Nije to samo zatiranje još jedne srpske svetinje nego i nastavak tihog ubijanja Srba na Kosovu i Metohiji. Čupanje korenja, rušenje temelja, zatiranje čitavog naroda. Ono što se po toj nesrećnoj zemlji radi decenijama unazad, planski, temeljno, sistematski, surovo, smišljeno, neljudski.
Vest koju je pre desetak dana preneo novinar i publicista iz Gračanice Živojin Rakočević, da je napadnuta isposnica Svetog Petra Koriškog u selu Koriša kraj Prizrena, teško oskrnavljena drevna svetinja, da se desilo jedno od najvećih uništavanja i skrnavljenja srpskog nasleđa na KiM od pogroma 2004. godine, svuda u svetu, valjda, izazvala bi, ako ne lavinu reakcija, zgražavanja, ono barem kurtoazne osude.
Ovde, kod nas – ništa. Par lajkova, par emotikona u objavama na društvenim mrežama, isto toliko komentara i – muk, tišina, ravnodušnost. Dobro je, to se nas ne tiče, to je negde tamo, daleko, nije pred našim vratima...
Ćute tzv. kosovske vlasti čiji su zakoni i u ovom slučaju prekršeni, ćuti međunarodna zajednica, ćute oni čiji je mandat da čuvaju i kulturno, istorijsko nasleđe Srba na Kosovu i Metohiji.
A ono što je Opština Prizren, Odeljenje za turizam i ekonomski razvoj, bez dozvole SPC i Eparhije raško-prizrenske, učinilo od srpske svetinje kraj Prizrena – teško je nepočinstvo, nepovratno uništavanje, razaranje neshvatljivih razmera istorijskog, verskog kompleksa...
"Bez ikakvog znanja ili obaveštenja vlasnika (SPC) izvršena je izgradnja puta, popločana staza, razoren manastirski izvor, urađena proširenja za okretanje usred zaštićenog prostora, a odsečene su prilazne staze prema glavnim isposnicama i samoj crkvi koja se nalazi u steni. Masivni, prepoznatljivi stubovi i lukovi na kojima je počivao drugi sprat hrama pripijenog uz stenu, u potpunosti su potkopani. Prvi i četvrti stub su napukli po dužini, jer su izgubili oslonac u zemlji, a njihovo okruženje je rastreseno zbog rada teških građevinskih mašina. S obzirom na to da se radi o strmom i izrazito nepristupačnom terenu, već sada se vidi odronjavanje puta koji dva puta prolazi kroz specijalnu zaštićenu zonu", opisuje u autorskom tekstu Rakočević, ono što je kratkom posetom isposnici pre koji dan video na terenu.
Kraće rečeno isposnica kraj Prizrena, građena od 12. do 14. veka, u kojoj se prema biografiji koju je napisao Teodosije Hilandarac, svetitelj borio sa demonima, sa samim sobom i pobedio, "preorano je teškim mašinama, zatrpano zemljom".
Pored samih temelja hrama izgrađen je široki put sve do pećine na kraju kompleksa.
Nisu u ovom slučaju pogaženi samo verska osećanja jednog naroda, onozemaljski tipici da se u tuđu svetinju ne dira, nego i ovozemaljski zakoni njihove države.
"Ovim zakonom se obezbeđuje zaštita srpskih pravoslavnih manastira, crkava i drugih verskih objekata, kao istorijskih i kulturnih lokaliteta od posebnog značaja za zajednicu kosovskih Srba" stoji u prvom članu kosovskog zakona koji citira i Rakočević i koji je trebalo da zaštiti svetinju, jednu od najpoznatijih isposnica u kojoj su se stotinama godina, podvizavali monasi, "mesto bogate biblioteke, mesto koje je darivao i sa porodicom posećivao srpski car Dušan".
"Investicije koje realizuje Direkcija za turizam i ekonomski razvoj iz Prizrena omogućavaju lakši pristup posetiocima i turistima istorijskom spomeniku, paleohrišćanske crkve koja se nalazi u prizrenskom selu Koriša", stoji u objavi na fejsbuk profilu Zafira Beriše, političara i kandidata za poslanika u skupštini tzv. Kosova.
Iznova su oštećene i freske u crkvi kraj isposnice. Na freskama su šiljcima urezani natpisi "UČK", imena nekih Albanaca, posetilaca, ponovo je prekopavano grobno mesto svetitelja, okolo mnogo smeća...
Sveti Petar Koriški pominje se, piše u autorskom tekstu istoričar Boris Stojkovski, među najznamenitijim pustinjacima, odnosno monasima srpskog srednjeg veka. Prema Stojkovskom, "iako najveći broj srpskih srednjovekovnih svetaca čine vladari i najviši crkveni dostojanstvenici, ipak, postoji i značajan broj onih koji su svojim monaškim, asketskim i pustinjačkim životom zaslužili da ih crkva kanonizuje, odnosno proglasi za svece".
Jedan od takvih bio je i Sveti Petar Koriški.
"On je svoj pustinjački život vodio negde na prelomu 12/13 stoleća. U modernoj nauci o književnosti, stav je da tekstološka analiza žitijnih spisa mu smrt datuje u prve decenije XIII veka, a neki pomeraju i malo ranije u već prvu deceniju rečenog stoleća. Njegov kult je već bio poznat u doba kralja Milutina (1282–1321) i raširio se upravo u vreme ovog vladara i njegovih naslednika. Isto tako, dobro je poznato u nauci, Petar Koriški je dobio svoje kultne (hagiografske spise) žitije i službu iz pera srpskog srednjovekovnog književnika i monaha Teodosija Hilandarca, istovremeno i hagiografa Svetog Save. Upravo ovde i treba tražiti poveznicu sa jačanjem kulta Petra Koriškog. Naime, često se za Teodosija kaže da je njegovo Žitije Svetog Save, na određeni način bio prvi roman stare srpske književnosti. U njemu je, prema nekim tumačima, Sava prikazan više kao heroj, odnosno ovo žitije je manje istorično od Domentijanovog i ima mnogo više hagiografskih elemenata", piše Stojkovski.
Mošti sveca iz manastira Svetog Petra Koriškog prenete su u Crnu Reku kod Ribarića 1572. ili 1573. godine, zna se i da je manastir postojao sve do 1760. godine. Sve do poslednjeg rata bili su sačuvani ćelije isposnice Sv. Petra Koriškog, ostaci crkve, monaških ćelija i pojedinih ekonomskih zgrada. Najstarija je isposnica, prirodno udubljenje u steni koje je malo obrađeno i pretvoreno crkvicu. U isposnici je ostalo samo nekoliko kvadrata živopisa izvedenog za života sv. Petra Koriškog.
Ove freske spadaju u najstarije primerke monumentalnog slikarstva srednjovekovne Srbije i jedinstvene primerke religioznog slikarstva domaćih pustinožitelja.
Svetinja sada nestaje pred našim očima. Kamen po kamen. Samo što joj nije zadat poslednji, završni, smrtni udarac.
Nama pitanje, jesmo li, ako ništa drugo, svesni šta se oko nas dešava, šta ćemo kad nestane isposnice, kad je raznesu, potkopaju da se sruši... Šta ćemo kad nam udare na sledeći manastir? Šta ćemo mi ostaviti iza sebe, po čemu će nas pamtiti... Po lajkovima i emotikonima i komentarima na društvenim mrežama?