
Posle stradanja uvek dođe Vaskrs: Božićna liturgija u obnovljenoj crkvi u Južnoj Mitrovici

Kad se 18. marta 2004. godine, uveče, s one strane Ibra izvio crni stub dima, i kad su dugi plameni jezici stali da sukljaju u nebo, Srbi u Severnoj Mitrovici znali su – zapalili su crkvu Svetog Save!
Gorelo je tog i prethodnog dana, te i prethodne noći čitavo Kosovo, gorele su crkve, krstovi, ikonostasi, goreli su i živi ljudi. U hramu Svetog Save izgoreo je ikonostas star više od 100 godina.
Požar u Južnoj Mitrovici gledali su sa par kilometara daljine, sa uzvisine, iz kasarne Bair u koju su izbegli i Srbi iz sela Svinjare. Gorela je njihova crkva, gorele su njihove kuće, štale, stogovi sena, njihovo blago, uspomene, gorelo je selo. Mračni su bili tog marta dani na Kosovu i Metohiji, noći još mračnije, plamen zapaljenih hramova dohvatao je do nebesa.
Pričali su mi posle ljudi, uvukla se te noći, dok su gledali kako gori hram Svetog Save, tuga u narod. Plakali su ljudi s ove strane Ibra, više od žalosti nego od besa gledajući crni dim kako se pod svetlom plamena izvija u nebo, tugovali te i narednih noći kako da je svakom od njih, pojedinačno, te noći u Južnoj Mitrovici izgorela kuća.
U obnovljenom hramu Svetog Save u Južnoj Mitrovici i jutros je, na Sabor Presvete Bogorodice, i juče, na Božić, služena sveta liturgija. Juče ujutru, u hramu se okupilo dosta naroda, iz Severne Mitrovice, sa čitavog Kosova, došli ljudi u goste proti Nenadu Stojanoviću, njegovoj supruzi i njihovim sinovima, da čestitaju Božić, da se pričeste u vaskrsloj svetinji.
I, ne bi to bilo nikakvo čudo da prota Nenad, njegovi sinovi i supruga, nisu jedini Srbi u Južnoj Mitrovici, da posle rata, posle pogroma, posle smrti poslednje Srpkinje Ivanke Belović koja je živela u kući par ulica dalje, u gradu nije ostao ni jedan jedini Srbin.
Deci su na Božić, u obnovljenom hramu, podeljeni novogodišnji paketići koju su obezbedili braća Milan, Mihajlo i Nenad Pantić koji će 27. januara, na Savindan, biti domaćini hramovne slave kada će se u vaskrslom hramu ponovo okupiti narod i iz Severne Mitrovice i sa čitavog Kosova i Metohije.

"Molimo se Bogu danas za mir u našim srcima, za mir u našim dušama, za mir u našim kućama i porodicama, za mir na našem svetom Kosovu i Metohiji. Mir Božiji, Hristos se rodi", besedio je juče u obnovljenoj crkvi prota Nenad, dok su se okolo tiskala dečica, da se pričeste, da uzmu naforu, da se kući vrate puna radosti i ona i njihovi roditelji.
Priča o hramu Svetog Save u Južnoj Mitrovici pretvara se tako, za našeg vremena i za naših dana, slava Bogu, iz priče o stradanju u priču o Vaskrsu i obnovi. Onako, kako to uvek i bude.
Od praznika do praznika, od Božića do Savindana, od Savindana do Vaskrsa, od Vaskrsa do Svete Trojice, hram koji je, jedva je tome dvadesetak godina teško postradao, obnovljen, sve puniji naroda.
Tako je bilo juče, tako je bilo pre koju godinu na hramovnu slavu, 19. maja na dan posvećen Prenosu moštiju Svetog Save. Puna je tog dana bila i crkva, puna je bila porta, zvonki dečiji smeh zvonio je tog dana jače od crkvenih zvona.
Bila je to slika i trijumfa pravde, istine, božije promisli, slika Vaskrsa svetinje i jednog naroda, ali i slika civilizacijske sramote čitave Evrope. Slika hrama u gradu u kome sem porodice prote Nenada nema drugih Srba, slika hrama ograđenog bodljikavom žicom, slika hrama koji čuva policija.
A nepunih par kilometara dalje, još sramnije slike, slike porušenog groblja na kome ni spomenik nije ostao da nije razbijen, slike otvorenih grobova, porušenih krstova...
I tako, hram čija je izgradnja počela 1896. godine i koji je po projektu profesora Andra Stevanovića završen 1921. i osvećen 17. jula te godine od vladike raško-prizrenskog Mihaila nastavlja život.
Posle pogroma i velikog požara, radovi na obnovi započeli su 2014. godine, godinu kasnije u obnovljeni parohijski dom uselio se sveštenik Saša Mitrović sa suprugom, dve godine kasnije protu Sašu zamenio je prota Nenad.
Otac Nenad sa popadijom u crkvenoj porti gaji petoricu sinova. Dimitrija, Lazara, Marka, Filipa i malog Stefana. Vozi dečicu u školu u Severnoj Mitrovici, kad dečica dođu kući igraju se u porti, drugih drugara nemaju. Sa južne strane crkvena porta graniči kasarnom Kosovskih bezbednosnih snaga, sa ostalih strana kućama Albanaca.
Otac Nenad se ne žali, ponavlja da sa tim komšijama nema problema.
U hramu i oko hrama još je mnogo posla, ali je onaj glavni završen, hram je oživeo, ponovo je mesto života, mesto liturgije, mesto slave Božije.



