Srbija i Balkan
Od 95 do 1,78 i nazad do 33 posto: Kako su Srbi nestali pa vaskrsli u Crnoj Gori? (GRAFIKA)
"Tek od 1997. sa Đukanovićem koji preuzima politiku Liberalnog saveza počinje da se preokreće taj identitet od prosrpskog crnogorskog ka antisrpskom crnogorskom – Đukanović je tu ključan čovek", kaže istoričar Aleksandar Raković
Od prvog popisa u 20. veku u Crnoj Gori koji je sproveden 1909. godine kada se 95 posto stanovnika izjasnilo da govore srpskim jezikom, preko 1948. kada se tek 1,78 odsto stanovnika ove države popisalo kao Srbi, do poslednjeg popisa – statistički podaci o broju Srba u Crnoj Gori su jedna neverovatna krivulja koja u različitim istorijskim periodima ide do krajnjih ekstrema.
Te 1909. direktno pitanje o nacionalnoj pripadnosti nije na popisu ni postavljano, tek ono kojim jezikom stanovništvo govori. Ni u dva naredna popisa u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslaviji, 1921. i 1931. godine nije bilo pitanja o nacionalnoj pripadnosti. Međutim, i 1921. godine 92 posto stanovnika Crne Gore izjasnilo da govore, kako se to tada zvalo, srpskim i hrvatskim jezikom, još oko osam posto govorilo je arnautskim jezikom, 1931. taj procenat bio je 94 odsto, dok se te godine 75,7 stanovnika Crne Gore izjasnilo kao pravoslavci.
Popis 1948. godine, tri godine posle čuvenog članka Milovana Đilasa u "Borbi", pokazao je da je broj Srba u Crnoj Gori "pao" na 1,78 posto, tako se izjasnilo samo 6.707 građana, dok se na popisu pojavilo 342.009 Crnogoraca, odnosno tako se nacionalno izjasnilo 90,67 posto građana Crne Gore.
Na sledećim popisima, od 1953. do 1981, procena stanovnika koji su se izjasnili kao Srbi bio je uglavnom sličan. Na popisu 1953. Srba je bilo 3,3 posto, 1961. 2,99, 1971. 7,46, da bi 1981. broj Srba ponovo pao na jedva 3,3 posto, odnosno, te godine, kao Srbi izjasnilo se 19.407 stanovnika Crne Gore.
Da li su Srbi u Crnoj Gori za poslednjih 120 godina bili žrtve neverovatnih etničkih, kulturnih, verskih inžinjeringa, ili su se na svim tim popisima, kako danas neki tvrde, slobodno izjašnjavali u verskoj i nacionalnoj pripadnosti, kojim jezikom govore?
Istoričar Aleksandar Raković u razgovoru za RT Balkan ističe da je nesporna istorijska činjenica da podatak iz popisa 1909. godine o 95 posto stanovnika koji su se izjasnili da govore srpskim jezikom, u stvari, znači i da se isto toliko stanovnika popisalo da su srpske nacionalnosti.
"U uputstvima za popisivače 1909. godine stajalo je da ukoliko neko ne želi da se izjasni kao Srbin u skladu sa maternjim jezikom, da mu se upisuje i nacionalnost. Dakle, kada je reč o tim uputstvima, onima koji ne žele da se izjasne kao Srbi nesumnjivo je data mogućnost da se ne izjasne kao Srbi i da popune da imaju drugačiju narodnost. Zaključak je da se po srpskom maternjem jeziku određivala i nacionalnost u skladu sa faktičkim stanjem u Crnoj Gori, a ono je da je ona bila nacionalna država srpskog naroda i da su se svi Crnogorci tada po nacionalnosti izjašnjavali kao Srbi", kaže Raković.
On posebno ističe činjenicu da tada niko nije odabrao opciju da se drugačije izjasni iako je imao tu mogućnost.
"Popis je, dakle, davao mogućnost svakom stanovniku da se ne izjasni kao Srbin, da kaže da je druge narodnosti, onda bi mu se upisala ta druga narodnost. Ovako se po jeziku podrazumevalo da su svi koji su odabrali srpski maternji jezik po narodnosti Srbi. To je stajalo i u udžbenicima u Kraljevini Crnoj Gori, da su svi građani Crne Gore Srbi po narodnosti, pravoslavne vere, bilo je nešto malo i muhamedanaca. U udžbeniku o poznavanje zakona stajalo je izričito da su svi građani Crne Gore srpske narodnosti i da crnogorska narodnost ne postoji. Ovo su apsolutne činjenice", kaže Raković.
Od 1909. godine kada se, po ovim podacima 95 posto stanovnika izjasnilo da su Srbi, 1948. godine došlo se do situacije da je u Crnoj Gori Srba tek 1,78 posto.
