Svedočenja Veselina Bojovića, jedinog preživelog iz petnaestočlane nikšićko-šavničke grupe rezervista i vojnika JNA zatočenih u logoru Lora kraj Splita početkom devedesetih godina prošlog veka, jedan je najstrašnijih priloga istoriji beščašća i ljudskog ludila, a prave reči nema, na ovim prostorima.
"Zid nas je dijelio. Cijele noći trajalo je mučenje, dopirao je jauk, zapomaganje (...) poznao sam crnogorski naglasak. Narednog dana je sve utihnulo, a mene su stražari pozvali da još jednim očistim te prostorije gdje su mučeni. Tu je bila krv na sve strane, djelovi tijela...", pričao je Bojović u jednom od svedočenja crnogorskim medijima.
"Tvoji su zemljaci sad u hladnjači", posvedočio je da su mu čuvari rekli sledećeg jutra.
Bojović je sa još 12 vojnika, rezervista JNA i dvojicom oficira, zarobljen 12. aprila 1992. godine na putu od Mostara prema Čapljini. Prebačeni su najpre u Metković, a zatim u vojno-istražni centar Lora. U Lori je ostao 125 dana…
"Šta su nam tamo radili to ljudski um ne može da smisli. Ni Jasenovac nije ravan šta je za kratko vreme urađeno u Lori. Biju, dovedu njihove pijane sa ratišta da se iživljavaju nad nama… Kako se pojave na hodniku traže Crnogorce da izađu na hodnik… Maltretiranje, koga si pobio, koliko si pobio… Šta sam pobio, ja sa 18 godina otišao u vojsku…", samo je deo svedočenja Bojovića zabeleženog u filmu "Zlo proljeće 1992." televizije Nikšić.
"Luka Adžić, momak, 30-tak godina, imao je bradu, biju ga po četvorica, sve puca na njemu, nema dela tela iz kog ne ide krv. Daju nam noževe da bodemo jedan drugog, narede nam da šamaramo jedni druge… Prikopčaju indukcione telefone na polni organ, a onda nam narede da vrtimo ručicu… Tri noći u bloku C haos, čujemo kuknjavu, molbe naših da ih pobiju, katastrofa… Drugo ili treće jutro odveli su me u blok C da oribam toalet, krvavi zidovi, sve u krvi, ćelije krvave, iza zaključanih vrata čuje se zapomaganje – 'Ubi me molim te, spasi me, ubi me, molim te samo kap vode mi daj…'", nastavak je i samo deo ovog jezivog svedočenja.
Svedočenje Gavrila Tripkovića koji je bio zatočenik Lore ušlo je u izvešaj Amnesti internešenela za 1993. godinu. Svedočio je kako ga je upravnik logora Tomo Duić uveo u jednu od ćelija Lore, ono što je tamo zatekao slika je koja je preplašila i neke od zločinaca.
"Bila su njih petorica, u uniformama, naslonjeni na zid, poređani po podu, neki u poluležećem položaju. Izmrcvareni, polomljenih ruku i nogu, krvavi. Bile su im odsečene uši, samo jedan od njih je imao jedno uvo. Nekima od njih bile su izvađene oči, drugima su preda mnom vadili oči. Sjećam se kako je jedan o mučitelja jednom od onih ljudi odsekao jezik. Jednom nisu izvadili oči pa je mogao da vidi šta se sa onim ljudima radi, onda su počeli da kolju jednog po jednog", deo je ovog užasnog svedočenja koje je preneto u pomenutom filmu.
Damjan Tripković iz Prebilovaca bio je u Lori mesec dana, za tih mesec dana, kaže u filmu, možda 100 minuta nije prebijan. Gledao je kako na krugu logora jednom Nikšićaninu izbijaju oko. a ono ispada i "sedam - osam minuta igra po betonu".
Mnoge, mnoge stvari će, kaže u filmu, umreti sa njim, nikad ih nikom neće ispričati. Kako on, tako i drugi zatočenici Lore.
