U Rumi se 24. novembra 1918, u kući advokata i većnika dr Žarka Miladinovića, okupilo 700 Srba i Hrvata, izaslanika mesnih odbora Sremske županije, da zauzmu stav o uređenju južnoslovenskog prostora nakon urušavanja Austrougraske. Skup, naslovljen kao Veliki narodni zbor Srba i Hrvata Srema, usvojio je rezoluciju u kojoj je zatraženo osnivanje jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca sa sedištem u Beogradu. Ako se Hrvati odluče protiv ujedinjenja, stoji u rezoluciji, Srem se neposredno pripaja Srbiji i zahteva da ga Srbija zastupa na međunarodnoj mirovnoj konferenciji.
U Rumi se događaj iz 1918. slavi kao najvažniji u celoj njenoj istoriji, po uticaju na srpsku istoriju još nedovoljno osvetljen. Tada je Srem na skupu 700 predstavnika lokalnih veća u regionu ultimativno zapretio otcepljenjem od Hrvatske ako ona neće u jedinstvo sa Srbijom.
Mnogi istoričari misle da je ova pretnja bila odmeravana u Zagrebu, a dr Drago Njegovan, autor obimne studije "Prisajedinjenje Vojvodine Srbiji", misli da je ona bila delotvorna, a možda i presudna da Hrvatska umesto dugo sanjane samostalnosti izabere zajedničku državu sa Srbijom. Jednako je u to uveren i istoričar sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu dr Đorđe Đurić:
"Nema nikakve sumnje da su vojvođanski Srbi uveli Hrvatsku u kraljevinu. Oni nisu išli ka takozvanoj velikoj Srbiji, već ka jugoslovenstvu. Činilo im se to kao dugoročno dobro rešenje za Srbe, naročito zbog mogućnosti da Austrija jednom ojača i osveti se Srbima u Vojvodini. Jugoslovenstvo im je omogućavalo zajedništvo sa maticom, a bilo je dopadljivo i Austriji. Naravno, nisu mogli da predvide ni Jasenovac, ni sve nevolje koje će proisteći iz takvog izbora. Neki, međutim, ovaj zbor doživljavaju kao nevolju za svoje stavove i osećanja, jer on objašnjava redosled prisajedinjenja Srbiji i čini besmislenim separatističke napore nekih naših savremenika u Vojvodini. O rumskom zboru Sremaca iz tih razloga nerado se pisalo."
Hrvatska nije mogla da spreči otcepljenje Srema
Odluke Velikog narodnog zbora 24. novembra u Rumi nisu imale direktan uticaj na odluke Velike narodne skupštine, održane sutradan u Novom Sadu, o priključenju Srbiji, jer Srem nije ni bio deo Srpskog vojvodstva u sastavu Dvojne monarhije. Zatečen u sastavu vazalne Kraljevine Hrvatske – Slavonije, Srem od Zemuna do Vukovara je doneo uslovnu odluku o otcepljenju od Hrvatske i o direktnom prisajedinjenju Srbiji ako Hrvatska neće u zajedničku državu sa Srbijom.
Na zboru u Rumi nisu prisustvovali Sremci hrvatske pripadnosti iz krajnjih jugozapadnih delova regiona. To se od njih nije ni očekivalo, i njihova volja bi verovatno kasnije bila verifikovana da Hrvatska nije imala plan: bolje je privremeno ući u zajedničku državu sa Srbima nego izgubiti Srem, i sačekati prvu istorijsku priliku za napuštanje zajedničke države izvodeći i Srem sa sobom.
Kada je Srem 24. novembra 1918. krenuo ka Srbiji Hrvatska nije imala nikakva sredstva da ga u tome spreči. Bila je na strani poražene i urušene Austrougarske i bespomoćno je gledala kako srpska vojska oslobađa njenu teritoriju iz dugotrajnog i mrskog austrougarskog zagrljaja. Budući da se našla na poraženoj strani, nije imala nikakav autoritet da brani teritoriju Srema koju je "unela" u austrougarsku monarhiju. Njena istorijska težnja silno ju je vukla da izađe iz austrougarskog zagrljaja i nastavi kao nezavisna.