"Nije bilo dozvoljeno građanima da se izjašnjavaju kao Srbi osim što je to tolerisano u delovima Crne Gore koji su prisajedinjeni u Balkanskim ratovima i u Boki koja je Crnoj Gori prisajedinjena tek 1945. godine. U drugim delovima Crne Gore ta mogućnost nije postojala već se upisivala crnogorska nacionalnost koja je političkom odlukom KP Jugoslavije ustanovljena 1. maja 1945. godine. Prethodno su isto pokušali Italijani 1941, da ustanove tzv. crnogorsku naciju, čak je to objavljeno na Petrovdanskom saboru, i to je geneza koja se dugo kuvala u kuhinjama Beča, Budimpešte, Zagreba, Rima, Vatikana, komunističke Moskve", nastavlja Raković.
Ovaj istoričar podseća i da se već od sedamdesetih godina, sa uplivom Maspoka, i Matice hrvatske u Crnoj Gori, delovanjem rimokatoliče crkve, taj identitet preokreće ka hrvatskom, pravaškom identitetu i sve više se pojavljuju ti tragovi.
"Već 50-ih godina u Zagrebu su počeli da dovode kadrove iz Crne Gore, često ispod prosečne, davali su im titule, i Dalibor Brozović je sam rekao da su oni bili svesni da su to kadrovi koji ne valjaju, ali da su im potrebne titule kako bi oni imali privid naučnosti, kako bi rasrbljavali Crnu Goru. Hrvati su od 50-ih godina sa Austrijancima i Mađarima radili na rasrbljavanju Crne Gore, 20 godine kasnije počeli su da preokreću prilike. Ne treba zaboraviti i da je Milo Đukanović 2018. napisao u jednoj čestitki fakultetu za tzv. crnogorski jezik u Nikšiću da treba 'negovati crnogorski domovinski identitet'. Kakav drugi domovinski identitet može biti sem hrvatskog", pita Raković.
Od 1981. kada je u Crnoj Gori 3,3 posto Srba, za 22 godine taj procenat je narastao na skoro 33 posto na popisu 2003. godine. Šta se u međuvremenu dogodilo?
"Najveći srpski zanos u Crnoj Gori bio je 1991. godine, tek kasnije u litijama dogodilo se nešto slično. Tada je u Crnoj Gori pao režim koji nije podržavao Srbe na KiM i tada se još uvek podrazumevalo za većinu građana Crne Gore da biti Crnogorac je isto kao i biti Srbin. Da je tada neko da opciju izjasnite se kao Srbi oni bi se u najvećem broju izjasnili kao Srbi", veli Raković.
Sagovornik navodi da je u tom istorijskom periodu došlo do izvesnog osećanja slobode, sve više građana se izjašnjavalo kao Srbi, ali ne i do kraja, jer se još podrazumevalo da Crnogorac ne znači da nisi i Srbin.
"Tek od 1997. sa Đukanovićem koji preuzima politiku Liberalnog saveza CG počinje da se preokreće taj identitet od prosrpskog crnogorskog ka antisrpskom crnogorskom. Đukanović je tu ključan čovek, on preuzima ideologiju LSCG koja je ništa drugo do hrvatska pravaška ideologija i vodi Crnu Goru u tom pravcu. Što se tiče popisa 2003. tada je većini građana postalo jasno da Crnogorac više nije što i Srbin i da će sve manje to i značiti. Zbog toga se na popisu skoro trećina građana izjasnila da su srpske nacionalnosti, a iznad polovine da govore srpskim jezikom. U tom momentu ljudima je postalo jasno – ako se izjasnim kao Crnogorac, neko će drugačije tumačiti moj identitet, a ne onako kako ja želim", objašnjava Raković.
U 2023. godini, procenat Srba u Crnoj Gori opet se vratio na trećinu stanovništva, na 32,98 posto. Šta budući procesi donose Crnoj Gori, koliko će u ovoj državi Srba biti na sledećem popisu?
"U Crnoj Gori je 10 posto dualista. To su oni koji su Crnogorci po nacionalnosti, a srpski jezik im je maternji. Ti dualisti su uglavnom Srbi, s tim što, iz meni neobjašnjivih razloga to oklevaju da kažu. Oni će, obzirom na ove rezultate i jasne podele na dve nacije, dva identiteta, odabrati stranu i logično je da se izjasne da su srpske nacionalnosti. U tom slučaju Srbi će na sledećem popisu u Crnoj Gori i po nacionalnosti biti većina kao što su sada većina po jeziku. Na drugoj strani, vidimo da je tzv. crnogorska nacija u velikom padu. Kada i neki muslimani prestanu da se izjašnjavaju kao Crnogorci, a to će se na kraju i dogoditi, njih će biti ispod 200.000 i to je poraz ideja Mila Đukanovića. Crna Gora će nastaviti da ide putem obnove svog srpskog identiteta. To ne ide lako, bilo bi lakše da se povoljnije završio proces nakon izbora 2020, da nije bilo postizborne prevare, da su srpske stranke preuzele vlast budući da su pobedile na izborima", zaključuje Raković.
