Srbija i Balkan
Kako su Crnogorci odučili srpski i naučili crnogorski jezik?
Sa stvaranjem nove nacije, Podgorica je morala stvoriti novi jezik - ali taj jezik i nije ispao baš tako "nov" - već je uveliko postojao i zvao se srpski jezik
Možda jesu naučili crnogorski, ali se od srpskog odučili nisu. Koliko god oni umesto pesme "Jači smo od sudbine" pevali "pjesmu" "Jači smo od Srbije" i dodavali kvačice ne bi li azbuku podigli na 32 slova - jezički inžinjering koji je godinama u Crnoj Gori sprovodio Milo Đukanović nije baš najbolje prošao.
Videlo se to i ovih dana sa objavljivanjem rezultata dugoočekivanog popisa koji je pokazao da u državi, u kojoj su oni koji se izjašnjavaju kao Crnogorci – većina – većina stanovništva zapravo i dalje koristi "omrznuti" srpski jezik.
Srpskim jezikom u Crnoj Gori priča 43 odsto građana, što pokazuje da i oni koji su, verovatno zbog decenija propagande počeli da se izjašnjavaju kao Crnogorci, ipak nisu uspeli da zaborave jezik kojim su govorili do 2007. godine, odnosno do proglašenja nezavisnosti. Crna Gora i dalje je jedina zemlja u Evropi u kojoj "matični narod", odnosno Crnogorci čine manje od polovine građana, i u kojoj većina stanovništva ne govori jezikom koji ima status službenog.
"Rezultati popisa ukazuju na strukturu društva koju oličava tridesetogodišnji režim doskorašnjeg crnogorskog predsednika. Jer, osnovna podela koju je on ustrojio, na dubokim zasadima komunističke diktature, počiva na suprotstavljanju Srba i Crnogoraca", naglasio je profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Milo Lompar.
On je naveo i da bi kompromis koji mora biti postignut u toj zemlji, morao da podrazumeva najduže upotrebljavani naziv jezika u Crnoj Gori - srpski jezik.
"Tako ga i danas zove najveći broj građana Crne Gore", naglasio je.
Zato i ne čudi što je srpski deo zajednice u ovoj državi već najavio pokretanje inicijative za vraćanje jezika u službenu upotrebu.
Kako je srpski postao crnogorski
"Sve je to krenulo od komunističke priče o stvaranju komunističke nacije koja je morala da ima svoje noseće parametre- to je u osnovi ideološka konstrukcija i to je sve potpuno jasno. Za one koji to razumeju je zapravo jasno, a za one kojima se manipuliše, oni ulaze u te avanture ne znajući koje bi to posledice moglo da ima za Crnu Goru. Jezik je najstarija institucija, jezik najdublje pamti- s jezikom nije lako. To je nasilje i nad živim ljudima, ali i nad jezikom", objašnjava za RT Balkan književnik iz Podgorice Milutin Mićović kako je tekao proces odučavanja od srpskog jezika.
Jer tih godina, kada su Beograd u Crnoj Gori učili da gledaju kao "inostranstvo", Milo i nacija "milogoraca" koju je u to vreme pokušavao da "porodi" – hteli su tek da se kvalifikuju za naciju, ali su im za to bili potrebni i crkva i jezik. A onda su stvorili i jedno i drugo.
I iako sekira jeste postala šjekira, predsednik Milo je postao predšjednik – crnogorski jezik, uprkos "trudovima" njegovog glavnog ideologa "prvog profesora crnogorskog jezika u istoriji" Adnana Čiragića – i dalje se nije primio kao nešto odvojeno i drugačije od srpskog jezika.
"Ovde se radi o preimenovanju srpskog jezika, jer osim srpskog jezika, nema drugog, gledamo li leksički, istorijski, kroz autorska dela…Istinski jezik u Crnoj Gori kojim govore i Srbi i Crnogorci je samo srpski. To je sve jedna politička priča i na političkoj javni, a lingvistički i kad je reč o pamćenju, sve je jasno", ocenjuje Mićović.
Ali, iako je pomenuti Čiragić profesor crnogorskog postao tako što je studirao na katedri za srpski jezik, on je ipak generacije Crnogoraca naučio da pričaju drugačije od Srba.
Umesto da kažete "dobar dan", u Podgoricu zahvaljujući njegovom zalaganju, sada ne možete krenuti a da ne znate da kažete bar "dobar dan". "Koliko košta ležaljka" u Sutomoru se sada mora prevesti na "koliko košta ležaljka". Postoji čak i čitav "Riječnik" koji će vas pripremiti kako da se sporazumete sa konobarima na Budvanskoj rivijeri.
Prevodi se čak i Njegoš, i to u skladu sa onom mišlju akademika Matije Bećkovića: "Da je Njegoš znao crnogorski kako bi tek napisao 'Gorski vijenac' kad ga je na srpskom ovako napisao". I to smo, dakle, videli. Preveli su delo koje smo bez problema čitali – i mi i "oni".
Kako je to Bećković rekao "da jedna knjiga ne postoji u originalu jedinstveno je otkriće u pisanoj istoriji".
"A, to je utvrđeno za Gorski vijenac, uprkos sačuvanom faksimilu originalnog rukopisa. I to sto šezdeset i tri godine pošto je objavljen. I u međuvremenu štampan u bezbroj izdanja. I preveden na gotovo sve važnije svetske jezike. I pošto su stotine hiljada čitalaca, ne znajući da nije prava, tu verziju naučile napamet. Zahvaljujući tom otkriću, u naše dane desilo se nešto što se u prošlim vremenima nije moglo ni zamisliti. Naime, tek posle prevoda na japanski Gorski vijenac se pojavio na crnogorskom i na velika vrata ušao u Ginisovu knjigu svetskih čuda", izjavio je tada srpski akademik.
Na toj i takvoj konstrukciji se, kako kaže Mićović za RT Balkan, pravi razdor u Crnoj Gori, došlo je do velikog apsurda, da od jednog naroda prave dva, od jednog jezika dva i od jedne kulture dve različite kulture.
"A to samo znači da je predviđeno da obe nestanu sa ovih prostora".
Činjenica je, međutim, da se neko od Milovih inženjera zaigrao - videlo se to još onomad, kada su se Srbi u Crnoj Gori digli da zaštite svoje svetinje. Isto to pokazuje i najnoviji popis - Crnogorci su, izgleda ponovo počeli da se prisećaju da su Srbi.
