koja druga nacionalna manjina ima mnogo manje negativnih komentara i osuda na nivou cele države u odnosu na srpsku manjinu", smatra jedan mladić, što ukazuje i potvrđuje i rezultate drugih istraživanja da i sada "nije lako" biti Srbin u Hrvatskoj, iako je manje problema nego pre.
Zagrebačke "Novosti" zaključuju, "teško je biti Srbin, ali lepo", citirajući reči Filipa Kljajića Fiće, narodnog heroja bivše države, koji je rođen u jednom selu blizu Petrinje.
Mladi Srbi sada dolaze brže do posla, jer je nestašica radnika, pa se lakše zapošljavaju i u policiji. Mladi iz redova srpske zajednice imaju mnogo bolje odnose sa Hrvatima, pogotovo u Rijeci, Kninu, Petrinji, Lapcu i Belom Manastiru.
"Mi živimo zajedno već dugo, imamo tu neku kulturološku povezanost", tvrde, ali ima i primera da se mržnja prenosi sa generacije na generaciju. Srbi se bolje osećaju u Rijeci, Zagrebu, Istri, a mnogo gore u Splitu, Zadru, Vukovaru, Imotskom.