Danas je Dan primirja, sećanje na 11. novembar 1918. godine kada su je železničkom vagonu u Kompijenu, kod Pariza, potpisano primirje sila Antante sa Nemačkom, koja je time kapitulirala u Prvom svetskom ratu. Srbija je, u Velikom ratu, bila na pravoj strani istorije i platila je najveću cenu pobede.
Prema Popisu vojnih i civilnih gubitaka Kraljevine Srbije u ljudstvu u Prvom svetskom ratu na osnovu podataka iz Vojnog arhiva iznetih na Konferenciji mira u Parizu, Srbija je izgubila 1.247.435 ljudi – 28 odsto od celokupnog broja stanovnika 1914. godine, kada je rat počeo. Od tog broja vojnički gubici iznosili su 402.435 ljudi i 845.000 civila, kao i 264.000 invalida (114.000 vojnih i 150.000 civilnih).
Kraljevina Srbija izgubila je 62 odsto muškog stanovništva od 18 do 55 godina, od kojih je 53 procenta poginulo, a 9 odsto su ostali trajni invalidi. Na zasedanju Narodne skupštine 1921. godine saopšteni su podaci o ukupnom broju žrtava rata – 1.000.356 (sa teškim invalidima gubici su iznosili 1.511.415 ljudi). Prema izveštaju koji je početkom 1921. godine predat Komisiji za reparacije "radi potraživanja u gubicima u ljudstvu", od početka rata do novembra 1915. godine, ukupno je mobilisano 707.005 vojnika. Od tog broja poginulo je, umrlo ili nestalo čak 402.435 vojnika.
Među retkima koji su se vratili kući bila je Milunka Savić, žena heroj balkanskih i Prvog svetskog rata, učesnica Kolubarske i bitke na Kajmakčalanu, najodlikovanija ratnica na svetu, ranjavana devet puta, a kasnije kao i mnogi njeni saborci, od države skrajnuta. Na Dan primirja, kada se sećamo slavnih pobeda, za RT Balkan govori njena unuka Slobodanka Grković, stomatolog u penziji.
Kaže da je bila više nego skromna i da skoro nikada nije pričala o svom ratovanju.
"Dugo nisam ni znala ko je ona zapravo bila. Kasnije kada sam počela da radim, ljudi su me pitali što ne kažem da je Milunka heroj moja baka. To su mi govorili sa poštovanjem. Ona je smatrala da je normalno da o vojnim podvizima ne govori. Toliko je volela svoju otadžbinu, sve je uradila za nju, pošteno, iz srca, nije želela ništa zauzvrat. Zvali su se da ide u Francusku, davali joj stan, ali je ona ostala ovde, jer je volela svoju Srbiju i nama je ulila veliku ljubav prema zemlji. Ona je sve radila iz ideala, a to podrazumeva da nećete da naplatite. Bila je skromna, divna žena, divna majka, baka. Gledala je svima da nam ugodi, sve što može. Okupljali smo se u njenoj kući na Voždovcu, tamo smo provodili dane", kaže za naš portal.
Za ratne zasluge odlikovana je sa 12 srpskih i savezničkih ordena za hrabrost. Najveća odlikovanja donelo joj je učešće u Prvom svetskom ratu, u koji je ušla tražeći pušku od vojvode Radomira Putnika. Nakon Kolubarske bitke, na pitanje komandanta Topličkog puka Dimitrija Milića: "Ko je zaslužio Karađorđevu zvezdu s mačevima?", svi uglas uzviknuli su - Milunka Savić!
Komandant savezničkih trupa, francuski general Moris Saraj, okačio joj je Orden francuske Legije časti, a general Franš d' Epere Ratni krst sa zlatnom palmom, jedini na svetu koji je dobila jedna žena. Dobila je još jednu Karađorđevu zvezdu s mačevima, još jednu Legiju časti, te zlatne i srebrne medalje za hrabrost "Miloš Obilić". Nosilac je Spomenice rata 1913. Albanske i Spomenice rata za oslobođenje i ujedinjenje od 1914. do 1918. britanskog odlikovanja Ordena Svetog Majkla i ruskog Krsta Svetog Đorđa Pobedonosca.
U Prvi balkanski rat prijavila se kao Milun Savić, ali je na Bregalničkoj bici posle ranjavanja otkriveno da je žensko.
Nakon ratnih herojstava, koje ona nikada tako nije ni zvala, radila je kao čistačica u Hipotekarnoj banci do penzije, a da bi prehranila porodicu, imala je dodatni posao - pravila je rupice za dugmiće na vojničkim uniformama.
"Odškolovala je najmanje tridesetoro dece koje je dovodila iz svog rodnog kraja, Jošaničke banje. Tokom Drugog svetskog rata u kući je krila Jevreje i pomagala im, kao i svima koje je okupator maltretirao", priča nam Milunkina unuka.
Slobodanka se posebno seća momenta kada je stigao poziv da ide na inauguraciju Šarla de Gola.
"Jedan od najvećih, po meni, političara prošlog veka Šarl de Gol nju je obožavao, kao i cela Francuska. Kada je bila na lečenju u Bizerti, cela soba je bila prepuna cveća i bombonjera, sve su joj to francuske žene i Francuzi doneli. De Gol ju je lično zvao na inauguraciju. Nije imala pasoš ni haljinu. Izvadili su joj pasoš po ubrzanoj proceduri, sašila je haljinu sa tufnicama. Voz je čekao samo nju. Jedno dva do tri sata. Josip Broz Tito je želeo da ide, ali ga Šarl De Gol nije hteo. Milunka je otišla, njihovi oficiri su joj prilazili, divili su joj se kada su videli koliko ima odlikovanja, pitali su je šta je bila u ratu, rekla je kaplar. Bila je skromna i cenjena. Nije htela to da priča, da ne ispadne hvalisanje", istakla je Grkovićeva i dodala da "Tito nije hteo da dozvoli da se veliča Srpkinja, to bi bilo tumačeno kao delo protiv Jugoslavije".
Kad je podizan spomenik Milunki Savić u Jošaničkoj banji, u Srbiju je došao unuk admirala Geprata i rekao da su njegova vrata uvek otvorena za Milunkine potomke.
"Živela je i otišla sa svojim idealima od kojih nije odstupala nikada", zaključuje razgovor Slobodanka Grković dok svet obeležava Dan primirja, a neki su sa klupe pobednika skliznuli ka pogrešnoj strani istorije.
Srbije nije, a ne bi ni smela. Zbog trećine izgubljenog stanovništva, zbog Milunke kojoj je država posle puške dala metlu, ali je istorija nije izbrisala. Kao što će se, kako god se svet menjao u ritmu revizije i brisanja, znati ko je bio na strani pobednika, a ko uz sile zla na čelu sa Nemačkom.