Radeći kao novinar Kineskog međunarodnog radija u Pekingu, autor ovih redova je i svedok obnove ideje o izgradnji kanala Dunav–Morava–Vardar–Egej.
Obnovljena ideja o plovnom kanalu između Srbije, danas Severne Makedonije i Grčke, plasirana je, sticajem okolnosti, približno onda kada je obelodanjena inicijativa o uspostavljanju ekonomskih koridora duž drevnih puteva svile, koju danas poznajemo kao "Pojas i put".
Srbi oštro podeljeni i oko kanala
Prateći najnoviju inkarnaciju ideje stare bezmalo dva veka, lako je uočiti da je ona, istovremeno, političko ogledalo srpskog društva.
Najpre, ona se među nama ponovo našla kao deo predizbornog programa. To automatski znači da je srpsko društvo je i u pogledu kanala Dunav–Morava–Vardar–Egej oštro podeljeno na one koji bi radove započeli koliko sutra ujutro i na one koji smatraju da je posredi bajka, "glupost", ili u najmanju ruku da mi, kao "prikraćenici" istorije i kulture, nismo kadri za iole značajnija civilizacijska pregnuća, već da nam je mesto na margini na kojoj treba da se zanimamo isključivo mrvicama.
Upravo zbog toga priča o kanalu Dunav–Egej s vremena na vreme se pojavi u medijima, iako srpske institucije, barem u javnosti, o njoj ćute.
Srbija o plovnosti Morave razmišljala još u 19. veku
Kada je grupacija "Gedžouba" priredila studiju izvodljivosti za izgradnju kanala Dunav–Morava–Vardar–Egej i kada je saopštila da je posredi isplativ projekat koji bi plovni put od Soluna ka centralnoj Evropi značajno skratio, retko ko je znao da se ovim pitanjem, odnosno plovnošću Velike Morave, razmišljalo još sredinom 19. veka, kada su za plovidbu tom rekom bile zainteresovane neke od ruskih i francuskih kompanija, a da je prvi projekat za sam kanal od Dunava do Egeja sačinio profesor Nikola Stamenković sa beogradskih Tehničkog fakulteta 1904. godine.
Kanal projektovan i u Nju Džersiju
Čitav kuriozitet predstavlja činjenica da se već četiri godine kasnije, u Nju Džersiju, radilo na projektu kanala Dunav–Morava–Vardar–Egej.
Kanalom su se, potom, bavile vlade Jugoslavije i Grčke 1961. godine kada je objavljena i studija Projektantskog zavoda rečnog saobraćaja.
Sledi studija plovnosti ovog kanala koju je izradio Projektantski zavod "Ivan Milutinović" sa studijom instituta za vodoprivredu "Jaroslav Černi" u vezi sa regulisanjem toka Velike Morave 1964. godine, a eksperti UN su, 1973. godine, ocenili da bi projekat, uz izvesne korekcije, mogao da bude isplativ.
Preliminarni projekat bio je završen 1973. godine, kada je, sudeći prema nekim od izvora, bio podnet i odgovarajući izveštaj UN.
Srbija se ovom idejom bavila i devedesetih godina, a onda se projekat Dunav–Morava–Vardar–Egej pojavio kao jedan od predizbornih aduta naprednjaka.
Jedini koji je ovo obećanje pokušao da pretoči u delo, bio je bivši ministar i ambasador u Pekingu Milan Bačević, ali se njegova inicijativa okončala prikupljanjem početne dokumentacije, upravo neke vrste uvoda u uvod realizacije čitavog ovog projekta.
Šta nam kanal donosi?
Izgradnja kanala donosi, najpre, značajnu korist. Plovni put iz Sredozemnog mora ka Beogradu bio bi skraćen za nešto manje od 1.300 kilometara, jer predstavlja prečicu u odnosu na prolazak brodova Bosforom i kroz Crno more.
Navedeno je i da bi Srbija u značajnoj meri rešila pitanje poplava na oko osamdeset hiljada hektara u slivu Morave, ali i pitanje vodosnabdevanja, uz značajnu zaradu od proizvodnje električne energije koja bi iznosila do 400 megavata (pominjan je prihod od preko osamdeset miliona dolara godišnje).
Najznačajnije je što bi Srbija postala nezaobilazan faktor u ovom delu Evrope u brodskom, dakle ubedljivo najjeftinijem saobraćaju.
Čitav projekat trebalo je da košta oko sedamnaest ili osamnaest milijardi dolara, s tim što bi na srpski deo otpalo nešto više od polovine ove investicije.
Šta su bile zamerke
Izvršni direktor Instituta "Jaroslav Černi", Marina Babić, svojevremeno je za "Politiku" izjavila da postoje delovi od Dunava do Egejskog mora, poput Stalaćke i Grdeličke klisure, na kojima je teško zamisliti izgradnju kanala, na šta je, navodno, ukazano i kineskim ekspertima koji su radili studiju 2013. godine.
"U slivu Južne Morave postoji nedostatak vode, tamo ima problema i s vodosnabdevanjem stanovništva. Kada je 1970. rađena studija planirane su akumulacije koje je trebalo da služe samo za obezbeđenje vode za ovaj plovni put, jer svaki put kad se brod prevodi preko prevodnice postoji određeni gubitak vode. Bile su predviđene tri akumulacije, a čini mi se da su dve od njih morale da budu na teritoriji Kosova i Metohije. Sada bi trebalo videti gde bi moglo da se nađe mesto za neku novu akumulaciju", objasnila je Marina Babić za "Politiku".
Osim toga, stručnjaci su postavili izvesne rezerve i u pogledu mogućeg nedostatka vode, dok su u današnjoj Severnoj Makedoniji istakli da bi u dolini Vardara bile potopljene značajne površine obradive zemlje i nekoliko naselja.
Srpsko društvo međusobno potiruće odgovore nudi unapred
Uz pomenuta "tehnička" pitanja, postavlja se i pitanje da li je Evropska unija uopšte zainteresovana za ovakav projekat i kako bi na njega reagovala Turska koja favorizuje Bosfor i naročito novi kanal koji je prokopala u tom delu.
Grčka bi, sa druge strane, po prirodi stvari trebalo da bude zainteresovana za ovaj projekat.
Ipak, reklo bi se da je najveća mana projekta izgradnje kanala Dunav–Morava–Vardar–Egej nedostatak kapaciteta srpskog društva da o njemu upriliči ozbiljnu javnu raspravu izvan konteksta dnevne politike u kom su politički "stavovi" dati unapred, a sa njima i dva podrazumevajuća i međusobno potiruća odgovora.