"Izvedoše me jedan dan na strijeljanje, a meni isto kao kad bi mi vi sad rekli idemo da pojedemo jagnje i popijemo gajbu piva. Jedan čita, 'Dobrivoje Bojović osuđuje se na smrt streljanjem', stiglo naređenje iz Zagreba, poređaše se, prave cirkus, uperiše puške u mene, one pukoše, ja živ… Ono bila manevarska municija", svedoči u filmu TV Nikšić Dobrivoje Bojović.
"Batinanje zatvorenika rukama, nogama, gumenim crevima, palicama. 'Telefoniranje' u vidu priključivana pojedinih naročito osetljivih delova tela na indukovanu električnu struju iz poljskog telefona. Prisiljavanje zatvorenika da po tri dana i tri noći ne smeju da sednu niti legnu. Prisiljavanje zatvorenika da sami sebi kopaju rake u dvorištu logora. Prisiljavanje zatvorenika da do iznemoglosti trče po logorskom krugu. Pretnja ubistvom zatvorenika na taj način da se prisiljavaju da glavu stave na panj dok su stražari zamahivali sekirama. Držanje zatvorenika po celu noć u buretu sa vodom. Čupanje ili brijanje na suvo brada zatvorenika. Dozvoljavanje građanima Splita i bolničkom osoblju i pacijentima u bolnici Firule da tuku zatvorenike na razne načine. Gašnje cigareta po telu, glavi i ustima zatvorenika. Prisiljavanje zatvorenika da po ceo dan gledaju u Sunce. Prisiljavanje zatvorenika da jedu tucani kamen i pesak", samo je, po svedočenjima preživelih deo popisa mučenja u Lori.
Ima toga još mnogo, nad nekim načinima iživljavanja, nad nekim od bestijalnosti, prosto staje mozak.
"Prema Bojovićevom kazivanju datom u pomenutom crnogorskom dokumentarcu, jedan od neposrednih izvršilaca zločina u 'Lori' bio je upravnik logora Tomislav Duić, od koga je i on dobijao najviše batina. Za glavnog neposrednog izvršioca torture nad Lukom Adžićem, rezervistom iz Nikšića, Bojović imenuje Tanju Duić (danas "proslavljena" hrvatska spisateljica pod prezimenom Bjelobrajdić), tadašnju Duićevu suprugu.
Opisuje da je mučenje vršeno tako što je Duićeva Adžića bacala pod noge, gazila, uvlačila u kućicu za pse, terala da reži dok drugi zatvorenici na njega laju", navodi u autorskom tekstu Savo Štrbac iz Dokumentaciono informativnog centra Veritas.
Po podacima ovog centra, kroz "Loru" je od 1992. do 1997. prošlo više od 1.000 zvanično registrovanih zatvorenika, stvarni broj je veći, jer oni određeni za likvidaciju nisu ni popisivani. Najmanje 70 ljudi je pobijeno.
A onda, hrvatski ministar spoljnih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman u intervjuu podgoričkim "Vijestima" prosto, da se ne upotrebi teža reč, još jednom pljune u lice i rodbini pobijenih i mučenih u Lori, i njihovim prijateljima i kumovima, čitavoj javnosti.
Kaže u pomenutom intervjuu da "ne postoji i nikad nije postojao nikakav "logor Lora", da to nije otvoreno pitanje, već "narativ koji cilja na izjednačavanje agresora i žrtve".
"Sve oko događanja u zatvoru u 'Lori' je procesuirano i presuđeno, te je u domenu pravosudnog postupanja, što niti je moguće, niti potrebno komentarisati", reči su Grlića Radmana.
"Za zločine u ovom logoru hrvatski sudovi su do sada kroz dva predmeta ('Lora 1' i 'Lora 2') osudili osam pripadnika vojne policije HV na ukupno 57 godina zatvora zato što su, "bez ikakvog pravnog osnova, držali veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti… pri tome su vređali njihovo ljudsko dostojanstvo, ponižavali ih, fizički i psihički zlostavljali, i telesno kažnjavali – sve do usmrćenja nekih od njih" (dva civila i tri pripadnika JNA u prvih nekoliko meseci)", navodi u autorskom tekstu koji je nedavno prenela "Politika", Savo Štrbac.