Tako bi se, verovatno, i dogodilo da Srem nije zapeo da se ujedinjuje sa Srbijom ako Hrvatska izabere nezavisnost umesto zajedničke države. Svojom odlukom da uđe u sastav Kraljevine Jugoslavije, Hrvatska je izabrala da ostane "cela", sa Sremom. Da bi sačuvala Srem u svom sastavu, Hrvatska je, u stvari, bila prinuđena da za ovim regionom krene u Jugoslaviju, sa računom da će vreme doneti zgodan trenutak za napuštanje zajedničke države, zajedno sa "svojim" Sremom.
Organizatori Velikog narodnog zbora u Rumi nisu predvideli da će se Hrvatskoj ta prilika, da se osamostali i sa sobom povede Srem, ukazati 1941, nisu predvideli da će steći status "pobednika" u okrilju nacističke Nemačke. Hrvatska je, odmah je po "pobedi", preduzela da zanavek reši problem nepouzdanosti Srema zbog njegove ubedljive srpske većine.
Pavelićeva vlast je i formalno obznanila da će "sremski problem", kao i u celoj Hrvatskoj, rešavati u tri trećine: trećinu Srba će pokatoličiti, trećinu proterati, trećinu pobiti. U leto 1942. ustaška vojska pod komandom Viktora Tomića porušila je i popalila sve sremske manastire i većinu pravoslavnih hramova i postreljala srpsku građansku elitu koja nije uspela da izbegne. Tomićeva akcija, u kojoj je, iako povučen u umetničkoj samoći, streljan i slavni slikar Sava Šumanović, bila je toliko krvava da je i nemačka komanda zahtevala njegovu smenu.
Heroizam Miladinovića potiskivan u zaborav
Status "pobednika" NDH je uživala četiri godine, do poraza Hitlerove armije, kada voljom Komunističke partije Jugoslavije dobija novi status "pobednika", ali ipak ne zadržava Srem. Neki autori dopuštaju da su hrvatski zločini u Sremu leta 1942. godine i samom Brozu pokazali na koji način Hrvatska voli "svoj" Srem, te da je i to uticalo, osim ratnih zasluga srpskog naroda, da se baš Srbija "nagradi" autonomijom Vojvodine, a ne federacija ili Hrvatska. Takođe, Srem biti pripojen Srbiji, gde je i krenuo Velikim narodnim zborom u Rumi 1918, ali preko pokrajine.
I zbor, i njegova rezolucija su u realnoj istorijskoj nauci imali veliki značaj zbog snažnog uticaja na osnivanje Kraljevine Jugoslavije, ali su za sve vreme socijalističke Jugoslavije držani pod velom zaborava. Sa nepodesnošću sećanja na događaj moralo je da bude skrajnuto i sećanje na politički heroizam advokata i većnika dr Žarka Miladinovića, glavnog organizatora zbora, ali je, kao kolateralna šteta, žrtvovano i sećanje na kulturni heroizam njegove supruge, Milene Miladinović.
Tek su raspadom socijalističke Jugoslavije i prestankom nadzora ideologije nad srpskom istorijom i ovaj događaj, i dvoje Miladinovića vraćeni na zasluženo mesto u lokalnoj i nacionalnoj istoriji. Žarko se slavi kao veliki patriota i politički vizionar. Njegov humanizam, istina, nije mogao da predvidi jasenovački genocid, kao što ga nisu predvideli ni drugi srpski prvaci njegovog vremena.
Milena je, pak, vraćena na zasluženo mesto u srpskoj književnosti. Rođena kao Laura Gizl, Žarka je upoznala tokom svog školovanja u Beču, uzela pravoslavnu veru i ime prilikom udaje za njega. Za vreme života u Rumi upoznala je sve srpske političare i pisce. Naročito se sprijateljila sa Zmajem, toliko da je tri godine putovala u Sremsku Kamenicu da ga bolesnog neguje. Prevodila je na nemački sve značajnije srpske pesnike, pa i epsku poeziju.