U Hrvatskoj je nedavno, uz sponzorstvo tamošnjeg ministarstva branilaca, autor je Jakov Sedlar, snimljen film u kome se, na tragu onog što kaže Grlić Radman, negira da je u Lori bio logor već vojni zatvor, da nije bilo ni mučenja ni ubistava Srba već "običnih prekršaja ovlašćenja kakvih ima u svim vojnim zatvorima sveta".
"Znam istinu, ratnog zločina u Lori nije bilo", kaže u ovom filmu Zlatko Čipčić, predsednik Udruženja veterana 72. Bojne vojne policije.
Sudija Slavko Lozina koji je doneo prvu oslobađajuću presudu za optužene u slučaju Lora, takođe se pojavljuje u filmu. Sudija lozina poznat je po poruci vojnim policajcima iz 72. bojne Vojne policije HV čiji su pripadnici mučili i ubijali zatvorenike u Lori - "Uz čestitke prilažem po zakonu i božjoj pravdi utemeljenu presudu da vaši pripadnici nisu zločinci, već heroji koji su odbranili Lijepu našu. Bog vas blagoslovio. Vaš sudac Lozina".
Početkom februara ove godine, u Specijalnom državnom tužilaštvu Crne Gore, po zamolnici Županijskog državnog odvjetništva iz Splita ispitan je Žabljačanin Veselin Bojović, jedini preživi iz nikšićko-šavničke grupe rezervista koji su surovo mučeni a 14 njih pobijeni u Lori.
Puna istina i pravda i dalje su na čekanju, i 33 godine posle zločina. U Hrvatskoj - razumljivo. A u Crnoj Gori? Da li se iz ove države, 33 godine posle vapaja njihovih državljana iz ćelija Lore da ih mučitelji pobiju, da ih tako spasu, sem vapaja najbližih, čuje vapaj, krik, dovoljno glasan poziv da se pravda konačno utvrdi, da kosti mučenika nađu mira, da zemaljska i božija pravda budu zadovoljene? Da dug i mrtvima i živima bude namiren.
Šta kažu crnogorski zvaničnici na izjavu hrvatskog ministra da logora u Lori nije ni bilo, već je reč o "običnom zatvoru", dok su u hrvatskoj javnosti čuje i da se radilo o "konačištu za zatvorenike".
"Stav g. Grlić Radmana ne doprinosi unapređenju međudržavnih odnosa Crne Gore i Republike Hrvatske. Crna Gora ne sme zaboraviti svoje građane o čijem stradanju u 'Lori' postoje brojna svedočanstva. To je, u konačnom, pitanje pravde i državnog dostojanstva", rečeno je "Vijestima" u kabinetu predsednika Crne Gore na pitanje "da li će država preduzeti nešto povodom ove izjave Grlić Radmana i ako hoće - šta, a ukoliko neće – zašto".
Milatović je dodao i da je "loša politika koja je početkom devedesetih postojala u Crnoj Gori, doprinela, između ostalog, razaranju bivše države".
Od 15 zarobljenih iz nikšićko-šavničke grupe, 13 je ubijeno u Lori.
Na spisku su Dušan Barović, Luka Gazivoda, Borivoje Zirojević, Ranko Vujović, Dragoman Doknić, Dragan Jakovljević, Pavle Popović, Miloš Perunović, Ratko Simović, Neđeljko Janković, Miljan Šušić, Radivoje Petković i Radomir Vulić, a Luka Adžić koga je živog našao Međunarodni crveni krst samo nekoliko meseci kasnije preminuo je u Nikšiću od posledica teškog zlostavljanja.
Na različitim lokacijama u Bosni i Hercegovini, kod Duvna, Mostara i Trebinja godinama kasnije nađeni su posmrtni ostaci 12 ubijenih, a telo Miloša Perunovića još nije pronađeno.